Kad se traži odgovor na pitanje ko su znameniti ljudi islamske kulture, ko su njezini glasoviti pojedinci na području duha, slavne ličnosti na polju tumačenja svetih tekstova, izlaganja prava, filozofskog mišljenja i sl., dobro je imati na pameti da se u tradicionalnoj islamskoj literaturi ovo pitanje ne smatra novinom. Ono je postavljeno već po isteku prvih stoljeća islama.
Podsjećamo, u ovom kontekstu, da je jedno predanje poslanika Muhammeda, a. s., o “obnavljanju i obnoviteljima islama” utrlo stazu posebnog žanra islamske literature koja je razmatrala i pomno bilježila znamenite ljude islama. To predanje glasi:
“Bog će slati sljedbenicima islama na kraju svake stotine godina ljude koji će im obnoviti vjeru.”[9]
Ova sveta Poslanikova izjava protumačena je na mnogo načina, ali uvijek u kontekstu širenja islama prostorima, vremenima, narodima, jezicima, kulturama, civilizacijama…
U islamskoj povijesti, u različita vremena islama, ali jednako tako i u različitim prostorima islama, javljali su se i znameniti narodi i glasoviti pojedinci, muškarce i žene, koji su islam iznova potvrđivali. Tako se u prvom stoljeću kao znameniti obnovitelji spominju imam Muhamed el-Bakir, Hasan Basri (um. 728.) i Ibn Sirin. Krajem prvog stoljeća po Hidžri i u prvoj polovini drugog moćno se ističe ličnost poštovana i od sunnija i od šija, Dža’fer es-Sadik (um. 757.). Ši’ije ga smatraju šestim imamom, pokopan je u Medini, a cijeli ga islamski svijet smatra osnivačem duodecimalne ili isnaašerijske ši’ijske pravne škole. Na polju šerijatskog prava porede ga sa njegovim ehlisunnteskim savremenikom Ebu Hanifom.
U samo Poslanikovo vrijeme i neposredno iza njegove smrti ističu se i dvije žene, Hafsa bint Omer i Aiša bint Ebi Bekr. Prva je odigrala zapaženu ulogu u kodifikaciji Kur’ana, a druga se istakla svojim političkim aktivnostima, a golemi je utjecaj izvršila u prenošenju hadisa i Poslanikove tradicije općenito.
Drugo stoljeće islama na svojoj je pozornici vidjelo veličanstvene pravnike, jer je hilafetu u ekspanziji bilo potrebno pravno i zakonsko uređenje života i društva. Imam Ebu Abdillah Malik ibn Enes (um. 179. po Hidžri) osnivač je malikijske pravne škole u islamu. Učio je pred Sehl ibn Sa’dom, možda u to vrijeme jedinim preživjelim drugom Božijeg Poslanika. Malik ibn Enes je sastavio svoj čuveni hadiski kompendij Muvetta, a u pravničkoj se nauci oslanjao na tradiciju. Možda najznačajnije mjesto u drugom stoljeću islama na području prava zauzima Ebu Hanifa an-Nu’man ibn Sabit (um. 150. po Hidžri), osnivač najrasprostranjenije pravne škole islama sve do danas. Djelovao je u Iraku (Kufa, Basra, Bagdad). U svojoj pravnoj nauci koristio je logiku i analogiju i time indirektno pomogao razvoju filozofskih škola u islamu.
U drugom stoljeću islama također istaknuto mjesto zauzima pravnik i imam Muhammed ibn Idris eš-Šafi’i (um. 204. po hdžri u Kairu). Njegova su djela s područja islamskog prava, kojima je utemeljio posebnu pravnu školu islama – šafijsku. Redu značajnih pravnika krajem II islamskog stoljeća pripada i Ahmed ibn Hanbel (um. 833.). I on je osnivač pravne škole. Tradicionalist po opredjeljenju, istakao se u sabiranju Poslanikovih verbalnih predanja, hadisa.
Ovo je bilo doba čuvara tradicije, te dvije zbirke hadisa uživaju posebno poštovanje od muslimana, Buharijeva i Muslimova.Muhammed ibn Ismail el-Buhari (um. 870.) sastavio je svoje djelo Sahih sa nekih šest do sedam hiljada predanja. Muslim ibn Hadždžadž (um. 875.) je u svome Sahihu donio također vrlo važnu zbirku Poslanikovih predanja.
Islamska kultura i civilizacija je vrlo rano imala i svoje slavne jezikoslovce, gramatičare i filozofe jezika. Halil ibn Ahmed el-Farahidi(um. 780.) radio je na reformi kur’anskog pisma i umnogome olakšao pravilno čitanje temeljne knjige islama. Njegov savremenik Sibevejh (um. oko 793.) smatra se, uz halifu Ali ibn Ebi Taliba, ocem arapske gramatike čiji je prvi sistematizator.
U 3. islamskom stoljeću Ebul-Hasan el-Eš’ari (um. 935.) zauzima istaknuto mjesto kao prvi veliki sistematizator islamskog ehlisunnetskog teološkog mišljenja. Ubrajaju ga među glavne imame ehli-sunnetskog pravca, a djelovao je na pomirenju ranog mu’tezilijskog i tradicionalističkog pogleda na pitanja islamskog vjerovanja. Osnivač je tzv. atomističkog filozofskog pravca u promišljanju teoloških tema islama.
Eš’arijev savremenik El-Maturidi (um. 944.) spada u red istaknutih teoretičara islamskog vjerovanja, ali je vremenom eš’arizam postao popularniji od maturidizma.
Ibn Džerir et-Taberi (um. 923.) na polju tumačenja Kur’ana (tefsir) najveće je ime prvih pet stotina godina islama. Napisao je veliki komentar Kur’ana, ali i veliko historijsko djelo pod naslovom “Povijest naroda i kraljeva”. Poznat je kao osnivač “univerzalne historije” u islamu. U svojim glasovitim djelima et-Taberi je sistematski kompilirao sva relevantna predanja o Kur’anu, te iz hadiske, pravne i historijske nauke.
U IV islamskom stoljeću moćno se izdvaja i ličnost Ebu-Bekra El-Bakillanija, koji konsolidira atomistički pravac u islamskom mišljenju ehlis-sunnetske tradicije.
Kao samonikli rukavac mišljenja u islamu javlja se, krajem 1. i u 2. islamskom stoljeću, sufizam i tesavvuf. Ime jedne žene,Rabije el-Adevijje (um. 801.), zauzima istaknuto mjesto u utemeljenju ove škole mišljenja i duhovnog izraza. Njeno naučavanje sačuvano je u okrilju brojnih fragmenata i mudrih kaža u ranim komentarima Kur’ana i pobožnoj literaturi klasičnog islama. Abu l-Kasim Muhammed el-Džunejd (um. 910.) i Husejn ibn Mensur el-Halladž (um. 922.) razvili su sufijsko mišljenje i uzdigli ga na rang zasebne škole mišljenja u islamu, dok je Ebu l-Kasim el-Kušejri (um. 1074.) napisao cjelovite komentare Kur’ana sa pozicija sufijskog mišljenja i prakse. Sa njim tesavvuf dostiže već sasvim izgrađenu terminologiju.
Ali, uspon sufizma nije značio jenjavanje filozofije u prvim stoljećima islama. Filozofsko mišljenje u islamskom svijetu tog vremena popularizira Jakub ibn Ishak el-Kindi (um. 870.). Živio je u Bagdadu i radio na prevođenju i tumačenju grčkih filozofskih djela. U tom dobu na polju filozofije ističe se u krupnom planu ličnost Ebu Nasra el-Farabija (um. 950.). Bio je pristalica racionalističke filozofije, također naklonjen i sufizmu. Na dvoru dinastije Hamdanida u Halepu bio je neko vrijeme i muzičar.
Ebu Ali Ibn Sina (980.-1037.), na Zapadu poznat kao Avicena, nastavio je razvoj filozofske tradicije koju su utemeljili El-Kindi i El-Farabi, i dao svoje vlastite prinose. Ibn Sina se pokazao kao svestrani enciklopedijski duh i napisao znamenite rasprave iz medicine, muzike,[10] kozmologije, misticizma i teozofije. Njegovo medicinsko djelo Kanun na Zapadu je poslužilo za utemeljenje medicine kao znanosti.
Na polju političke filozofije ime bagdadskog filozofa El-Maverdija (um. 1058.) najčešće se navodi, a njegova djela naširoko konsultiraju. Njegovo djelo Al-Ahkam as-Sultanija predmet je posebnog proučavanja u Evropi kao izvor srednjovjekovnog muslimanskog političkog mišljenja.
Ibn Sinaov savremenik, Ibn Hazm (um. 1064.), filozof, pravnik, pjesnik, književnik, religijski komparativist, u muslimanskoj Španiji označava jedan od vrhunaca klasične kulture islama. Čuveno mu je djelo Golubičina ogrlica. Ibn Hazmov zemljak Ibn Badždže (um. 1138.), latinski Avempace, poznat je po svojim raspravama o Aristotelu i Plotinu. Filozof Ibn Tufejl (um. 1185.) pripada slavnom naslijedu muslimanskih filozofa Španije, po svemu je nastavljač filozofskog mišljenja Ibn Badždže, a najpoznatije mu je djelo Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan).
Ličnost Ibn Miskevejha (um. 1030.) ističe se na području filozofije, povijesti i etike. Njegovo najpoznatije djelo je Tehzibu l-Ahlak, koje se cijeni kao najbolje djelo s područja etike koje je napisao jedan musliman.
Peto islamsko stoljeće dalo je Abu Hamida el-Gazalija (1058.-1111.), najvjerodostojnije ime klasičnog islamskog mišljenja, filozofije, teologije i tesavvufa. El-Gazali (latinski Algazel) svojim je mišljenjem nastojao spojiti i pomiriti naučavanja islamskog misticizma ili tesavvufa sa drugim vjerskim naukama, napose kelamom i fikhom. S tim je ciljem napisao veliko djelo Ihja ulumi d-din (Obnova vjerskih znanosti). Prvi je na širokom planu izvršio kritiku filozofije.
Iako je El-Gazali tražio otvaranje sufizma prema egzoteričkim naukama islama (kao i otvaranje egzoteričih nauka prema sufizmu), postojali su i dalje mistici koji su tesavvuf i sufizam brižljivo prenosili i naučavali kao zaseban sistem. Šihabuddin Ebu l-Futuh Jahja es-Suhraverdi (um. 1191.) glasoviti je mistik takvog tipa, pisac dubokoumnih djela, stradalnik sufizma. Zbog svojih ideja ubijen od literalista. Najpoznatije mu je djelo Hikmetu l-Išrak (Mudrost Prosvjetljenja).
Ebu l-Velid Ahmed Ibn Rušd (1126.-1198.), koji je najviše vremena proživio u Kordobi u muslimanskoj Španiji, nije se složio sa El-Gazalijevom kritikom filozofije i pobija je. Na Zapadu je Ibn Rušd poznat pod imenom Averroes i slavan je prije svega po svojim komentarima Aristotelovih djela koji su prevedeni na latinski i potom na mnoge druge evropske jezike.
El-Gazalijev mladi savremenik, Perzijanac Nasiri Husrev (um. 1074.) bio je ismailijski ši’ijski propagandist, ali jednako tako i veliki historičar, teolog i filozof.
U Perziji u XII stoljeću javlja se veliki komentator Kur’ana, Omer ez-Zamahšeri (um. 1144.). Putovao je po tadašnjim obrazovnim središtima muslimanskog svijeta, a za vrijeme jednog boravka u Meki napisao je i svoj opsežni komentar Kur’ana, El-Keššaf koji pripada racionalističkom mu’tezilijskom pravcu tumačenja. Ez-Zamahšeri je poznat i kao filolog, njegovo djelo Esasu l-Belaga je nenadmašni stilistički rječnik klasičnog arapskog jezika. Perzijski genij ovog doba dao je i Fahrudina er-Razija (um. 1209.), pisca velikog komentara Kur’ana Mefatihu l-Gajb (Ključevi Onostranog).
Perzijski svijet je u 10.,11.,12. i 13. stoljeću dao slavne pjesnike, među kojima se posebno moćno izdvaja ime Firdusija (živio oko 934.-1020.). Njegovo najpoznatije djelo Šahnama, sa svojih 60.000 stihova, ubraja se u najveće epove u povijesti čovječanstva.
Feriduddin Attar (um. 1190.) svojim djelom najavljuje veliku generaciju perzijskih mističkih pjesnika. Attarovo najznačajnije djelo je Govor ptica (Mantiku t-Tajr).
Ovo je doba kad je perzijski genij dao veličanstvene mističke pjesnike: Sa’dija (1193.1292.) i Nizamija (1140.-1202.). Sa’di je porijeklom iz Širaza, prave pokrajine Farsa (ili drevne Perzije), i smatra se najpopularnijim perzijskim pjesnikom svoga doba. Najpoznatija su mu djela Bustan i Đulistan. Nizami je slavni romantični pjesnik svoga vremena, sastavio je priču u pjesmi pod naslovom Medžnun i Lejla.
Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181.-1235.) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskog jezika početkom XIII stoljeća. On je izvršio golemi utjecaj i na samoga Ibn Arebija.
Trinaesto stoljeće po Isau, a. s., daje najprefinjenijeg sufijskog autora Muhjuddin Ibn ‘Arebija (um. 1240.). Porijeklom je Arap iz muslimanske Španije iz koje je krenuo na islamski istok i u tada znamenitim kulturnim središtima širio svoja naučavanja. Napisao je brojna djela, među kojima i Fususu l-Hikem (Dragulji mudrosti) i El-Futuhat el-Mekijje (Duhovna osvajanja Mekke). Neposredni nasljednik Ibn ‘Arebija je Mevlana Dželaluddin Rumi (um. 1273.), Perzijanac, autor Mesnevije ili velikog sufijskog komentara Kur’ana u poeziji.
Hafiz Širazi (1326.-1390.) najveći je pjesnik liričar u klasičnom perzijskom jeziku. Središnja tema njegova pjesništva je ljubav, kako ona tjelesna, tako i ljubav koju su slavili mistici i teozofi. Izvršio veliki utjecaj na njemačkog pjesnika Getea.
U Indiji se u 15. stoljeću javlja Kabir (1140.-1518.), pjesnik moćnog stila i sinkretističke duhovnosti. Neki ga smatraju najvećim pjesnikom svijeta.
Kao svojevrsna reakcija na zamah sufizma, javlja se Tekijjuddin ibn Tejmijja (um. 1328.), konzervativni reformator koji se oslanjao na strogo hanbelijsko pravno mišljenje. U svojim brojnim djelima nastoji suzbiti učenja i škole mišljenja u islamu za koje je smatrao da ne odražavaju intencije fundamentalnih načela islama. Poznat kao borac “protiv novotarija”. Umro je u zatvoru u Damasku. Njegov učenik, tradicionalistički komentator Kur’ana Imaduddin Ebi l-Fida Ismail Ibn Kesir (um. 1373.), ugradio je mnoge poglede učitelja u svoje tumačenje Kur’ana.
Ebu Abdillah el-Kurtubi (um. 1272.) najpoznatije je ime među komentatorima Kur’ana malikijske pravne škole. Porijeklom je iz Kordobe, odakle se preselio u Gornji Egipat. Njegovo djelo El-Džami’u li Ahkami l-Kur’an (Kompendij pravnih tumačenja Kur’ana) ubraja se u najveća pravna djela islamske kulture uopće.
Sa 10 stoljećem islama javlja se enciklopedist Dželaludin es-Sujuti (um. 1505.), po mnogima najplodniji komentator Kur’ana i sistematizator islamske egzegetske i hermeneutičke tradicije zrelog ili klasičnog islama. Svoju karijeru je uglavnom proveo u Egiptu i u Kairu, gdje je napisao nekoliko opsežnih komentara Kur’ana, a najpoznatije mu je djelo El-Itkan fi ulumi l-Kur’an (Prefinjeno izlaganje nauka Kur’ana).
U Perziji se, tačno četiri stoljeća nakon Ibn ‘Arebija i u jeku tzv. safavijskog preporoda, javlja Mulla Sadra Širazi (um. 1640.), filozof, mistik, teozof i komentator Kur’ana. Sa njim ‘irfani mišljenje u Perziji zadobija svoj zreli izraz. Najpoznatije mu je djelo El-Esfaru l-Erbea el-Aklijje (Četiri intelektualna putovanja).
Mulla Sadrini savremenici Mir Damad (um. 1631.) i Mir Fendereski (um. 1641.) razvili su glavne tokove ši’ijske metafizike i filozofije vudžuda. U istu ravan sa njima stavlja se i djelo filozofa Abdurezzaka Lahidžija (um. 1661.). On je učenik Mulla Sadre, a prokomentirao je gotovo sva važnija djela perzijskog filozofskog naslijeđa.
U Indo-pakistanskom potkontinentu savremenik Širazija je Šejh Ahmed Sirhindi (um. 1624.), sufijski reformator i zagovornik preporodnih ideja među muslimanima. Šah Velijjullah (um. 1762.), indijski obnovitelj islamskog mišljenja krupnoga formata, svoje ideje nastavlja na mišljenje Ahmeda Sirhindija. Svi indijski obnovitelji islamskog mišljenja koji su živjeli u 19. stoljeću, npr. Ahmed Han Bahadur (um. 1898.), Čirag Ali (um. 1895.) i mislioci koji dolaze kasnije, kao Sejjid Emir Ali (um. 1928.) i Muhammed Ikbal (um. 1938.), mnoge svoje ideje crpe iz Sirhindijevih i Velijjullahovih djela.
Obnoviteljske ideje praktički je pokušao provesti Muhammed’Ali (um. 1849.), upravitelj Egipta nakon Napoleonova upada 1811. godine. Muhamed ‘Ali je nastojao reformirati i modernizirati egipatske upravne i obrazovne institucije. Borio se protiv pokreta vehabija u Arabiji i 1818. porazio ih.
Reformatori islamskog mišljenja i muslimanskog društva iz 19. i 20. stoljeća, kao Muhammed ibn Ali es-Senusi (um. 1832.), Džemaluddin Afgani (um. 1897.), Muhammed ‘Abduhu (um. 1905.), Rešid Rida (um. 1935.), te drugi, našli su svoju inspiraciju dijelom i u idejama muslimanskih obnovitelja Indije.
Književnici, putnici, geografi, hemičari, matematičari, astronomi
Islamska kultura je u svojoj osnovi kultura riječi, svete riječi. Plejade muslimanskih umnika su, u različitim epohama povijesti islama, posvetili svoje živote pronalaženju i čitanju smisla i značenja svete riječi i svete poruke na stranicama svijeta/prirode i na stranicama Kur’ana, i marljivo radili na njenom prevođenju u svoje stilove mišljenja, umjetnosti, teološke pravce, naučne discipline, književne žanrove…
Poslanik Muhammed je uvažavao pjesnike, a odobrio je i neke kaside spjevane njemu u čast. Pjesnik Hassan ibn Sabit njegov je savremenik i dokaz ulaska čednog i moralno poučnog pjesništva u islamsku kulturu.
Poezija je kasnije, napose na dvoru halife Haruna er-Rešida u Bagdadu, skinula sa sebe moralne koprene i postala jezik javnog mijenja i ures aristokratskog života. Pjesnik Abu Nuvas (um. 810.) i njegove kratke ljubavne pjesme ili gazeli sa dvora abbasijskih halifa izravno su stupale u svakodnevni život.
Ovom raskošnom životu koji je često opravdavala poezija suprotstavila se sufijska poezija Ebu l-Atahijje (um. 828.). Pjesnik Ebu l-Atahijja je po zanimanju bio grnčar, živio je skromnim životom derviša i, unatoč pažnji halife Haruna er-Rešida i godišnjoj plaći od 50.000 dirhema, nastavio je pjevati sufijske pjesme zvane zuhdijjat.
Ebu l-’Ala el-Me’arri (um. 1057.), arapski pjesnik porijeklom iz Sirije, jedan je od najpoznatijih arapskih pjesnika perioda koji se označava srednjovjekovnom arapskom književnošću. Njegova Poslanica o oproštenju (Risalatu l-gufran) spada u remek djela arapskog pjesništva.
Ali, muslimani su se vrlo rano istakli i u proznoj književnosti. Među prvim znamenitim proznim književnicima islama treba spomenuti Ibnu l-Mukaffu (um. 757.), koji je preveo indijsku Pančatantru na arapski i napisao brojna druga djela. Ibnu l-Mukaffu smatraju začetnikom edeba ili lijepe književnosti islamskog perioda. On je istakao zahtjev da knjiievnost, ili edeb, treba da odgaja i donosi pouke.
Književnik Ebu Osman Amr ibn Bahr el-Džahiz (um. 869.) autor je više književnih djela. Njegova Knjiga o životinjama (Kitabu l-hajevan), manje je biologijsko, a više folklorističko štivo, jer sabire arapska narodna predanja o naravi životinja. U El-Džahizovim djelima je zoologija još uvijek grana filologije i literature (edeba). El-Džahiz se bavio i hemijom, opisao je procese suhe destilacije u dobijanju amonijaka.
Badiu z-Zeman el-Hemezani (um. 1008.) utemeljitelj je književne forme mekamata, u rimovanoj prozi, punoj dramskih anegdota u kojima se prije svega ističe stil arapskog jezika. Nastavitelj ove književne tradicije je El-Hariri iz Basre, po čemu se proslavio.
Ebu l-Feredž el-Isfahani (um. 967.) znamenit je u arapskoj književnosti po svome djelu Kitabu l-Egani (Knjiga pjesama). Opus Kitabu l-Egani smatra se najboljom riznicom arapske književnosti kakva se razvila do 10. stoljeća po Isau, a. s.
U ovo vrijeme nastaju i prve redakcije Hiljadu i jedne noći, slavnoga arapskog proznog djela čiji se autor (ili autori) ne znaju.
Poseban žanr koji su muslimani razvili unutar književnosti je tzv književna geografija u kojoj su se u 10. stoljeću po Isau, a.s., istakli autori El-Istahri i El-Balhi. U djelima književne geografije oni su opisivali zemlje, narode, floru i faunu. Taj je žanr vrlo brzo doveo do nastanka geografskih studija u užem smislu, a Jakut ibn Abdillah el-Hamevi (um. 1229.) napisao je u tu svrhu i svoj veliki Geografski rječnik, (Mu’džemu l-buldan).
U islamskom svijetu, 9, 10 i 11 stoljeća po Isau, a. s., vrijeme je velikog uspona prirodnih nauka. Ebu Rejhan Muhammed ibn Ahmed el-Biruni (um. 1048.) bavio se astronomijom i napisao djelo o kretanju zvijezda. Poznate su njegove rasprave o rotaciji Zemlje oko njezine osovine, a precizno je odredio geografske širine i dužine. Originalan je u svome proučavanju tzv. hidrostatičkog principa. Njegova knjiga o Indiji, Kitabu l-Hind, prvorazredan je znak muslimanske univerzalnosti i zanimanja za druge kulture i civilizacije. Proučavao je drago kamenje i metale i prvi u svijetu odredio specifičnu težinu nekih metala.
Geografija, astronomija i matematika u islamskoj su se civilizaciji razvijale zajedno i uzajamno se podsticale. Još je halifa El-Me’mun 830. u Bagdadu u, svojoj “Kući mudrosti”, okupio brojne astronome i podigao astronomsku opservatoriju. Muhammed ibn Musa el-Havarizmi (um. 850.) istakao se u svojim matematičkim studijama, a sastavio je i astronomske tablice, napisao je brojna djela iz aritmetike i algebre u kojima je izložio integralne račune i jednačine. El-Havarizmi je najviše uticao na Zapad da prihvati, umjesto rimskoga, arapsko obilježavanje brojeva.
Izvori koji su nam dostupni iz povijesti matematike spominju da je Abu Kamil najpoznatiji muslimanski matematičar. Živio je u 10. stoljeću po Isau, a. s., i napravio najveće korake u aritmetici i algebri.[11]
Astronom El-Battani je 918. godine objavio svoja istraživanja o orbiti mjeseca i drugih planeta i u tom pogledu ispravio Ptolemeja.Omer el-Hajjam (um. 1123.), slavni pjesnik i pisac Rubaija, naprijedio je El-Havarizmijevu algebru. El-Hajjam se bavio i astronomijom i izradio kalendar “mnogo tačniji od gregorijanskog”.[12]
Abu Ali el-Hasan Ibn el-Hejsem (um. 1009.), latinski Alhazen, živio je u doba Fatimida, proslavio se na polju matematike, astronomije, filozofije i medicine. Ipak, najslavnije mu je djelo iz optike, Kitabu l-Manazir. Osporio je Euklidove i Ptolemejeve teorije o tome da oko šalje i zrcali zrake na vidna data. Unaprijedio je teoriju o povećavanju sočiva.
Nasiruddin et-Tusi (um. 1274.) posljednji je veliki astronom dinastije ‘Abbasija. Službovao je u velikoj opservatoriji Meragi, gdje je pribavio ili sam napravio mnoge astronomske instrumente. Sastavio je nove astronomske tablice.
‘Abdullah Muhammed ibn Muhammed El-Idrisi (um. 1166.) porijeklom je iz Španije i spada u red najpoznatijih muslimanskih geografa. Pisac je čuvenih geografskih karata, a svoju karijeru proveo je u Palermu pod pokroviteljstvom Rodžera II. U svojim geografskim raspravama El-Idrisi govori o loptastom obliku Zemlje.
Slavni putnik i putopisac ovog doba bio je Ibn Battuta (um. 1377.). Nazivaju ga Marko Polo islamskoga svijeta, autor je poznate Rihle ili putopisa u kojem opisuje svoje putovanje iz Tandžera (Maroko) u Delhi, Cejlon, Kinu, srednju Aziju, Anadoliju.
Spomenuli smo slavnoga Ibn Džerira et-Taberija (um. 923.) koji se proslavio i kao pisac univerzalne povijesti. Uz njegovo ime treba dodati historičare Muhammeda ibn Muslima ed-Dinavarija (um. 889.) i Ebu l-Hasana Alija el-Mes’udija (um. 956.). Njegovo djelo Zlatne livade (Murudžu z-Zeheb) iznosi sveobuhvatno opisanu povijest, protumačenu sa muslimanskog stanovišta. Izuddin ibnu l-Esir (um. 1234.) u svojim je djelima nastavitelj djela et-Taberija i el-Mes’udija.
Abdurahman Ibn Haldun (um. 1406.), filozof i historičar, napisao je znamenito djelo Mukaddima, u kome je iznio svoje poglede o “postanku, usponu, slabljenju i propasti” naroda i dinastija. Nastojao je da u povijesnim događanjima otkrije i opiše zakone. Jedan od posljednjih velikih muslimanskih umnika i učenjaka klasičnog razdoblja.
U Osmanskom carstvu 17. stoljeća najviše se ističe Hadždži Halifa (um. 1658.). U turskim izvorima poznat je po imenu Katib Čelebi, a njegovo djelo Kešfu z-Zunun je bibliografskog i enciklopedijskog karaktera u kome su dragocjeni podaci o djelima i autorima iz mnogih naučnih oblasti kojima se bavio tadašnji i dotadašnji islamski svijet.
Uzimajući u obzir velikane islamskog duha koji su se punovažno potvrdili u svim važnim područjima duhovnih očitovanja i uspona čovječanstva, George Sarton, historičar znanosti, jednom prilikom je kazao:
“Glavnu zadaću čovječanstva izvršili su muslimani. Najveći filozof El-Farabi bio je musliman, najveći matematičari Abu Kamil i Ibrahim ibn Sinan bili su također muslimani, najveći geograf i enciklopedist El-Mas’udi bio je musliman, najveći historičar Et-Taberi, bio je isto tako musliman.”[13]