Uzvišeni je rekao: “I nevjernik se zbuni, a Allah silnicima neće ukazati na pravi put.” (El-Bekare, 257). Navodi Abdurrezak, Ibn Džerir, Ibn Ebi Ratim, Ibn Munzir i Ebuš-Šejh od Zejda ibn Eslema: “Prvi silnik na Zemlji bio je Nimrud.” [1]
Kaže Mudžahid i drugi: “Bio je jedan od velikih vladara na Zemlji. I kako se navodi samo su četvorica ljudi vladali čitavom zemljom: dvojica vjernika i dvojica nevjernika. Dvojica vjernika bili su Zul-Karnejn i Sulejman, alejhis selam, a dvojica bili su Nimrud i Nabukodonosor. [2]
Mufessir, geneolozi i historičari kažu: “Ovaj vladar je vladar Babilona, a zove se Nimrud ibn Kenan ibn Kevš ibn Sam ibn Nuh.” To isto je rekao Mudžahid. Navode da je ovaj Nimrud ostao na vlasti četiristo godina, pa se osilio, uzoholio, činio nasilje i tiranisao i izabrao dunjalučki život. [3] Ovaj nasilnik je sudio narodu gvožđem i vatrom, a bio je idolopoklonik, a potom je pozvao narod da njega obožavaju i proglasio se bogom!!! Jedne noći Nimrud je zaspao i usnio zvijezdu koja se ukazala na nebu
tako da je potpuno nestalo sunčeve svjetlosti. Taj ga san jako uplaši pa pozva vračare i astrologe da mu san protumače. Oni mu rekoše: “Ove godine će se roditi u tvom okrugu dječak koji će uništiti tebe i tvoje carstvo.” On naredi da se zakolje svako muško dijete koje se rodi te godine u tom okrugu. [4] Ibrahimova majka je već bila zanijela Ibrahima. Kada se približilo vrijeme poroda i kad je počela osjećati porođajne bolove napustila je mjesto bježeći. Rodila ga je u koritu isušene rijeke. Njegov otac
ga je uzeo i sakrio u podzemno skrovište. Stavio mu je hranu među prste tako da ju je on sisao, a majka bi ga s vremena na vrijeme krišom obilazila sve dok nije porastao. I kad je izašao iz skrovišta ljudi ga nisu ni primjećivali jer je izgledao kao da se rodio godinu prije. U Kurtubijevu tefsiru stoji: Ibrahim, alejhis-selam, reče svojoj majci: “Ko je moj Gospodar?”, a ona mu odgovori: “Ja.” On reče: “A ko je tvoj Gospodar?” “Tvoj otac” – odgovori mati. “A ko je njegov Gospodar?” – nastavio je
Ibrahim. Na to mu majka reče: “Nimrud.” “A ko je Nimrudov Gospodar?” nakon čega ga majka ošamari i vidje da je on taj koji će uništiti njihovo carstvo. [5]
Potvrda toga je u riječima Uzvišenog Allaha: “Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.” (El-Enbija, 51 ).
Kaže Eš-Ševkani, Allah mu se smilovao: El-Ferra je rekao: “Ovo znači, dali smo mu upute prije poslanstva, odnosno, učinili smo da misli i razumije i traži dokaze.” Ovako smatra većina mufessira. [6]
I otpoče Ibrahim, alejhis-selam, da se suprotstavlja narodu sa istinom, te da im objašnjava da nikom ne pripada obožavanje sem Allahu, kojem niko ravan nije i koji druga nema. Allah je jedini Bog i Gospodar.
l. Prvi dijalog – Između Ibrahima i njegovog oca Azera [7]
Kaže Uzvišeni: “Spomeni u Knjizi Ibrahima. On je bio istinoljubiv i vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: O oče moj , zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti može od ikakve koristi biti. O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi, zato me slijedi i ja ću te na pravi put uputiti. O oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan. O oče moj , bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanov drug. Otac njegov je rekao: Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime. Ako se ne okaniš zbilja ću te kamenjem protjerati, zato me zadugo vremena napusti. Mir tebi – reče Ibrahim. Molim Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svom Gospodaru, nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.” (Merjem, 41-48).
2. Drugi dijalog – Između Ibrahima i njegovog naroda.
Kaže Uzvišeni : “Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: ‘Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?’ Oni odgovoriše: ‘I naši preci su im se klanjali.’ ‘l vi ste a i vaši preci su bili u očitoj zabludi’ – reče. ‘Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ’ – upitaše oni . ‘Ne’ – reče – ‘Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio i ja ću vam to dokazati . Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti.’ I porazbija ih on u komade osim onoga najvećeg da bi se njemu obratili. Ko uradi ovo s bogovima našim? – povikaše oni – Zaista je nasilnik. Čuli smo jednog momka kako ih huli – rekoše – ime mu je Ibrahim. Dovedite ga da ga ljudi vide – rekoše – da se posvjedoče. Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim o Ibrahime? – upitaše. To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da odgovore – reče on. I oni se zamisliše i sami sebi rekoše: Vi ste zaista nepravedni. Zatim glave oboriše i rekoše: Ta ti znaš da oni ne govore. Pa zašto se onda umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti – upita on. Teško vama i onima kojima se umjesto Allahu klanjate. Zašto se ne opametite? Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite – povikaše. O vatro – rekosmo Mi – postani hladna i spas Ibrahimu! I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.” (El-Enbija, 51-70). Što znači: Kada je Ibrahim, alejhis selam, iznio dokaz svom narodu i objasnio im neispravnost njihovog vjerovanja u kipove rekao je: “Tako mi Allaha ja ću čim se udaljite vaše kipove udesiti.”
Ibn Kesir kaže: “Navodi se da je to rekao osjećajući strah u sebi.” Ibn Mes’ud kaže: “Neki su to čuli.” [8] Imali su praznik koji su proslavljati jednom godišnje na periferiji grada. Otac ga je pozvao da prisustvuje, a on mu je rekao da je bolestan, kao što kaže Kur’an: “i on baci pogled na zvijezde pa reče: Zaista sam bolestan.” (Es-Saffat, 89-90).
Raspravljao se s njim dok nije postigao ono što želi, da ponizi njegove kipove i da uzvisi Allahovu istinsku vjeru nad obožavanjem kipova koji zalužuju da budu srušeni i da budu krajnje poniženi. I kad su se svi uputili da proslave praznik: “On se njihovim kipovima prikrade.” (Es-Saffat, 91 ), odnosno, uputi se njima krišom i žureći . Nađe i h u velikom hramu. Narod je ispred njih ostavio raznovrsnu hranu ne bi li im se približili. Pa im reče ironično ismijavajući ih: “Zašto ne jedete, šta vam je te ne govorite i krišom im priđe, desnom rukom ih udarajući.” (Es-Saffat, 91-93), zato što je ona ača, žešća, brža i silnija. Te ih poruši sa sjekirom u ruci. [9]
Kao što Uzvišeni kaže: “I porazbija ih on u komade”, odnosno sve ih poruši, “osim onoga najvećeg da bi se njemu obratili.” Navodi se da je stavio sjekiru u ruke najvećeg od njih, a u Taberija stoji da je zavezao sjekiru za ruku najvećeg aludirajući na njegovu ljubomoru zato što su uz njega i manji bili obožavani . Kad su se vratili sa praznikovanja vidješe šta je snašlo njihova božanstva. “Povikaše: Ko uradi ovo sa bogovima našim, zaista je nasilnik.” Ovo što je snašlo njihova božanstva kojima su
se klanjali bio je očit dokaz da nisu pameti imali. Da su bili bogovi odbranili bi se od onih koji im hoće zlo da nanesu, ali oni su iz svog neznanja i nerazmišljanja rekli : “Ko uradi ovo s bogovima našim, zaista je nasilnik. Čuli smo jednog momka kako ih spominje – rekoše – ime mu je Ibrahim.” Odnosno, spominje ih huleći i omalovažavajući ih, i on je taj koji ih je porušio. Ibn Mes’ud kaže: “Spominje ih govoreći: Tako mi Allaha ja ću, čim se udaljite, vaše kipove udesiti.” [10]
Suđenje
“Rekoše: Dovedite ga da ga ljudi vide, da posvjedoče.” (El-Enbija, 61 ), odnosno, u većem skupu i pred svim svijetom da čuju i budu svjedoci onog što on kaže i da svojim očima vide ono što će ga snaći kao kazna za ono što je uradio. Ovo je bio najveći cilj Ibrahima, alejhis selam, a to je da se sav narod skupi i da svim obožavaocima kipova iznese dokaz za neispravnost onoga
što oni rade. Kad su se skupili i kad su ga doveli rekli su kao što Kur’an navodi : “Jesi li ti ovo uradio s bogovima našim, o Ibrahime – upitaše. To je učinio ovaj navjeći od njih – reče on.” Odnosno, Ibrahim im je rekao ismijavajući ih: “Zaista se ovaj veliki kip naljutio zato što ste se pored njega klanjali i ovim malim, a on je veći od njih, pa ih je porušio.” Navodi se da je značenje ajeta: “On me je natjerao da ih porušim.” Aludirao im je riječima: “Pitajte ih ako umiju da odgovore.” (El-Enbija,
62,63). “I oni se zamisliše i sami sebi rekoše: Vi ste zaista nasilnici.” Odnosno: Počeli su sami sebe kriviti i govoriti: Vi ste zaista nasilnici zato što ste ih ostavili bez čuvara.
Profesor Sejjid Kutb je rekao: “Izgleda da ih je ovo ironično ismijavanje potreslo i malo ih podstaklo na razmišljanje ali to je bio mali blijedi odsjaj iza koga je došao potpuni mrak i jedan otkucaj nakon kojeg su njihova srca ponovo utrnula.”
“Zatim glave oboriše i rekoše: Ta ti znaš da oni ne govore.” [11]
I ustinu prvo su se zamislili, a onda oborili glave jer u suprotnom ove njihove zadnje riječi bi bile dokaz protiv njih. Pa zar ima jačeg dokaza lbrahimovog od toga da oni ne govore! [12]
Es-Suddijj je rekao: “Zatim su se vratili nevjerstvo.” Ibn Kesir kaže: “Na ovo se odnose riječi Uzvišenog (Zaista ste vi nasilnici) odnosno, oni sami sebi nasilje čine obožavajući kipove.”
Es-Suddijjeve riječi potvrđuju ono što je rekao profesor Sejjid Kutb u svom tefsiru.
Tom prilikom Ibrahim, alejhis-selam, reče: “Pa zašto se onda umjesto Allahu klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti vam štetu nanijeti – upita on. Teško vama i onima koji ste umjesto Allahu klanjate, zašto se ne opametite. Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite – povikaše. O vatro – rekosmo Mi – postani hladna i spas Ibrahimu”, a na drugom mjestu “Pripremite za njega lomaču – povikaše – pa ga u vatru bacite, i htjedoše da ga na muke stave, ali Mi njih učinismo poniženim.” (Es-Saffat, 97,98)
Prestali su sa svađom i prepirkom onda kada su ostali bez riječi i poniženi. Nije im preostao nikakav argument osim da pribjegnu sili i snazi. Više se ničega nisu mogli dosjetiti da mu kažu i njegova opomena je kod njih naišla na zapečaćena srca i na gluhe uši.
Onda su započeli skupljati granje odakle god su to mogli. To je trajalo duže vremena čak kad bi se neka žena od njih razbolila, ona bi se zavjetovala da, ako ozdravi, će skupljati drva za lomaču Ibrahimovu. Potom su iskopali veliku jamu i stavili su u nju sva drva koja su skupili i potpaliti su vatru. Vatra se rasplamsala i razbuktala, a iskre su letjele na sve strane. Takvo nešto nikad prije nije bilo viđeno. Stavili su Ibrahima u korpu katapulta, kojeg je napravio čovjek po imenu Hejzen. Bio je prvi koji je napravio katapult, te je Allah dao da propadne u zemlju i biće u njoj potresan sve do Sudnjeg dana. [13]
Kad je Ibrahim, Allahov prijatelj, svezan stavljen u korpu katapulta, bi bačen u vatru. “Allah nam je dovoljan i divan li je on zaštitnik” – uzviknu on. Ovako navodi Buharija od Ibn Abbasa da je rekao: “Allah nam je dovoljan i divan li je on zaštitnik.” To je rekao Ibrahim kad je bio bačen u vatru, te riječi je rekao i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada mu bi rečeno:
“Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate – to je učvrstilo njihovo vjerovanje i rekoše: “Dovoljan je nama Allah, divan je On zaštitnik.” I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo. (Alu Imran, 173, 174). [14]
Bilježi Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa da je rekao: “I kada skupiše ono što su Ibrahimu pripremili i bi bačen u vatru, upitao je melek kiše: ‘Kada će mi biti naređeno da pošaljem kišu?’ Allahova odredba bi brža. Allah je rekao: ‘Budi hladna i spas!’ Pa na zemlji neosta nijedna vatra a da ne bi gašena. [15]
Navode El-Firjabi, Abdu ibn Hamid, Ibn Džerir i Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa da je rekao: “Da hladnoću vatre nije pratio
spas umro bi Ibrahim od njene hladnoće.” [16]
Bilježe Ibn Ebi Šejbe, Ibn Džerir i Ibn Munzir od Ka’ba da je rekao: “Vatra je Ibrahimu izgorila samo konopce kojima je bio svezan.” [17]
Bilježe Ibn Džerir, Ibn Ebi Ratim od El-Minhala ibn Amra da je rekao: Čuo sam da je Ibrahim, alejhis-selam, bačen u vatru i proveo je u njoj pedeset ili četrdeset, pa je rekao: “Ni jednog dana niti noći nisam bolje živio kao onda kada sam u njoj bio i poželio sam da moj čitav život bude onakav kakav je bio u njoj (vatri).” [18]
Ed-Dahhak je rekao: “Prenosi se da je Džibril, alejhis selam, bio sa njim i brisao mu znoj sa lica i to ga je i jedino u vatri zadesilo. [19]
Es-Suddijj je rekao: “Sa njim je još bio prisutan melek sjene. Ibrahim, alejhis-selam, se našao u jami punoj vatre, a ustvari je bio u zelenoj bašči. Ljudi su ga posmatrali ne mogavši mu prići, a ni on nije mogao izaći van. [20]
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Najljepšu riječ koju je izgovorio Ibrahimov otac je kada je rekao vidjevši svog sina u tom stanju: ‘Divan li je Gospodar, tvoj Gospodar, o Ibrahime.” [21]
Od Aiše, radijallahu anhu, se prenosi da je rekla: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ubijte vezga – guštera, puhao je vatru na lbrahima.” [22] Aiša ih je ubijala.
Rasprava između Ibrahima i Nimruda
Es-Suddijj spominje da se ova rasprava između Ibrahima i Nimruda desila onog dana kada je izašao iz vatre, što znači da se nije sreo sa njim da bi došlo do rasprave. [23]
Uzvišeni kaže: “Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovom Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje.’ On odgovori : ‘Ja dajem život i smrt.’ Allah čini da Sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim – ‘pa učini ti da grane sa zapada.’ I nevjernik se zbuni. A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.” (El Bekare, 258).
I riječi Uzvišenog: ELEM TERE – Zar nisi vidio? EI-Ferra kaže da znače: “Jesi li vidio?” odnosno “Jesi li vidio onog koji se sa Ibrahimom prepirao, a to je Nirnrud ibn Keuš ibn Kenan .” [24]
A riječi ELLEZI HADŽDŽE IBRAHIME FI RABBIHI – koji se s Ibrahimom o njegovom Gospodaru prepirao. Imam Taberi kaže: ELLEZI HADŽDŽE IBRAHIME znači : onaj koji se raspravljao s lbrahimom.” [25]
A riječi: EN ATAHULLAHUL-MULKE znače: kad mu je Allah carstvo dao, odnosno zato što mu je Allah carstvo dao. U značenju da ga je dobiveno carstvo učinilo objesnim, oholim i svirepim, te se zbog toga raspravljao. [26]
A riječi – IZ KALE IBRAHIM RABBIJELLEZI JUHJI VE JUMITU – znače: Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje. Taberi kaže: “Pod tim se podrazumijeva – moj Gospodar je taj u čijim je rukama život i smrt. Daje život onome kome hoće i usmrćuje onoga koga hoće poslije oživljenja.” Zatim je Nimrud rekao: ENE UHJI VE UMITU – Ja dajem život i smrt, odnosno, ja to činim, ja dajem život i smrt. Ostavljam u životu onoga koga sam htio ubiti, pa mu tako dajem život, a drugog ubijam, pa mu tako dajem smrt. [27]
Ševkani kaže: “Ibrahim je htio da kaže da je Allah taj koji stvara život i smrt u tijelima, a nevjernik da je u mogućnosti da poštedi smrti pa je to davanje života ili da ubije pa je to davanje smrti . Ovo je bio glup odgovor, nije ispravno da se sukobljava sa Ibrahimovim dokazom. Ibrahim je mislio jedno, a nevjernik drugo. Da mu je rekao: Moj Gospodar je taj koji stvara život i smrt u tijelima, da li ti to možeš? Nevjernik bi zbunio u samom početku. Ali on je nastavio sa drugim se dokazom nadmećući se sa njim u svađi i otvarajući prostor za raspravu.” [28]
Ibn Džurejdž kaže: “Doveo je dvojicu ljudi pa je ubio jednog, a drugog ostavio i rekao: Ja dajem život i smrt.” [29]
Ibrahim reče: “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da grane sa zapada.” To je rekao zato što ovaj dokaz ne može biti dvosmislen niti se nevjerniku olakšava da nastavi sa raspravom i smutnjom.
Allahove riječi: FEBUHITELLEZI KEFERE – I nevjernik se zbuni, odnosno, prekinuo je i ušutio se zbunjen.
A riječi: VALLAHU LA JEHDIL-KAVMEZ ZALIMIN – znače: a Allah neće uputiti narod nasilnički, odnosno, Allah nevjernicima ne ukazuje na dokaze kojima bi pobijali privrženike istine kod prepirki i raspravljanja, jer dokazi lažova su
oborivi (lahko se pobijaju i opovrgavaju). Muhamed ibn Ishak je rekao: “Odnosno, Allah ih ne upućuje na dokaz kod prepirki, zbog zablude u kojoj se nalaze.” [30]
Kraj silnika (tiranina)
Bilježe Abdur-Rezzak, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Ebi Ratim i Ebu Šejh od Zejda ibn Esleme da je prvi nasilnik na zemlji bio Nimrud. Narod bi odlazio i od njega nabavljao hranu. Ibrahim je izašao sa njima da je nabavi. Kada bi ljudi pored Nimruda prolazili upitao bi ih: “Ko je vaš Gospodar?” Odgovorili bi : “Ti.” Ibrahim je prošao pored njega i on ga je upitao: “Ko je tvoj Gospodar?” Rekao je: “Onaj koji daje život i smrt,” pa je on na to rekao: “Ja dajem život i smrt.” Ibrahim reče: “Allah čini
da sunce izađe sa istoka, pa ti učini da grane sa zapada.” Nevjernik se zbuni i ne dade mu hranu. Vraćajući se svojoj porodici naišao je na dinu žutog pijeska i rekao: “Zašto ne bih uzeo malo pijeska i ponio ga kući kako bi ih obradovao kada dođem.” Nakupio je pijeska i donio ga kući. Spustio je svoje stvari i zaspao. Njegova žena je prišla svežnju i otvorila ga, a kad u njemu najbolja hrana koju je iko ikada vidio. Pripremila mu je hranu i prinijela, a on je znao da u kući nemaju hrane. “Odakle ovo?” –
upita on. “Od namirnica koje si ti donio.” – ona odgovori. I on uvidje da ga je Allah opskrbio te Mu se zahvali . Allah je silniku poslao meleka kojimu je rekao: “Povjeruj i ostavit ću te da vladaš.” On mu je odgovorio: “Zar ima drugog Gospodara osim mene?” Poslao mu je i drugog koji mu to ponovi, ali on odbi . Potom mu dođe treći, a on ga ponovo odbi. Melek mu reče: “Skupljaj svoju vojsku tri dana.” I sakupi silnik vojsku, a Allah naredi meleku da otvori vrata komarcima. Sunce je izašlo ali ga on nije mogao vidjeti zbog njihove brojnosti . Allah ih je na njih poslao te im meso pojedoše i krv popiše da ništa osim kostiju ne osta. A vladar kao što i jeste, njega ništa od toga ne pogodi.
Allah posla komarca koji mu uđe u nos i osta Nimrud četiristo godina udarajući se čekićem po glavi. (navodi se da se udarao papučama). A najmilostiviji ljudi prema njemu bili su oni koji sastave ruke i onda ga udare po glavi. Bio je silnik četiristo godina, te ga je Allah kaznio četiristo godina, onoliko koliko je trajala njegova vlast. Zatim ga je Allah usmrtio. A on je gradio toranj nastojeći da dokuči nebesa. [31] Allah je njegovu građevinu srušio iz temelja. [32]
Jesi li vidio brate čitaoče boga koji se udara papučom? Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Oni koji se suprostavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu biće sigurno najgore poniženi .” (El-Mudžadela, 20). I zaista razboriti posmatrač će kroz stranice istorije vidjeti u kraju svakog uobraženog svršetak svakog oholnika i propasti nasilnika kroz istoriju, da su pune pouka i savjeta, što pokazuje da je moć samo u Allahovim rukama i da vlast pripada samo Allahu, a poniženje čeka onog ko se uzdiže iznad Njega,
slavljen neka je, i onog ko se uzvisuje iznad Allahovih dokaza i Njegovog Poslanika. “Pa neka je hvaljen Allah, Gospodar nebesa i Gospodar zemlje, Gospodar svih svjetova. Njemu je ponos i dika na nebesima i na zemlji. On je Silni i Mudri.” (El-Džasija, 36, 37).
Odlomak iz knjige “Knjiga o zulumćarima” – Sa’d Jusuf Mahmud Ebu Aziz
