{ مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ ٱللَّهِ وَٱلَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّآءُ عَلَى ٱلْكُفَّارِ رُحَمَآءُ بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعاً سُجَّداً يَبْتَغُونَ فَضْلاً مِّنَ ٱللَّهِ وَرِضْوَاناً سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِمْ مِّنْ أَثَرِ ٱلسُّجُودِ ذَلِكَ مَثَلُهُمْ فِي ٱلتَّوْرَاةِ وَمَثَلُهُمْ فِي ٱلإِنجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْأَهُ فَآزَرَهُ فَٱسْتَغْلَظَ فَٱسْتَوَىٰ عَلَىٰ سُوقِهِ يُعْجِبُ ٱلزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ ٱلْكُفَّارَ وَعَدَ ٱللَّهُ ٱلَّذِينَ آمَنُواْ وَعَمِلُواْ ٱلصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْراً عَظِيماً }
Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. (El-Feth, 29)
Muhammed, je Alejhisselamovo ime, a Allahov poslanik je njegov novi opis. Mi smo upoznali Muhammeda, prvo kao osobu prije nego je bio Allahov poslanik. Ime Muhammed (Hvaljenik) je od arapske riječi hamd koja znači pohvala, u smislu da su ga ljudi hvalil, da ga je hvalio njegov narod od njegovog djetinjstva. Govorili su da je Sadik (istinoljubivi), da je Emin (pouzdani i povjerljivi). Njegova prošlost i raniji život koji je proveo među njima dokazuje istinitost ovih njegovih svojstava, kao i to da je on među svojom rodbinom bio posebna, specifična i nesvakidašnja osoba. Svi su se u tome slagali prije poslanstva. U njegovom dječaštvu vidjeli su da ga nije doticalo ništa od mrlja dječaštva, ni igra, ni zabava.
Vidjeli su ga kako ostaje da čuva stoku, dok su njegovi vršnjaci koji su također čuvali stoku izvan grada, noću silazili u Mekku kako bi prisustvovali noćnim zabavama. Jednom je čak razmišljao da pođe s njima, pa kada je pošao uhvatio ga je drijemež i savladao san, a probudio sa kada su noćobdije već razišle. Kao da ga je na taj način Allah htio zaštititi i poštediti njegov vid i sluh da čuju ili vide bilo šta od toga. Njegovi prijatelji su mu se čudili jer su ga rijetko viđali među njima. Postao je za njih pozdana i povjerljiva osoba. Pošto od njega nikada nisu čuli lažnu riječ nazvali su ga Sadik (istinoljubivi) i (pouzdani i povjerljivi).
Jednog dana su se dječaci okupili i pokušali da ponesu neki teški kamen kojim su se željeli igrati. Pošto je bio za njih pretežak zadigli su svoje galabije i podbacili ih pod kamen kako im ne bi nažuljao ramena. Resulullah, s.a.v.s., je bio s njima pa je i on uhvatio svoju galabiju za kraj i htio da učini isto što i oni ali je čuo glas koji ga upozorava: „Tvoje stidno mjesto, Muhammede!!!“ među njima je on bio jedini koji nije tom prilikom otkrio svoje stidno mjesto. Oni su to zapazili kod njega i prije punoljetnosti, kao i to da je poseban u mnogo čemu drugome.
Upoznali su i ispravnost i ljepotu njegovog razmišljanja putem slučaja sa postavljanjem Crnog Kamena na njegovo mjesto. Kurejševićka plemena se nisu mogla dogovoriti ko će dobiti tu čast da ga postavi na njegovo mjesto i gotovo su se potukli a onda su odlučili da o tome odluči prvi koji naiđe. Naišao je upravo Muhammed koji je bio i istinoljubivi i povjerljivi i o tome nije bilo dvojbe među njima, pa je skinuo svoju košulju, na nju stavio Hadžer-i Esved a onda kazao da predstavnik svakog plemena uzme za jedan kraj košulje, ponesu kamen do Kabe, podignu ga i stave na njegovo mjesto. Tako je okončan spor koji je bio izazvao gnjev naroda.
Dakle, Uzvišeni kaže: Muhammed, tj. ovaj kojeg poznajete, poznajete njegovu iskrenost i povjerljivost, njegovu moralnu čistotu, ovaj koji je među vama proveo četrdeset godina svoga života, je Allahov poslanik, kojega je Allah odabrao za poslanstvo. Prema tome, svjedoci ste bili, a svjedoci ste i sada, njegove moralne ljepote i ispravnog razmišljanja, pa vam je obaveza da povjerujete u njegovo poslanstvo.
Uzvišeni Hakk nije sačuvao čistoću samog Muhammeda, nego je sačuvao i njegove pretke tako što ih je zaštitio od klanjanja kipovima, robovanja idolima koje je bilo rašireno u to vrijeme. Svi se slažu u stavu da niko od njegovih direktnih predaka nije padao na sedždu pred nekim kipom. Odatle se kaže u hadis-i šerifu: „Stalno sam prelazio iz slabina čistih muškaraca u maternice čistih žena…“, odnosno Alejhisselam potiče od čistih predaka kojinisu ukaljani razvratom predislamskog perioda.
Priča o njegovom ocu Abdullahu i Zejnebi el-Has'amijje je poznata na cijelom Arabijskom poluotoku a posebno u Mekki. Ona je u njemu vidjela ljepotu i dostojanstvenost pa se zaljubila i pokušala da ga zavede. On joj je izrekao poznate stihove:
Radije ću umrijeti nego u haram otići,
A svaki halal ja jasno poznajem
Čestiti čuva svoj obraz i vjeru,
Pa kako da učini to što ti želiš?
Kada se Abdullah oženio Aminom binti Vehb i ona zanijela Muhammedom na nju je prešao onaj nur koji je bio na licu Abdullahovu. Kada ga je nakon toga vidjela el-Has'amijja rekla je: „Šta mu ja to radim pa je nur nestao s njegovog lica?“ Sve ovo znači da je Uzvišeni Hakk stvarao Muhammeda pazeći na njega i štiteći ga od prljavštine džahilijjeta, čuvajući ga u svim fazama njegovog nastanka.
Nakon nekog vremena je umro njegov otac a on dat na dojenje u pleme Benu Sa'd. Njegova dojilja je vidjela brojne keramete i mu'džize vezane za njega. Kada je njegovoj polubraći kazala: „Čuvajte Muhammeda od vreline sunca!“, oni su joj kazali: „Vallahi, majko, mi ga još nismo vidjeli izloženog vrelini sunca, jer kada god bi on negdje pošao nad njim bismo vidjeli oblačak koji mu pravi hlad.“
Prema tome, u njemu samome kao i u njegovim precima nalazi se svjedočanstvo o tome da je uvijek bio podržan od Najuzvišenijeg.
Riječi Uzvišenog: Muhammed je Allahov Poslanik, znače da je On izabrao Poslanika u skladu sa vašim mišljenjem o njemu, pa ga nipošto nemojte smatrati lašcem. U ovoj rečenici Muhammed je subjekat a Allahov poslanik je predikat. Tj.: Muhammed vama dobro poznati je Allahov poslanik, a Allah najbolje zna kome će povjeriti Svoje poslanstvo(El-En'am, 124), i obavezni ste da povjerujete u njega i potvrdite ga istog momenta kada vam je poslan.
Uzvišeni Hakk je Muhammeda, nakon što ga je podržao materijalnim mu'džizama, podržao i racionalnom mu'džizom. Postoji velika razlika između racionalne i materijalne mu'džize. Materijalna mu'džiza se događa samo jednom, kako smo vidjeli u slučaju našeg prvaka Isa-a, a.s. Govorio je ljudima iz bešike i ovu mu'džizu su vidjeli samo oni koji su bili tu i vidjeli je. Kada je o nama riječ mi je imamo kao vijest koju mi vjerujemo i potvrđujemo jer nam o njoj govori Kur'an.
Muhammedovo poslanstvo je opće i završno, do Kijametskog Dana. Prema tome, njegova mu'džiza nužno se podudara sa univerzalnošću njegovog poslanstva, vječna je i nije ograničena na određeni prostor i vrijeme. Kur'an je ta vječna mu'džiza koja traje, zajedno sa ovim poslanstvom, do Kijametrskog Dana. Muhammed je Allahov poslanik što dokazuje upravo ovaj Nadnaravni Kur'an.
Uzvišeni kaže:
{ إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا ٱلذِّكْرَ وَإِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ }
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (El-Hidžr, 9)
Uzvišeni Hakk je sam Sebe obavezao da će čuvati Kur'an, za razliku od prethodnih svetih knjiga koje je Allah povjerio na čuvanje narodima kojima su objavljene i koji su u njih vjerovali:
{ وَٱلرَّبَّانِيُّونَ وَٱلأَحْبَارُ بِمَا ٱسْتُحْفِظُواْ مِن كِتَابِ ٱللَّهِ.. }
…i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu… (El-Maide, 44)
Bili su, znači, od Allaha zaduženi da čuvaju Allhovu knjigu, a to zaduženje je bilo podložno poslušnosti kao i neposlušnosti. Vidjeli smo da oni nisu sačuvali i zaštitili Knjigu nego su je izmijenili i mnogo toga iz nje potisnuli u zaborav. Kada je o Kur'anu riječ, on je onakav kakav je bio od kako je spušten na srce Resulullaha, s.a.v.s., jer ga Allah čuva Svojom zaštitom i njegovu zaštitu nije povjerio čovjeku.
Jedna od manifestacija Allahovog čuvanja Kur'ana jeste i to da mu je podredio one koji će mu služiti čak i među onima koji u njega ne vjeruju. Mnogo je onih koji štampaju Kur'an i ukrašavaju ga a nisu muslimani. Vidjeli smo Nijemca koji je štampao cijeli Kur'an na jednoj stranici a nije to uradio sa Jevanđeljem iako je ono njegova Sveta Knjiga.
Prema tome tvrdimo da je Resulullahova prošlost koju je proveo među svojim narodom učinila da bude pogodan za zadatak poslanstva. Zato su oni koji su primili vijest o njegovom obznanjivanju da je poslan kao Pejgamber požurili da to potvrde kao istinu i prije nego su čuli bar jedan ajet iz Kur'ana. Zašto? Zato što su uzeli dokaz za njegovu iskrenost iz njegove prošlosti među njima. Nikada od njega nisu čuli lažnu riječ, a onaj ko ne laže o ljudima pogotovo nećže lagati o Gospodaru ljudi.
Ovakav stav prepoznajemo u primjeru Ebu Bekra es-Siddika vezano za događaj Isra-i Mi'radža. Kada je do njega došla informacija da Allahov Poslanik tvrdi kako mu se dogodio Isra’ kazao je: „Ako je on tako kazao onda je istinu kazao.“
Kada je riječ o Kur'anu kao Mu'džizi on dolazi onima koji ga negiraju i poriču istinitost Alejhisselamovog poslanstva, onima koji tvrde da je Kur'an laž i izmišljotina, te im kaže:
{ فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّثْلِهِ.. }
“Pa, dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena…“ (Junus, 38)
ako je izmišljena, kako tvrdite.
Uzvišeni dalje kaže: …a oni koji su uz njega… tj. oni koji u njega vjeruju i koji su imali tu sreću da se druže s njim i kao čovjekom i kao poslanikom, njih ovaj ajet opisuje da su: …strogi prema nevjernicima a samilosni među sobom… Prema tome, kod njih su bile objedinjene dvije suprotnosti, strogost i samilost.
U ovome je dokaz da vjernik nema samo jednu, dominirajuću, prirodu nego se mijenja zavisno od obaveze koja mu dolazi od njegovog Uzvišenog Rabba. Prema neprijatelju je čvrst i strog, pokazuje im da mu'minovo koplje nije savitljivo. Prema braći mu'minima on je samilostan i saosjećajan.
Na drugom mjestu Kur'an o ovome govori na slijedeći način:
{ أَذِلَّةٍ عَلَى ٱلْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى ٱلْكَافِرِينَ.. }
…prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite… (El-Maide, 54)
Imanski jasni put određuje pravac kretanja mu'mina i usmjerava ga. To smo praktično vidjeli u postupcima Ebu Bekra es-Siddika i Omera el-Faruka. Iako je Ebu Bekr bio poznat kao blag, milostiv, samilostan, kada je nastao problem odbijanja poslušnosti u izvršavanju obaveze davanja zekata od strane nekih plemena, nakon Pejgamberove smrti, vidimo ga kako izlazi izvan te svoje prirode samilosnoga i biva najstrižiji koliko je god to moguće. Kazao je hazreti Omeru: „Vallahi, kada bi odbili dati i samo jedno uže koje su ranije davali Resulullahu protiv njih bi poveo rat!“ Hazreti Omer mu je tada prigovorio a on mu je kazao: „Zar je silni u džahilijjetu postao slab u islamu?“ Ko želi da razmisli o problemu odbijanja davanja zekata shvatiti će da to zahtijeva nemilosrdnost i energičnost, inače će se to proširiti posebno među onima slaboga imana ili onima koji su tek ušli u vjeru. To je nagnalo Ebu Bekra da svoju prirodu samilosnog promijeni u prirodu strogog.
Uzvišeni kaže:… vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju… Pored toga što su prema nevjernicima strogi vidiš ih kako se povijaju na ruku’ i spuštaju na sedždu. Ruku’ i sedžda su dijelovi namaza kroz koje se pokazuje potpuna ropska poniznost prema Uzvišenom Allahu. Ruku'om povijaš svoj uspravni lik radi Uzvišenog Allaha, a sedžda je još veća jer se spuštaš na zemlju i svoje lice, svoj najčasniji dio tijela, spuštaš na nju, iz pokornosti i poniznosti Uzvišenom Allahu. Zato tvrdimo da se ruku'om i sedždom iskazuje potpuna ropska pokornost Allahu. U tom smislu razumijemo Iblisove riječi o kojima Kur'an govori:
{ ثُمَّ لآتِيَنَّهُمْ مِّن بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَن شَمَآئِلِهِمْ.. }
…pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti… (El-A'raf, 17)
Nije spomenuo preostale strane: gore i dole. Zašto? Zato što „gore“ predstavlja Božansku Uzvišenost i u tom pravcu okrećemo svoje dlanove kada dovu učimo; dok „dole“ predstavlja poniznost ibadeta i tu spuštamo čelo svoje kada smo na sedždi, iskazujući poniznost prema Uzvišenom Allahu. Zato šejtan ne prilazi s te dvije strane.
Uzvišeni kaže: …želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo… To je razlog zbog kojeg su strogi prema nevjernicima a samilosni među sobom i čuvaju svoj ruku’ i svoju sedždu – odnosno, sve to čine žudeći za Allahovom dobrotom i Njegovim zadovoljstvom. Ovo je vrhunac iskrenosti (ihlas) u djelima. Svojim djelom oni žele Allaha i ništa drugo. Zašto? Zato što računaju na Onaj Dan kada će stajati pred Allahom i kada tu neće biti ništa i nikoga drugoga ko će im obračunati djela njihova i za njih dati plaću. Odatle tvrdimo da oni znanstvenici i istraživači koji su (bez imana) služili čovječanstvu svojim dobrim djelima i pored toga neće imati drugog udjela na Ahiretu, jer nisu to činili radi Allaha nego radi čovječanstva i civilizacije. O njima Allah kaže:
{ وَٱلَّذِينَ كَفَرُوۤاْ أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ ٱلظَّمْآنُ مَآءً حَتَّىٰ إِذَا جَآءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئاً وَوَجَدَ ٱللَّهَ عِندَهُ فَوَفَّـٰهُ حِسَابَهُ وَٱللَّهُ سَرِيعُ ٱلْحِسَابِ }
A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava – (En-Nur, 39)
Iznenaditi će se kada zatekne Istinskog Boga, koji mu nije bio na umu Ovdje, Koji će mu obračunati djela i adekvatno mu za njih plaću dati.
Još neka svojstva mu'mina o kojima govori ovaj ajet sure El-Feth jesu: … na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle… Ovo su njihovi specifični znaci – tragovi koje sedžde ostavljaju na njihovim čelima.
Uzvišeni Stvoritelj ljude nije stvorio po jednom kalupu, nego svaki čovjek ima svoj poseban kalup koji se ne podudara sa drugim kalupom uprkos mnoštvu ljudi. Ovo je jedan od vidova neograničene otvorenosti i slobode Božanske Moći u procesu stvaranja. Ljudi su različiti po visini, debljini, boji, itd. Međutim specifična karakteristika svih mu'mina koje je Allah opisao ovim svojstvima jeste da su im na licima znaci, tragovi od padanja licem na tle… Ovaj znak je neizostavno nur na vedrom, nasmijanom i prijaznom licu mu'minovom. A rob je najbliže svome Rabbu onda kada je na sedždi.
Mnogi od nas nalaze slast u dugoj sedždi, osjećajući tada bliskost sa Allahom, pa obično to i praktikuju, tako da se, osim nura i ozarenosti, na čelima vidi i taj fizički trag dugih sedždi. To se može lahko uočiti kada usporediš čovjeka koji provodi noći u piću, razvratu i razuzdanosti sa čovjekom koji svoje noći provodi u ibadetu Allahu i u tespihu. O svijetlim licima se u Kur'anu kaže:
{ وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ مُّسْفِرَةٌ * ضَاحِكَةٌ مُّسْتَبْشِرَةٌ * وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ عَلَيْهَا غَبَرَةٌ * تَرْهَقُهَا قَتَرَةٌ * أُوْلَـٰئِكَ هُمُ ٱلْكَفَرَةُ ٱلْفَجَرَةُ }
Neka lica bit će toga Dana blistava, nasmijana, radosna, a na nekim licima toga Dana biće prašina, tama će ih prekrivati, to će nevjernici – razvratnici biti. (‘Abese, 38-42)
Mi ovu sliku možemo vidjeti. Njen početak gledamo još na Dunjaluku, prije Ahireta.
Uzvišeni u nastavku ovog ajeta iz sure El-Feth kaže: Tako… tj. način kako su opisani mu'mini koji su uz Muhammeda u prethodnom dijelu ajeta (kao oni koji su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle.), tim sifatima, dakle, su opisani u Tevratu. Tako ih Tevrat opisuje. U njemu je naveden primjer za mu'mine koji će povjerovati u Muhammeda, posljednjeg vjerovjesnika, jer je Tevrat sadržavao radosnu vijest ili nagovještaj o njegovom dolasku.
U Indžilu su oni opisani na drugačiji način. Kaže se: A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike… U Indžli su ovi vjernici opisani kao biljka kad izdanak svoj izbaci, tj. svoju mladicu, pa ga onda učvrsti, i on ojača, tj. ojača mu stabljika i odeblja, i ispravi se na svojoj stabljici, tj. dosegne svoju krajnju visinu i izgled, izazivajući divljenje sijačā, radi svoje skladnosti i uspranog čvrstog položaja, e – da bi On s vjernicima najedio nevjernike…
Ovdje bismo trebali usporediti ova dva opisa. Prvi opis, onaj u Tevratu, pridaje značaj duhovnoj strani. Spominje duhovne vrijednosti i značajke: Muhammedovi sljedbenici su strogi prema nevjernici a samilosni među sobom; oni su na ruku'u i na sedždi želeći zadobiti Allahovu dobrotu i zadovoljstvo; na njihovim licima se primjećuju tragovi sedžde. Sve su to duhovne vrijednosti, bez ijedne materijalne. Međutim, u Indžilu je opis koji sadrži materijalne elemente bez ijedne duhovne vrijednosti. Zašto? Kažu – zato što su jevreji bili ekstremni materijalisti i mogu biti uvjereni samo materijalnim. Kada im je u pustinji Tih Allah odredio kao hranu mednu rosu i prepelice, slatku i prijatnu hranu i to bez napora, koja im je spuštana bez njihovog truda, oni njom nisu bili zadovoljni jer je ona iz nepoznatog (iz Gajba) i nije im bio poznat izvor iz kojeg dolazi, te su zatražili od Allaha da im daruje ono što iz zemlje niče: povrće, krastavice, pšenicu, leću, i luk crveni (El-Bekare, 61); tj. ono što oni svojim rukama siju i na čemu sami rade. Čak i u svojoj vezi s Allahom željeli su da On, Uzvišen je visoko iznad toga, bude materijalan. Govorili su Musau, a.s.:
{ لَن نُّؤْمِنَ لَكَ حَتَّىٰ نَرَى ٱللَّهَ جَهْرَةً.. }
“O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!” (El-Bekare, 55)
Uzvišeni Hakk je nevidljiv:
{ لاَّ تُدْرِكُهُ ٱلأَبْصَٰرُ وَهُوَ يُدْرِكُ ٱلأَبْصَٰرَ.. }
Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire… (El-En'am, 103)
Kada je riječ o našem viđenju Uzvišenog na Ahiretu tada ćemo biti za tu čast dugačije pripremljeni i podešeni tako da možemo izdržati gledanje u Njegovu Uzvišenost. Na Dunjaluku to nismo u stanju. Uzvišeni se može pokazati Svojim stvorenjima ali mi na Dunjaluku ne možemo podnijeti to Njegovo otkrivanje. Ovo se jasno vidi iz kazivanja o Muau, a.s., kada se obratio svome Uzvišenom Rabbu:
{ رَبِّ أَرِنِيۤ أَنظُرْ إِلَيْكَ.. }
“Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!”(El-A'raf, 143)
Odgovor je bio:
{ قَالَ لَن تَرَانِي وَلَـٰكِنِ انْظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِي.. }
“Ne možeš Me vidjeti” – reče – “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” (El-A'raf, 143)
Ovo znači da Ga druga stvorenja, osim čovjeka, mogu vidjeti.
{ فَلَمَّا تَجَلَّىٰ رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكّاً وَخَرَّ موسَىٰ صَعِقاً.. }
I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. (El-A'raf, 143)
Kada se naš Rabb utkrioonom brdu ono se u prah pretvorilo, a šta bi bilo da se otkrije čovjeku? Musa, a.s., je vidio kako se brdo u prah pretvara i od tog strašnog prizora se onesvijestio.
Zato tvrdimo da njima, pošto su takvi materijalisti, dolazi primjer koji je u potpunosti ispunjen duhovnim vrijednostima. Kao da se u Tevratu spominju onakve karakteristike mu'mina koje će oponirati sljedbenicima Tevrata rekavši im: „Vi ste otišli do kraja u svom materijalizmu ali ću Ja poslati Pejgambera čiji će ummet uzdići duhovne vrijednosti koje vama nedostaju!“
Kada je riječ o kršćanima oni su se okrenuli većinom duhovnom. Cijeli Indžil je ispunjen duhovnim vrijednostima, pa kada je naš prvak Isa, a.s., upitan o nasljedstvu rekao je: „Ja nisam poslan kao oporučitelj!“
Ovaj kontrast između Tevrata i Indžila ponukao je jevreje i kršćane da se ujedine u jednoj knjizi, spoju Tevrata i Indžila, kako bi spojili materijalno i duhovno, i nazvali su je Sveta Knjiga. Ujedinili su se iako među njima postoji neprijateljstvo i razilaženje.
Pošto je Indžil takav primjer mu'mina u njemu je u potpunosti materijalan. To je nešto što nedostaje u Indžilu. U Indžilu nedostaju sadržaji koji govore o međusobnim poslovanjima i životnim aktivnostima.
Prema tome: oba primjera su došla da nadomjeste ono što nedostaje. Jevrejima nedostaje duhovnosti a kršćanima materijalnosti u životnim kretanjima.
Ovdje smo došli do riječi Uzvišenog: – da bi On s vjernicima najedio nevjernike… U ovom je išaret da naš materijalni napredak i dostizanje nivoa u kojemu postižemo jednakost, stabilnost, čvrstinu i samostalnost srdi nevjernike, pa nemojte dozvoliti da vas oni u tome preteknu! Ukoliko uspiju da vas preteknu oni će vas poniziti, vama ovladati putem mogućnosti koje će imati oni a nećete imati vi. To je ono što se, na žalost, dogodilo. Ovisni smo o njima u većini prozvoda čak do zalogaja hrane. Oni su s nama učinili velika djela, a sva moć i snaga je u Allaha.
Kao da nam Uzvišeni Hakk kaže: O ti, koji vjeruješ u Muhammeda, budi zadovoljan Allahom kao Gospodarom, islamom kao Dinom, i Muhammedom kao svojim Pejgamberom, a dužan si da uzmeš od svega potrebni dio: od materijalnog onoliko koliko će ti biti dovoljno da ostaneš samostalan i dominantan, koliko će ti pomoći da osiguraš životno kretanje; a od duhovnog onoliko koliko će te zaštititi od grijeha i učiniti dobrim i tvoj Din i tvoj dunjaluk, jer je tvoj primjer u Tevratu duhovni a u Indžilu materijalni.
Islam podržava prirodne znanosti i nije u suprotnosti s njima. Kur'an je pun govora o prirodi. Pročitaj i razmisli o ovim ajetima:
{ أَلَمْ تَرَ أَنَّ ٱللَّهَ أنزَلَ مِنَ ٱلسَّمَآءِ مَآءً فَأَخْرَجْنَا بِهِ ثَمَرَاتٍ مُّخْتَلِفاً أَلْوَانُهَا وَمِنَ ٱلْجِبَالِ جُدَدٌ بِيضٌ وَحُمْرٌ مُّخْتَلِفٌ أَلْوَانُهَا وَغَرَابِيبُ سُودٌ * وَمِنَ ٱلنَّاسِ وَٱلدَّوَآبِّ وَٱلأَنْعَامِ مُخْتَلِفٌ أَلْوَانُهُ كَذَلِكَ إِنَّمَا يَخْشَى ٱللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ ٱلْعُلَمَاءُ إِنَّ ٱللَّهَ عَزِيزٌ غَفُورٌ }
Zar ne znaš da Allah s neba spušta vodu i da Mi pomoću nje stvaramo plodove različitih vrsta; a postoje brda bijelih i crvenih staza, različitih boja, i sasvim crnih. I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta. (Fatir, 27-28)
Vidimo da su spomenute različite vrste stvorenja: čovjek, životinja, biljka, nežive stvari. Pojam učeni (ulema) ovdje se ne ograničava samo na poznavaoce Vjere, nego na znanstvenike iz svih oblasti, vjerskih i svjetovnih. Uzvišeni Hakk hoće da imamo Vjeru u kojoj su objedinjeni i Dunjaluk i Ahiret, i ibadet i životne aktivnosti, zato nipošto nemojte uzimati samo Din a ostavljati dunjaluk svojim neprijateljima pomoću kojeg će vas u zabludu odvoditi.
Ranije smo već kazali da „onome koji želi da ima slobodu da kaže ono što misli neka sebi opskrbu obezbjeđuje vlastitim radom“ (مَنْ أراد أنْ تكون كلمته من رأسه فلتكُنْ لقمته من فأسه). Čuvajte se da vas ne preteknu dušmani na ovom polju. Dar rububijjeta, koji daje naš Uzdržavatelj svim ljudskim bićima, je isti i za mu'mina i za kafira i ne prepuštajte ga oslanjajući se na dar uluhijjeta, koji Allah daje samo mu'minima, jer ti nećeš moći realizirati ibadet Allahu ukoliko ne prihvatiš dar rububijjeta i ne potrudiš se u razvijanju dinamike života, u korištenju onoga što on nudi i učestvovanju u njemu.
Već smo ranije ukazivali na pitanje pokrivanja stidnih mjesta. To je obaveza. Bez toga se ne može realizovati ibadet. Pogledaj samo koliko se elemenata iz dinamike života mora proći da bi se mogla pokriti stidna mjesta odjećom, od zasijavanja sjemena lana u zemlju sve do momenta kada dobijamo lanenu odjeću. Prema tome aktivnosti svakodnevnog života pomažu da se realizuju aktivnosti Vjere.
Na kraju ajeta Uzvišeni kaže: A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku. Pogledaj: onima koji vjeruju, ovo je dinska strana, dobra djela čine, je dunjalučka strana i sve ono što je nužno iz svakodnevnog života. Zato pazi da ne zanemariš jednu stranu radi one druge, jer tvoj Din objedinjuje i duhovnost i materijalnost. Oni koji vjeruju su oni koji kod sebe posjeduju sva navedena svojstva i njima Allah daje spomenuto obećanje.
Iman je ono duboko i u duši čvrsto ukorijenjeno vjerovanje, koje ne prihvata diskusiju. Srce je zadovoljno tim vjerovanjem, koje mu pomaže i dunjalučki i dinski. Temelj tog vjerovanja jeste da je Allah Gospodar i Stvoritelj svega postojećeg, i da On ima svoja savršena imena i svojstva. Ako čvrsto vjeruješ u ta svojstva tvoje srce će biti zadovoljno svime što ti dođe Njegovom odredbom. On te iskušava dobrom kako bi Mu ti pokazao zahvalnost, a iskušava te nevoljama kako bi ti od sebe pokazao sabur. U oba stanja ti si onaj koji će, ako se pokažeš dobrim, biti narađen.
Iman je pojam koji ima svoj korijen od glagola koji ukazuje na sigurnost i smirenost. Kada kažeš da si u nešto siguran onda je to takva vrsta vjerovanja i povjerenja koja isključuju svaki vid sumnje. Kada kažeš da vjeruješ nekome onda si siguran da taj govori istinu. Kada kažeš da si nešto osigurao, onda to znači da si obezbijedio budućnost nečega i to ti donosi mir. Sve se kreće oko čvrstine i stabilnosti koja isključuje prelazak u njenu suprotnost.
Plod imana je: dobra djela čine, a želi se reći ono što prethodi u ajetu a to je: strogi su prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle…
U svijetu materije i svakodnevnom životu oni su: kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike.
Kakvo je obećanje za mu'mine? Oprost i nagrada velika. U ovom sklopu riječi nalazi se prvo čišćenje a potom ukrašavanje – prvo mu biva oprošteno a onda dobija nagradu. Šerijatsko je pravilo da (درء المفسدة مقدَّم على جلب المصلحة) „sprječavanje štete ima prednost nad ostvarivanjem koristi“. Zato Uzvišeni kaže:
{ فَمَن زُحْزِحَ عَنِ ٱلنَّارِ وَأُدْخِلَ ٱلْجَنَّةَ فَقَدْ فَازَ.. }
…i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio… (Alu ‘Imran, 185)
Udaljavanje od Vatre je samo po sebi blagodat. Zato je Sirat-ćuprija postavljena preko Džehennema, kako bi svako ko bude preko nje prelazio Džehennem vidio svojim očima:
{ ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ ٱلْيَقِينِ }
I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! (Et-Tekasur, 7)
Ovo ti ukazuje na značaj i veličinu imana, te da je on najveća blagodat jer nas spašava od te Vatre i uvodi u Džennet. Dobro djelo te uzima za ruku i provodi te tom teškom stazom. Uzmi i pročitaj suru:
{ وَٱلْعَصْرِ * إِنَّ ٱلإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ * إِلاَّ ٱلَّذِينَ آمَنُواْ وَعَمِلُواْ ٱلصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْاْ بِٱلْحَقِّ وَتَوَاصَوْاْ بِٱلصَّبْرِ }
Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 1-3)
Čovjek uopće je na gubitku, izuzev onih koji vjeruju i čine dobro. Preporučivanje istine jednih drugima ukazuje na obavezu naređivanja dobra i sprječavanja zla, dok preporučivanje strpljenja jednih drugima ukazuje na to da je ovaj Put prepun opasnosti i od tebe zahtijeva strpljenje u stanjima provokacija od strane protivnika. Težak je to savjet.
Konstrukcija jedni drugima preporučuju ukazuje na to da su svi u poziciji onih koji preporučuju. U tome leži stalnost, trajnost i izbjegavanje beznađa. Oponent kojeg savjetuješ je također strpljiv, uporan i ustajava u svojim stavovima. Ti si obavezan da budeš strpljiviji od njega. U tome je smisao riječi Uzvišenog:
{ يَا أَيُّهَا ٱلَّذِينَ آمَنُواْ ٱصْبِرُواْ وَصَابِرُواْ.. }
O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi… (Alu ‘Imran, 200)
Allah je ono obećanje vjernicima dao i ono je istinsko. Neće biti iznevjereno. Zašto? Zato što je dato od strane Onoga koji posjeduje sva sredstva za njegovo ispunjenje i u tome ga ne može ništa spriječiti; i zato što je On Istiniti, koji se ne mijenja, pa ko je taj ko se može ispriječiti između Njega i ispunjenja Njegovog obećanja?
On je Jedan i Jedini Bog, koji nema sudruga u vlasti, niti Mu iko može Njegovu vlast osporiti. On je Snažni i nema te sile koja Njega može u nečemu spriječiti. Međutim, kada čovjek nešto obeća ponekad to ne ispuni jer sva sredstva ispunjenja obećanja nisu u njegovim rukama, a uz to je biće sklono promjenama. Zato Uzvišeni kaže:
{ إِنَّ ٱللَّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ.. }
Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. (Er-Ra'd, 11)
Prema tome, tvrdimo da je Uzvišeni Hakk Postojani i ne mijenja se zbog nas, a na nama je obaveza da mijenjamo sebe radi Njega, Uzvišenog.
Pojam …oprost… (magfiret) znači da Uzvišeni Stvoritelj najbolje poznaje Svoja stvorenja i da zna da griješimo, često iz zaborava i često iz neznanja. Sve se to od nas može očekivati ali nas ne treba dovesti u stanje da gubimo nadu u Allahovu milost, jer On nas je stvorio u ovakvom obliku a Sebe obavezao na oprost. Na nama je samo da stalno kucamo na Njegova vrata:
{ وَإِنِّي لَغَفَّارٌ لِّمَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحَاً ثُمَّ ٱهْتَدَىٰ }
Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje. (Ta Ha, 82)
Autor Muhammed Mutevelli eš-Šaravi
S arapskog preveo dr. Sead Seljubac
