„Rusul“ ili poslanici su množina od riječi resul ili poslanik, a označava osobu koja je poslana da dostavi nešto.
Poslanici su osobe kojima je Allah dostavio poslanicu i naredio im da je prenose ljudima. Prvi poslanik je Nuh, alejhisselam, a zadnji je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Allah Uzvišeni kaže: Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega. (Kur'an, An-Nisa, 163.)
Bilježi Buhari od Enesa, radijallahu a'nhu, hadis o šefatu, gdje između ostalog stoji: „Ljudi će doći Ademu kako bi se za njih zagovarao, pa će on kazati: ‘Idite Nuhu, on je prvi poslanik kojeg je Allah poslao.'“ Zatim je spominjao cijeli hadis.
Allah Uzvišeni kaže: Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik. (Kur'an, Al-Ahzab, 40.)
Nije postojao nijedan narod, a da mu Allah nije poslao poslanika sa vjerozakonom specifičnim za dotični narod ili pak vjerovjesnika koji je imao za cilj da obnovi prethodni vjerozakon.
Allah Uzvišeni kaže:
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allaha obožavajte, a taguta se klonite! (Kur'an, An-Nahl, 36.)
A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao. (Kur'an, Fatir, 24.)
Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi. (Kur'an, Al-Ma'ida, 44.)
Poslanici su ljudi, stvorenja koja nemaju nikakvih božanskih osobina. Govoreći o najboljem i najvrjednijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Allah Uzvišeni kaže:
Reci: Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, i svaka šteta bi bila daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju. (Kur'an, El-A'raf, 188.)
Reci: Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim. Reci: Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći. (Kur'an, Džinn, 21, 22.)
Oni imaju ljudska obilježja i osobine i dešava im se sve ono što se dešava običnim ljudima, poput bolesti, smrti, potrebe za hranom i pićem i sl.
Allah Uzvišeni u Kur'anu spominje riječi Ibrahima koji je opisujući svoga Gospodara govorio:
…i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti. (Kur'an, Aš-Šu'ara, 79-81)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: „Ja sam čovjek poput vas, zaboravljam, kao što i vi zaboravljate, pa kad zaboravim, vi me podsjetite.“
Allah Uzvišeni navodi da su poslanici robovi Njegovi i opisuje ih svojstvom robovanja u kontekstu iznošenja pohvale njima. O Nuhu Uzvišeni Allah kaže: On je, doista, bio rob zahvalni. (Kur'an, El-Isra’, 3.) O Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena. (Kur'an, El-Furkan, 1.) Govoreći o Ibrahimu, Ishaku i Jakubu, alejhim selam, Allah Milostivi kaže: I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Ja‘kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, za Nas od onih odabranih dobrih ljudi. (Kur'an, Sad, 45-47.) O Isau, alejhisselam, kaže: On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Israilovim učinili. (Kur'an, Ez-Zuhruf, 59.)
Vjerovanje u Poslanike obuhvata četiri segmenta:
Prvi: Vjerovanje da je njihova poslanica od Allaha i da je istinita. Ko ne vjeruje u samo jednog poslanika, ima status kao da ne vjeruje u sve njih, kao što kaže Uzvišeni Allah: I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. (Kur'an, Eš-Šu'ara, 105.)
Allah ih naziva poricateljima svih poslanika, iako u to vrijeme nije bilo drugih poslanika osim Nuha. Kršćani koji poriču Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, imaju status kao da poriču i Isaa alejhisselam, a posebno imajući u vidu da im je Isaa najavio dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji ima za cilj da ih izvede na Pravi put.
Drugi: Posebno vjerovanje u Poslanike čija imena znamo, poput Muhammeda, Ibrahima, Musaa, Isaa, i Nuha, koji se inače smatraju najodabranijim poslanicima. Allah Uzvišeni ih spominje na dva mjesta u Kur'anu. Prvi put u suri Ahzab, kada kaže: Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina smo čvrst zavjet uzeli. (Kur'an, El-Azhab, 7.) A drugi put u suri Šura: On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! (Kur'an, Eš-Šura, 13.)
U one Poslanike čija imena ne znamo, vjerujemo općenito. Allah Uzvišeni kaže: I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali. (Kur'an, El-Mu'min, 78)
Treći: Vjerovanje u ispravne predaje koje su do nas od njih prenešene.
Četvrti: Rad po vjerozakonu Poslanika koji nam je poslat, a to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. On je poslat svim ljudima.
Uzvišeni Allah kaže: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (Kur'an, En-Nisa, 65.)
Plodovi vjerovanja u Poslanike
Prvi: Spoznaja Allahove milosti i brige prema ljudima, a to se vidi iz činjenice da je poslao Poslanike kako bi ih uputili na Pravi put, te pojasnili način robovanja Allahu. Posebno važnost ovoga dolazi do izražaja kada znamo da razum sam po sebi, bez Objave, ovo ne može da spozna.
Drugi: Zahvalnost Allahu Uzvišenom na ovoj velikoj blagodati koju nam je ukazao.
Treći: Ljubav prema Poslanicima i iznošenje pohvale njima onako kako to dolikuje. Dakle, moramo ih voljeti i cijeniti, jer oni su od Allaha dostavili poslanicu, obožavali Ga i druge na to podsticali. Inadžije negiraju Poslanike jer smatraju da oni ne mogu biti poslani iz ljudske rase. Ovaj njihov stav Uzvišeni Allah spominje i pobija ga riječima: A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao? Reci: Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali. (Kur'an, El-Isra’, 94, 95.)
Allah pobija njihov stav jer je jasno da ljudima moraju biti poslanici ljudi. Da su na Zemlji meleki, Allah bi im kao poslanika poslao meleka koji bi bio poput njih. Prenoseći riječi onih koji su negirali poslanike, Allah Uzvišeni navodi da su govorili: Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo! Mi jesmo ljudi kao i vi – govorili su im poslanici njihovi – ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje. (Kur'an, Ibrahim, 10, 11.)
