Nauka & Kultura

Osnivači pravnih škola

Kad se traži odgovor na pitanje ko su zna­meniti ljudi islamske kulture, ko su njezini gla­soviti pojedinci na području duha, slavne ličnosti na polju tumačenja svetih tekstova, izlaganja prava, filozofskog mišljenja i sl., do­bro je imati na pameti da se u tradicionalnoj islamskoj literaturi ovo pitanje ne smatra novi­nom. Ono je postavljeno već po isteku prvih stoljeća islama.

Podsjećamo, u ovom kontekstu, da je jedno predanje poslanika Muhammeda, a. s., o “obnavljanju i obnoviteljima islama” utrlo stazu posebnog žanra islamske literature koja je razmatrala i pomno bilježila znamenite ljude islama. To predanje glasi:

“Bog će slati sljedbenicima islama na kraju svake stotine godina ljude koji će im obnoviti vjeru.”[9]

Ova sveta Poslanikova izjava protumačena je na mnogo načina, ali uvijek u kontekstu šire­nja islama prostorima, vremenima, narodima, jezicima, kulturama, civilizacijama…

U islamskoj povijesti, u različita vremena islama, ali jednako tako i u različitim prostori­ma islama, javljali su se i znameniti narodi i glasoviti pojedinci, muškarce i žene, koji su islam iznova potvrđivali. Tako se u prvom sto­ljeću kao znameniti obnovitelji spominju imam Muhamed el-Bakir, Hasan Basri (um. 728.) i Ibn Sirin. Krajem prvog stoljeća po Hidžri i u prvoj polovini drugog moćno se ističe ličnost poštovana i od sunnija i od šija, Dža’fer es-Sa­dik (um. 757.). Ši’ije ga smatraju šestim ima­mom, pokopan je u Medini, a cijeli ga islamski svijet smatra osnivačem duodecimalne ili isnaašerijske ši’ijske pravne škole. Na polju šerijatskog prava porede ga sa njegovim ehli­sunnteskim savremenikom Ebu Hanifom.

U samo Poslanikovo vrijeme i neposredno iza njegove smrti ističu se i dvije žene, Hafsa bint Omer i Aiša bint Ebi Bekr. Prva je odi­grala zapaženu ulogu u kodifikaciji Kur’ana, a druga se istakla svojim političkim aktivnosti­ma, a golemi je utjecaj izvršila u prenošenju ha­disa i Poslanikove tradicije općenito.

Drugo stoljeće islama na svojoj je pozornici vidjelo veličanstvene pravnike, jer je hilafetu u ekspanziji bilo potrebno pravno i zakonsko uređenje života i društva. Imam Ebu Abdil­lah Malik ibn Enes (um. 179. po Hidžri) osni­vač je malikijske pravne škole u islamu. Učio je pred Sehl ibn Sa’dom, možda u to vrijeme jedi­nim preživjelim drugom Božijeg Poslanika. Malik ibn Enes je sastavio svoj čuveni hadiski kompendij Muvetta, a u pravničkoj se nauci oslanjao na tradiciju. Možda najznačajnije mjesto u drugom stoljeću islama na području prava zauzima Ebu Hanifa an-Nu’man ibn Sabit (um. 150. po Hidžri), osnivač najraspros­tranjenije pravne škole islama sve do danas. Djelovao je u Iraku (Kufa, Basra, Bagdad). U svojoj pravnoj nauci koristio je logiku i analogi­ju i time indirektno pomogao razvoju filozof­skih škola u islamu.

U drugom stoljeću islama također istaknuto mjesto zauzima pravnik i imam Muhammed ibn Idris eš-Šafi’i (um. 204. po hdžri u Kairu). Njegova su djela s područja islamskog prava, ko­jima je utemeljio posebnu pravnu školu islama – šafijsku. Redu značajnih pravnika krajem II islamskog stoljeća pripada i Ahmed ibn Han­bel (um. 833.). I on je osnivač pravne škole. Tra­dicionalist po opredjeljenju, istakao se u sabira­nju Poslanikovih verbalnih predanja, hadisa.

Ovo je bilo doba čuvara tradicije, te dvije zbirke hadisa uživaju posebno poštovanje od muslimana, Buharijeva i Muslimova.Muham­med ibn Ismail el-Buhari (um. 870.) sasta­vio je svoje djelo Sahih sa nekih šest do sedam hiljada predanja. Muslim ibn Hadždžadž (um. 875.) je u svome Sahihu donio također vrlo važnu zbirku Poslanikovih predanja.

Islamska kultura i civilizacija je vrlo rano imala i svoje slavne jezikoslovce, gramatičare i filozofe jezika. Halil ibn Ahmed el-Farahidi(um. 780.) radio je na reformi kur’anskog pi­sma i umnogome olakšao pravilno čitanje te­meljne knjige islama. Njegov savremenik Sibe­vejh (um. oko 793.) smatra se, uz halifu Ali ibn Ebi Taliba, ocem arapske gramatike čiji je prvi sistematizator.

U 3. islamskom stoljeću Ebul-Hasan el-­Eš’ari (um. 935.) zauzima istaknuto mjesto kao prvi veliki sistematizator islamskog ehli­sunnetskog teološkog mišljenja. Ubrajaju ga među glavne imame ehli-sunnetskog pravca, a djelovao je na pomirenju ranog mu’tezilijskog i tradicionalističkog pogleda na pitanja islam­skog vjerovanja. Osnivač je tzv. atomističkog fi­lozofskog pravca u promišljanju teoloških tema islama.

Eš’arijev savremenik El-Maturidi (um. 944.) spada u red istaknutih teoretičara islam­skog vjerovanja, ali je vremenom eš’arizam postao popularniji od maturidizma.

Ibn Džerir et-Taberi (um. 923.) na polju tumačenja Kur’ana (tefsir) najveće je ime prvih pet stotina godina islama. Napisao je veliki ko­mentar Kur’ana, ali i veliko historijsko djelo pod naslovom “Povijest naroda i kraljeva”. Po­znat je kao osnivač “univerzalne historije” u islamu. U svojim glasovitim djelima et-Taberi je sistematski kompilirao sva relevantna pre­danja o Kur’anu, te iz hadiske, pravne i histo­rijske nauke.

U IV islamskom stoljeću moćno se izdvaja i ličnost Ebu-Bekra El-Bakillanija, koji kon­solidira atomistički pravac u islamskom mišlje­nju ehlis-sunnetske tradicije.

Kao samonikli rukavac mišljenja u islamu javlja se, krajem 1. i u 2. islamskom stoljeću, sufizam i tesavvuf. Ime jedne žene,Rabije el­-Adevijje (um. 801.), zauzima istaknuto mjesto u utemeljenju ove škole mišljenja i duhovnog izraza. Njeno naučavanje sačuvano je u okrilju brojnih fragmenata i mudrih kaža u ranim ko­mentarima Kur’ana i pobožnoj literaturi kla­sičnog islama. Abu l-Kasim Muhammed el­-Džunejd (um. 910.) i Husejn ibn Mensur el-­Halladž (um. 922.) razvili su sufijsko mišljenje i uzdigli ga na rang zasebne škole mišljenja u islamu, dok je Ebu l-Kasim el-Kušejri (um. 1074.) napisao cjelovite komentare Kur’ana sa pozicija sufijskog mišljenja i prakse. Sa njim tesavvuf dostiže već sasvim izgrađenu terminolo­giju.

Ali, uspon sufizma nije značio jenjavanje fi­lozofije u prvim stoljećima islama. Filozofsko mišljenje u islamskom svijetu tog vremena po­pularizira Jakub ibn Ishak el-Kindi (um. 870.). Živio je u Bagdadu i radio na prevođenju i tumačenju grčkih filozofskih djela. U tom do­bu na polju filozofije ističe se u krupnom planu ličnost Ebu Nasra el-Farabija (um. 950.). Bio je pristalica racionalističke filozofije, također naklonjen i sufizmu. Na dvoru dinastije Ham­danida u Halepu bio je neko vrijeme i muzičar.

Ebu Ali Ibn Sina (980.-1037.), na Zapadu poznat kao Avicena, nastavio je razvoj filozof­ske tradicije koju su utemeljili El-Kindi i El-Fa­rabi, i dao svoje vlastite prinose. Ibn Sina se po­kazao kao svestrani enciklopedijski duh i napi­sao znamenite rasprave iz medicine, muzike,[10] kozmologije, misticizma i teozofije. Njegovo medicinsko djelo Kanun na Zapadu je poslužilo za utemeljenje medicine kao znanosti.

Na polju političke filozofije ime bagdadskog filozofa El-Maverdija (um. 1058.) najčešće se navodi, a njegova djela naširoko konsultiraju. Njegovo djelo Al-Ahkam as-Sultanija predmet je posebnog proučavanja u Evropi kao izvor srednjovjekovnog muslimanskog političkog mišljenja.

Ibn Sinaov savremenik, Ibn Hazm (um. 1064.), filozof, pravnik, pjesnik, književnik, re­ligijski komparativist, u muslimanskoj Španiji označava jedan od vrhunaca klasične kulture islama. Čuveno mu je djelo Golubičina ogrlica. Ibn Hazmov zemljak Ibn Badždže (um. 1138.), latinski Avempace, poznat je po svojim raspravama o Aristotelu i Plotinu. Filozof Ibn Tufejl (um. 1185.) pripada slavnom naslijedu muslimanskih filozofa Španije, po svemu je nastavljač filozofskog mišljenja Ibn Badždže, a najpoznatije mu je djelo Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan).

Ličnost Ibn Miskevejha (um. 1030.) ističe se na području filozofije, povijesti i etike. Nje­govo najpoznatije djelo je Tehzibu l-Ahlak, koje se cijeni kao najbolje djelo s područja etike ko­je je napisao jedan musliman.

Peto islamsko stoljeće dalo je Abu Hamida el-Gazalija (1058.-1111.), najvjerodostojnije ime klasičnog islamskog mišljenja, filozofije, teologije i tesavvufa. El-Gazali (latinski Alga­zel) svojim je mišljenjem nastojao spojiti i po­miriti naučavanja islamskog misticizma ili te­savvufa sa drugim vjerskim naukama, napose kelamom i fikhom. S tim je ciljem napisao ve­liko djelo Ihja ulumi d-din (Obnova vjerskih znanosti). Prvi je na širokom planu izvršio kri­tiku filozofije.

Iako je El-Gazali tražio otvaranje sufizma prema egzoteričkim naukama islama (kao i otvaranje egzoteričih nauka prema sufizmu), postojali su i dalje mistici koji su tesavvuf i su­fizam brižljivo prenosili i naučavali kao zase­ban sistem. Šihabuddin Ebu l-Futuh Jahja es-Suhraverdi (um. 1191.) glasoviti je mistik takvog tipa, pisac dubokoumnih djela, stradal­nik sufizma. Zbog svojih ideja ubijen od litera­lista. Najpoznatije mu je djelo Hikmetu l-Išrak (Mudrost Prosvjetljenja).

Ebu l-Velid Ahmed Ibn Rušd (1126.­-1198.), koji je najviše vremena proživio u Kor­dobi u muslimanskoj Španiji, nije se složio sa El-Gazalijevom kritikom filozofije i pobija je. Na Zapadu je Ibn Rušd poznat pod imenom Averroes i slavan je prije svega po svojim ko­mentarima Aristotelovih djela koji su prevede­ni na latinski i potom na mnoge druge evrop­ske jezike.

El-Gazalijev mladi savremenik, Perzijanac Nasiri Husrev (um. 1074.) bio je ismailijski ši’ijski propagandist, ali jednako tako i veliki historičar, teolog i filozof.

U Perziji u XII stoljeću javlja se veliki ko­mentator Kur’ana, Omer ez-Zamahšeri (um. 1144.). Putovao je po tadašnjim obrazovnim središtima muslimanskog svijeta, a za vrijeme jednog boravka u Meki napisao je i svoj opsežni komentar Kur’ana, El-Keššaf koji pripada raci­onalističkom mu’tezilijskom pravcu tumačenja. Ez-Zamahšeri je poznat i kao filolog, njegovo djelo Esasu l-Belaga je nenadmašni stilistički rječnik klasičnog arapskog jezika. Perzijski ge­nij ovog doba dao je i Fahrudina er-Razija (um. 1209.), pisca velikog komentara Kur’ana Mefatihu l-Gajb (Ključevi Onostranog).

Perzijski svijet je u 10.,11.,12. i 13. stoljeću dao slavne pjesnike, među kojima se posebno moćno izdvaja ime Firdusija (živio oko 934.­-1020.). Njegovo najpoznatije djelo Šahnama, sa svojih 60.000 stihova, ubraja se u najveće epo­ve u povijesti čovječanstva.

Feriduddin Attar (um. 1190.) svojim dje­lom najavljuje veliku generaciju perzijskih mis­tičkih pjesnika. Attarovo najznačajnije djelo je Govor ptica (Mantiku t-Tajr).

Ovo je doba kad je perzijski genij dao ve­ličanstvene mističke pjesnike: Sa’dija (1193.­1292.) i Nizamija (1140.-1202.). Sa’di je pori­jeklom iz Širaza, prave pokrajine Farsa (ili dre­vne Perzije), i smatra se najpopularnijim per­zijskim pjesnikom svoga doba. Najpoznatija su mu djela Bustan i Đulistan. Nizami je slavni romantični pjesnik svoga vremena, sastavio je priču u pjesmi pod naslovom Medžnun i Lejla.

Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181.-1235.) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskog jezika početkom XIII stoljeća. On je iz­vršio golemi utjecaj i na samoga Ibn Arebija.

Trinaesto stoljeće po Isau, a. s., daje najpre­finjenijeg sufijskog autora Muhjuddin Ibn ‘Arebija (um. 1240.). Porijeklom je Arap iz muslimanske Španije iz koje je krenuo na islamski istok i u tada znamenitim kulturnim središtima širio svoja naučavanja. Napisao je brojna djela, među kojima i Fususu l-Hikem (Dragulji mudrosti) i El-Futuhat el-Mekijje (Duhovna osvajanja Mekke). Neposredni na­sljednik Ibn ‘Arebija je Mevlana Dželalud­din Rumi (um. 1273.), Perzijanac, autor Me­snevije ili velikog sufijskog komentara Kur’ana u poeziji.

Hafiz Širazi (1326.-1390.) najveći je pjes­nik liričar u klasičnom perzijskom jeziku. Sre­dišnja tema njegova pjesništva je ljubav, kako ona tjelesna, tako i ljubav koju su slavili misti­ci i teozofi. Izvršio veliki utjecaj na njemačkog pjesnika Getea.

U Indiji se u 15. stoljeću javlja Kabir (1140.-1518.), pjesnik moćnog stila i sinkretis­tičke duhovnosti. Neki ga smatraju najvećim pjesnikom svijeta.

Kao svojevrsna reakcija na zamah sufizma, javlja se Tekijjuddin ibn Tejmijja (um. 1328.), konzervativni reformator koji se osla­njao na strogo hanbelijsko pravno mišljenje. U svojim brojnim djelima nastoji suzbiti učenja i škole mišljenja u islamu za koje je smatrao da ne odražavaju intencije fundamentalnih načela islama. Poznat kao borac “protiv novotarija”. Umro je u zatvoru u Damasku. Njegov učenik, tradicionalistički komentator Kur’ana Ima­duddin Ebi l-Fida Ismail Ibn Kesir (um. 1373.), ugradio je mnoge poglede učitelja u svo­je tumačenje Kur’ana.

Ebu Abdillah el-Kurtubi (um. 1272.) naj­poznatije je ime među komentatorima Kur’ana malikijske pravne škole. Porijeklom je iz Kor­dobe, odakle se preselio u Gornji Egipat. Njego­vo djelo El-Džami’u li Ahkami l-Kur’an (Kom­pendij pravnih tumačenja Kur’ana) ubraja se u najveća pravna djela islamske kulture uopće.

Sa 10 stoljećem islama javlja se enciklope­dist Dželaludin es-Sujuti (um. 1505.), po mnogima najplodniji komentator Kur’ana i sis­tematizator islamske egzegetske i hermene­utičke tradicije zrelog ili klasičnog islama. Svo­ju karijeru je uglavnom proveo u Egiptu i u Ka­iru, gdje je napisao nekoliko opsežnih komen­tara Kur’ana, a najpoznatije mu je djelo El-It­kan fi ulumi l-Kur’an (Prefinjeno izlaganje na­uka Kur’ana).

U Perziji se, tačno četiri stoljeća nakon Ibn ‘Arebija i u jeku tzv. safavijskog preporoda, jav­lja Mulla Sadra Širazi (um. 1640.), filozof, mistik, teozof i komentator Kur’ana. Sa njim ‘irfani mišljenje u Perziji zadobija svoj zreli izraz. Najpoznatije mu je djelo El-Esfaru l-Er­bea el-Aklijje (Četiri intelektualna putovanja).

Mulla Sadrini savremenici Mir Damad (um. 1631.) i Mir Fendereski (um. 1641.) razvili su glavne tokove ši’ijske metafizike i filozo­fije vudžuda. U istu ravan sa njima stavlja se i djelo filozofa Abdurezzaka Lahidžija (um. 1661.). On je učenik Mulla Sadre, a prokomen­tirao je gotovo sva važnija djela perzijskog filo­zofskog naslijeđa.

U Indo-pakistanskom potkontinentu savre­menik Širazija je Šejh Ahmed Sirhindi (um. 1624.), sufijski reformator i zagovornik prepo­rodnih ideja među muslimanima. Šah Velij­jullah (um. 1762.), indijski obnovitelj islam­skog mišljenja krupnoga formata, svoje ideje nastavlja na mišljenje Ahmeda Sirhindija. Svi indijski obnovitelji islamskog mišljenja koji su živjeli u 19. stoljeću, npr. Ahmed Han Baha­dur (um. 1898.), Čirag Ali (um. 1895.) i misli­oci koji dolaze kasnije, kao Sejjid Emir Ali (um. 1928.) i Muhammed Ikbal (um. 1938.), mnoge svoje ideje crpe iz Sirhindijevih i Velij­jullahovih djela.

Obnoviteljske ideje praktički je pokušao provesti Muhammed’Ali (um. 1849.), upravi­telj Egipta nakon Napoleonova upada 1811. go­dine. Muhamed ‘Ali je nastojao reformirati i modernizirati egipatske upravne i obrazovne institucije. Borio se protiv pokreta vehabija u Arabiji i 1818. porazio ih.

Reformatori islamskog mišljenja i musliman­skog društva iz 19. i 20. stoljeća, kao Muham­med ibn Ali es-Senusi (um. 1832.), Džema­luddin Afgani (um. 1897.), Muhammed ‘Ab­duhu (um. 1905.), Rešid Rida (um. 1935.), te drugi, našli su svoju inspiraciju dijelom i u ideja­ma muslimanskih obnovitelja Indije.

Književnici, putnici, geografi, hemičari, matematičari, astronomi

Islamska kultura je u svojoj osnovi kultura riječi, svete riječi. Plejade muslimanskih umni­ka su, u različitim epohama povijesti islama, posvetili svoje živote pronalaženju i čitanju smisla i značenja svete riječi i svete poruke na stranicama svijeta/prirode i na stranicama Kur’ana, i marljivo radili na njenom pre­vođenju u svoje stilove mišljenja, umjetnosti, teološke pravce, naučne discipline, književne žanrove…

Poslanik Muhammed je uvažavao pjesnike, a odobrio je i neke kaside spjevane njemu u čast. Pjesnik Hassan ibn Sabit njegov je sa­vremenik i dokaz ulaska čednog i moralno poučnog pjesništva u islamsku kulturu.

Poezija je kasnije, napose na dvoru halife Haruna er-Rešida u Bagdadu, skinula sa sebe moralne koprene i postala jezik javnog mijenja i ures aristokratskog života. Pjesnik Abu Nu­vas (um. 810.) i njegove kratke ljubavne pje­sme ili gazeli sa dvora abbasijskih halifa izra­vno su stupale u svakodnevni život.

Ovom raskošnom životu koji je često opravdavala poezija suprotstavila se sufijska poezija Ebu l-Atahijje (um. 828.). Pjesnik Ebu l-Ata­hijja je po zanimanju bio grnčar, živio je skrom­nim životom derviša i, unatoč pažnji halife Ha­runa er-Rešida i godišnjoj plaći od 50.000 dir­hema, nastavio je pjevati sufijske pjesme zvane zuhdijjat.

Ebu l-’Ala el-Me’arri (um. 1057.), arap­ski pjesnik porijeklom iz Sirije, jedan je od naj­poznatijih arapskih pjesnika perioda koji se označava srednjovjekovnom arapskom književ­nošću. Njegova Poslanica o oproštenju (Risala­tu l-gufran) spada u remek djela arapskog pje­sništva.

Ali, muslimani su se vrlo rano istakli i u proznoj književnosti. Među prvim znamenitim proznim književnicima islama treba spomenu­ti Ibnu l-Mukaffu (um. 757.), koji je preveo indijsku Pančatantru na arapski i napisao broj­na druga djela. Ibnu l-Mukaffu smatraju za­četnikom edeba ili lijepe književnosti islamskog perioda. On je istakao zahtjev da knjiievnost, ili edeb, treba da odgaja i donosi pouke.

Književnik Ebu Osman Amr ibn Bahr el­-Džahiz (um. 869.) autor je više književnih dje­la. Njegova Knjiga o životinjama (Kitabu l-ha­jevan), manje je biologijsko, a više folkloris­tičko štivo, jer sabire arapska narodna preda­nja o naravi životinja. U El-Džahizovim djelima je zoologija još uvijek grana filologije i literatu­re (edeba). El-Džahiz se bavio i hemijom, opi­sao je procese suhe destilacije u dobijanju amo­nijaka.

Badiu z-Zeman el-Hemezani (um. 1008.) utemeljitelj je književne forme mekama­ta, u rimovanoj prozi, punoj dramskih anegdo­ta u kojima se prije svega ističe stil arapskog je­zika. Nastavitelj ove književne tradicije je El­-Hariri iz Basre, po čemu se proslavio.

Ebu l-Feredž el-Isfahani (um. 967.) zna­menit je u arapskoj književnosti po svome dje­lu Kitabu l-Egani (Knjiga pjesama). Opus Ki­tabu l-Egani smatra se najboljom riznicom arapske književnosti kakva se razvila do 10. stoljeća po Isau, a. s.

U ovo vrijeme nastaju i prve redakcije Hi­ljadu i jedne noći, slavnoga arapskog proznog djela čiji se autor (ili autori) ne znaju.

Poseban žanr koji su muslimani razvili unu­tar književnosti je tzv književna geografija u kojoj su se u 10. stoljeću po Isau, a.s., istakli autori El-Istahri i El-Balhi. U djelima knji­ževne geografije oni su opisivali zemlje, narode, floru i faunu. Taj je žanr vrlo brzo doveo do nastanka geografskih studija u užem smislu, a Jakut ibn Abdillah el-Hamevi (um. 1229.) napisao je u tu svrhu i svoj veliki Geografski rječnik, (Mu’džemu l-buldan).

U islamskom svijetu, 9, 10 i 11 stoljeća po Isau, a. s., vrijeme je velikog uspona prirodnih nauka. Ebu Rejhan Muhammed ibn Ah­med el-Biruni (um. 1048.) bavio se astrono­mijom i napisao djelo o kretanju zvijezda. Po­znate su njegove rasprave o rotaciji Zemlje oko njezine osovine, a precizno je odredio geograf­ske širine i dužine. Originalan je u svome proučavanju tzv. hidrostatičkog principa. Nje­gova knjiga o Indiji, Kitabu l-Hind, prvorazre­dan je znak muslimanske univerzalnosti i zani­manja za druge kulture i civilizacije. Proučavao je drago kamenje i metale i prvi u svijetu odre­dio specifičnu težinu nekih metala.

Geografija, astronomija i matematika u islamskoj su se civilizaciji razvijale zajedno i uzajamno se podsticale. Još je halifa El­-Me’mun 830. u Bagdadu u, svojoj “Kući mud­rosti”, okupio brojne astronome i podigao as­tronomsku opservatoriju. Muhammed ibn Musa el-Havarizmi (um. 850.) istakao se u svojim matematičkim studijama, a sastavio je i astronomske tablice, napisao je brojna djela iz aritmetike i algebre u kojima je izložio integ­ralne račune i jednačine. El-Havarizmi je naj­više uticao na Zapad da prihvati, umjesto rim­skoga, arapsko obilježavanje brojeva.

Izvori koji su nam dostupni iz povijesti ma­tematike spominju da je Abu Kamil najpozna­tiji muslimanski matematičar. Živio je u 10. stoljeću po Isau, a. s., i napravio najveće kora­ke u aritmetici i algebri.[11]

Astronom El-Battani je 918. godine objavio svoja istraživanja o orbiti mjeseca i drugih pla­neta i u tom pogledu ispravio Ptolemeja.Omer el-Hajjam (um. 1123.), slavni pjesnik i pisac Rubaija, naprijedio je El-Havarizmijevu alge­bru. El-Hajjam se bavio i astronomijom i izradio kalendar “mnogo tačniji od gregorijanskog”.[12]

Abu Ali el-Hasan Ibn el-Hejsem (um. 1009.), latinski Alhazen, živio je u doba Fatimi­da, proslavio se na polju matematike, astrono­mije, filozofije i medicine. Ipak, najslavnije mu je djelo iz optike, Kitabu l-Manazir. Osporio je Euklidove i Ptolemejeve teorije o tome da oko šalje i zrcali zrake na vidna data. Unaprijedio je teoriju o povećavanju sočiva.

Nasiruddin et-Tusi (um. 1274.) posljednji je veliki astronom dinastije ‘Abbasija. Službovao je u velikoj opservatoriji Meragi, gdje je pribavio ili sam napravio mnoge astronomske instru­mente. Sastavio je nove astronomske tablice.

‘Abdullah Muhammed ibn Muhammed El-Idrisi (um. 1166.) porijeklom je iz Španije i spada u red najpoznatijih muslimanskih geogra­fa. Pisac je čuvenih geografskih karata, a svoju karijeru proveo je u Palermu pod pokrovitelj­stvom Rodžera II. U svojim geografskim raspra­vama El-Idrisi govori o loptastom obliku Zemlje.

Slavni putnik i putopisac ovog doba bio je Ibn Battuta (um. 1377.). Nazivaju ga Marko Polo islamskoga svijeta, autor je poznate Rihle ili putopisa u kojem opisuje svoje putovanje iz Tandžera (Maroko) u Delhi, Cejlon, Kinu, sre­dnju Aziju, Anadoliju.

Spomenuli smo slavnoga Ibn Džerira et-­Taberija (um. 923.) koji se proslavio i kao pi­sac univerzalne povijesti. Uz njegovo ime treba dodati historičare Muhammeda ibn Musli­ma ed-Dinavarija (um. 889.) i Ebu l-Hasa­na Alija el-Mes’udija (um. 956.). Njegovo djelo Zlatne livade (Murudžu z-Zeheb) iznosi sveobuhvatno opisanu povijest, protumačenu sa muslimanskog stanovišta. Izuddin ibnu l-­Esir (um. 1234.) u svojim je djelima nastavitelj djela et-Taberija i el-Mes’udija.

Abdurahman Ibn Haldun (um. 1406.), fi­lozof i historičar, napisao je znamenito djelo Mukaddima, u kome je iznio svoje poglede o “postanku, usponu, slabljenju i propasti” naro­da i dinastija. Nastojao je da u povijesnim do­gađanjima otkrije i opiše zakone. Jedan od po­sljednjih velikih muslimanskih umnika i učenjaka klasičnog razdoblja.

U Osmanskom carstvu 17. stoljeća najviše se ističe Hadždži Halifa (um. 1658.). U tur­skim izvorima poznat je po imenu Katib Čele­bi, a njegovo djelo Kešfu z-Zunun je bibliograf­skog i enciklopedijskog karaktera u kome su dragocjeni podaci o djelima i autorima iz mno­gih naučnih oblasti kojima se bavio tadašnji i dotadašnji islamski svijet.

Uzimajući u obzir velikane islamskog duha koji su se punovažno potvrdili u svim važnim područjima duhovnih očitovanja i uspona čovječanstva, George Sarton, historičar zna­nosti, jednom prilikom je kazao:

“Glavnu zadaću čovječanstva izvršili su mu­slimani. Najveći filozof El-Farabi bio je musli­man, najveći matematičari Abu Kamil i Ibra­him ibn Sinan bili su također muslimani, naj­veći geograf i enciklopedist El-Mas’udi bio je musliman, najveći historičar Et-Taberi, bio je isto tako musliman.”[13]

Učimo o Islamu
Back to top button