Bitka na Mu’ti je bila osme godine po hdžri, u mjesecu džumade-l-ula. Mu’ta je mjesto u blizini Šama, na njegovim granicama, a danas se to mjesto naziva El-Kerk.
Povod ove bitke je ubistvo El-Harisa b. ’Umejra El-Ezdija, Resulullahova izaslanika vladaru Basre. Kad je ta vijest doprla do muslimana, oni sakupiše vojsku od trihiljade boraca i krenuše ka Šamu.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nije krenuo sa njima i zbog toga se ova bitka ne ubraja u “gazve“, već u vojne pohode (serijje). Međutim, većina uleme daje joj naziv gazve zbog njene velike važnosti i velikog broja muslimanske vojske.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, im je rekao: “Vaš vojskovođa je Zejd b. Haris, ako on bude ubijen, onda je Dža’fer ibn Ebi-Talib, pa ako i on bude ubijen, onda nek bude vojskovođa Abdullah b. Revvaha. A ako bude i on ubijen, neka muslimani između sebe odaberu nekoga s kim su zadovoljni i neka ga učine vođom.“ Oporučio im je da ih pozovu u islam, pa ako to odbiju neka traže pomoć od Allaha protiv njih i neka im se suprotstave.
Kaže B. Ishak: Resulullah je ispratio svoje ashabe i njihove vojskovođe iz Medine. U tom trenutku je zaplakao Abdullah b. Revvaha, pa su ga upitali: “Šta te je rasplakalo?“ Rekao je: “Tako mi Allaha, nije to do ljubavi prema dunjaluku, niti je zbog ljubavi prema vama, nego sam čuo Resulullaha kako uči ajet iz Allahove knjige, spominje u njemu vatru: “I svaki će od vas do njega (Džehennema) stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao!“(Merjem:71)
Kada su se odvojili od Medine, neprijatelj je čuo o njihovom pokretu, te se sakupiše protiv njih. Heraklije je sakupio više od sto hiljada ratnika Bizantijaca, a Šerhabil b. Amr je sakupio drugih sto hiljada.
Muslimani su čuli o njihovom broju i dvije noći su razmišljali šta da urade. Neki su predlagali da napišu Poslaniku pismo i da ga obavijeste o broju neprijatelja. Ali ih je Abdullah b. Revvaha obodrio, govoreći im: “O narode, tako mi Allaha, kako da mrzite ono zbog čega ste izišli, a to je šehadet. Mi se ne borimo sa brojnoću svojom, niti snagom, a ni sa mnoštvom. Mi se ne borimo sa njima, osim sa ovom vjerom kojom nas je Allah, dželle šanuhu, oplemenio. Krenimo, pa nama pripada jedno od dvoje: pobjeda ili šehadet!“
Muslimani su se susreli sa svojim dušmanima pred samim Kerkom. Susreli su se sa neprijateljem sa kojim se ne mogu porediti, po broju, jačini i snazi. Bajrak je uzeo Zejd b. Sabit i borio se dok ga koplje nije pogodilo. Zatim je bajrak uzeo Dža’fer ibn Ebi-Talib i borio se dok i on nije bio ubijen. Nakon toga bajrak preuzima Abdullah b. Revvaha i on se bori do smrti. Tada muslimani izabiru Halida b. Velida za vojskovođu, koji se borio protiv mušrika sve dok ih nije porazio. Nakon toga se sa vojskom vraća u Medinu.
Prenosi Buharija od Enesa, radijallahu ‘anhu, da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, obavijestio ljude o smrti Zejda, Dža’fera i B. Revvaha prije nego što je do njih doprla vijest o njima. Rekao je: “Zejd je uzeo bajrak, pa je poginuo. Zatim je Dža’fer uzeo bajrak, pa je poginuo. Zatim je Ibn Revvaha uzeo bajrak, pa je poginuo.“ – A suze su mu lile iz njegovih očiju. “A kada je uzeo bajrak “Allahov mač“ Allah im je dao pobjedu nad njima.“
Ovaj hadis ukazuje da je Allah, dželle šanuhu, podržao muslimane i dao im na kraju pobjedu. A ne, kao što neki kažu, da su muslimani u ovoj bici bili poraženi i da su se razbježali i vratili u Medinu. To oni smatraju time što muslimani nisu slijedili poražene Bizantijce i one koji su sa njima, već su se zadovoljili sa ishodom i strahujući za preostale muslimane, vratili se nazad u Medinu. Nema sumnje da je to bio mudri potez vojskovođe Halida b. Velida.
Kaže Ibn Kesir: “Ukratko se može reći da je Halid uspješno predvodio vojsku muslimana, a zatim su zanoćili. Kada je osvanulo, Halid je promijenio raspored vojske, premještajući lijevo krilo na desnu stranu, a desno krilo na lijevu stranu, kako bi neprijatelj pomislio da im je došlo pojačanje. Zatim ih je Halid napao, a oni su se povukli, jer je u povratku muslimana Halid vidio veliki uspjeh.
Pouke i savjeti
Ono što najviše izaziva zaprepaštenje u ovoj borbi jeste broj vojske Bizantijaca i mušrika Arapa u odnosu na muslimansku vojsku. Njihov broj je bio dvije stotine hiljada naspram tri hiljade muslimana, a to je više od pedeset naspram jedan.
To je odnos poput male vode naspram mora, a pored toga neprijateljska vojska je bila opremljena sa svom ratnom opremom, dok su muslimani bili oskudni u tome.
Međutim, ono što najviše iznenađuje jeste muslimanska vojska koja ide naprijed, ne okrećući leđa i ne pridavajući važnost broju dušmanske vojske. A da ih je dušmanska vojska opkolila, to bi izgledalo poput malog zrna u komadu crne zemlje.
Zaprepaštenje postaje većim kada pogledamo sa kakvim moralom muslimani prodiru u more dušmana i time probijaju vrata šehadeta žrtvujući se na Allahovom putu. Trojicu vođa oni gube, ali im ni to moral ne umanjuje. Strah se uvlači u srca neprijatelja i oni gube.
Međutim, čuđenje prestaje kada se sjetimo šta može da učini iman u Allaha, oslanjanje na Njega i ubjeđenje u Njegovo obećanje.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ukazuje ashabima na rezultate bitke i pogibiju Zejda, Dža’fera i B. Revvaha i njegove oči su pustile suze, a Poslanik je na velikoj udaljenosti od njih. To ukazuje da je Allah, dželle šanuhu, učinio Poslaniku zemlju takvom da on vidi šta se dešava sa muslimanima u Šamu. To je jedna od blagodati, mu’džiza koje je Allah, subhanehu ve te’ala, darovao svome Miljeniku, sallallahu ‘alejhi wesellem.
Ovaj događaj ukazuje i na veliku ljubav Poslanika prema svojim ashabima. On plače govoreći svojim ashabima o šehidima. Taj plač se ne kosi sa njegovim zadovoljstvom sa Allahovom odredbom, jer je to prirodna reakcija i milost s kojom nas je Allah, dželle šanuhu, stvorio.
