Različite & Teme

Ljudi se mjenjaju, ali zlo nikada

People change, but evil never dies

Ljudi se mjenjaju,ali zlo nikada,ono kao da stoji u mjestu i raste,još je ljuće,perverznije….shvati to danas nakon dvadeset godina..i opet s rukom u ruci dok smo čekali u mom, a sada i u njenom “našem” gradu na našim ulicama na istom mjestu,”naše izbjeglice”samo s drugim žrtvama i drugom dramaturgijom…drugim Game overom. Bilo je to prije dvadeset godina..a i sada nakon dvadeset godina..ljudi se mijenjaju,čak se i moj grad izmjenio..ali zlo, ne!

Čak smo se i mi promjenile,nakon dvadest godina,tu u našem gradu na istom mjestu istim povodom, ne stoje više male djevojčice od deset godina s rukom u ruci sa zbunjenim preplašenim pogledom,bile su to sada ruke odraslih žena i odlučnih pogleda.

Kada si mali, tvoja ruka u nečijoj ruci, siguran je hod,može značiti novi napredak,ali i novi nestašluk, trotuar,duga različitih boja, avantura. ma sve, jer je to jedan svijet na dlanu. Sve je moguće, tu na dlanu, kada nisi sam. U periodu socijalizacije svako organizovano kretanje u grupi podrazumjevalo je da daš ruku “potrebnom” i tako, s’ rukom u ruci – pokret i napraviš krug. Nekome daš ruku i neko ti da ruku.Tako su nas učili naši straiji.

Poslije perioda podrazumjevanja dječijeg i nevinog, dolazi period izbora. Biraš i bivaš biran. Prvi intimni, veliki korak prema svijetu odraslih, korak izbora, odgovornosti, počinje opet dodirom dlanova. “Moja ruka u tvojoj ruci.”. Kada nekome pružiš dlan i kada ti neko pruži dlan – puštate se u svijetove, razmjenjujete, prvo davanje, dijeljenje, prihvatanje osjeti se na dlanu. Tu, na dlanu, padaju sve ograde, daješ i prihvataš.

Danas sam shvatila,da u u istom gradu na istom mjestu,postoji i onaj par ruku,dlan na dlanu koje nisu dobronamjerne.Mlade, lijepe djevojke, nisu bile naglancane. Ne bih, iskreno, ni obratila pažnju na njih da nisu stajale na protivničkoj strani i uzvikivale pogrdne parole upućene nama koji čekamo i izbjeglicama koje dolaze, i da mi, u nekom momentu iz podsvijesti nije iskočila slika iz detinjstva, nas dvije kada smo bile male moje čekanje nje i njen dolazak.Moja majka je volila da nas “izglanca”, namiriše, počešlja i tako namirisano naglancane držeći se za ruke išle smo u šetnju, mislim. nije to samo šetnja, razna su tu dešavanja bila,avanture, njen i moj život na dlanu.

Pogledah u njih,pa u nju,Mersiha,prije dvadeset godina preplašena srebrenička djevojčica izbjeglica kojoj sam prvoj pruzila svoj dlan podrške, a sada odrasla žena i majka u nekoj novoj akciji,nije više bila potrebna hvalaAllahu,već je došla da pruži dlan,kao i ja potrebnom..sudbina.. svega je tu u našim malim glavama i ćućorenjima bilo. Lijepo je kada si mali i cio svijet je tvoj, ali sjećanje se raspršilo kao balon.ovo je stvarnost,preko puta nas su drugi ljudi sa drugim mišljenjima.. i drugim akcijama i drugim pogledima na svijet.

Ne shvatam “LGBT”i “Pegida” trend, ne razumijem ljudsku mržnju,ne toleranciju,znam za njih iz nedavnih iskustava,a evo i današnjih iskustva, kada ti je nešto strano,ne zanimljivo onda nemaš odnos prema tome, nečemu, novi trend novi ljudi.Svijet se menja,možda bi trebala i ja, ne shvatam ljubav “brace i brace” i “seke i seke”. Ne razumijem.ako su im ruke u ruci posrdestvom”njihove ljubavi” i traženja tolerancije,sloboda, onda su se danas zatekli u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu,i čemu tolika mržnja prema drugom i različitom, a povrh svega ,potrebnom ,gladnom,uplašenom,izmrcvarenom.

Ahh, koliko bi život i mišljenje samo bili lakši kad bi ljudi htjeli prihvatiti istinu i bili samo malo objektivniji. Varijabla objektivnosti nam postaje zastranjena,ne postoji zato što ne postoji objektivna os oko koje se može formulirati više ili manje ispravno mišljenje u odnosu na to, objektivno istinito nešto. I ako se dogovorimo o postojanju zajedničke (objektivne)

stvarnosti i dalje su dogovoreni odnosi podređeni ljudskom standardu razumijevanja stvarnosti i mogu se uspostaviti kao os oko koje postoji ispravnije ili manje ispravno postupanje, no za stvarnost izvan ljudske to nije nešto relevantno.,jer postoji uskogrudnost, i nećemo je moći ukloniti, ali možemo ukloniti uskogrudne ljude. Možemo ljude naučiti da na rušenje svojeg tabua ne reagiraju agresijom, nego humanošću i davanjem.

Da razumiju kako uklanjanje tabua nije napravljeno sa svrhom da uvrijedi, nego da spriječi mržnju. A ako je i napravljeno sa svrhom da uvrijedi, iz našeg razumijevanja konteksta ovisi hoćemo li poziv na mržnju prihvatiti ili otkloniti, jer kontekst uvijek možemo prilagoditi na način da namjeravanu uvredu shvatimo kao uskogrudnost onoga koji je pokušava nanijeti, koja je za žaljenje, a ne za osudu ili uzvraćanje jednakom uvredom.

Ako bi se željelo govoriti o činu mržnje, moglo bi se eventualno reći da je to prenapregnuti ljudski stav o nekom postojanju (koje također može biti samo postojanje a ne ispravno ili neispravno) te se grubo može podijeliti na odobravanje, neodobravanje i rezignaciju, te ovisno o intenzitetu, ljudi to mogu profilirati ili poenirati od BAŠ ME BRIGA do NE MOGU PODNIJETI . A svemir i postojanje kao takvi su generalno smješteni u tom stavu da ih baš briga što mi / vi mrzimo ili ne mrzimo, nešto.Pa Allah je Veliki i hljeba ima za sve,elhamdulillah.Neprestana hajka na muslimanski zdrav razum, i na njihove moralne ,ljudske humane aktiviste od strane “trouglastih faraona” me podsjeća na borbu Božijih poslanika Musa i Haruna alejhisselam sa faraonom i čarobnjacima. Musa i Harun, alejhisselam su živjeli u doba egipatskih faraona, tako da kada je njihov zdrav razum prenosio riječi uzvišenog Stvoritelja i pozivao narod u monoteističko vjerovanje u jednoga

Boga, faraon siguran u sebe, svoje glavešine, da će očuvati vladavinu nad narodom pozvao je čarobnjake (iluzioniste) da svojim umijećem i vradžbinama sačuvaju njegovu vladavinu. Dil koji je faraon imao sa čarobnjacima sastojao se u obostranoj koristi, faraon će, mislio je, učvrstiti svoju vladavinu, a čarobnjaci će postati bliski faraonu i postići određene dobiti. Na jednoj strani su bili svi poznati vračari Misira, a na drugoj Musa i Harun,alejhisselam, koje su od ranije poznavali i koji su pripadali jednom robovskom narodu. Na jednoj strani je bila laž na drugoj strani je bila istina.

Na jednoj strani je bila tama okupana lažnom svjetlošću, a na drugoj strani je bio mrak koji je čekao svanuće i dan koji će otkriti istinske vrijednosti. Na jednoj strani je bila dunjalučka moć, na drugoj strani je bila ahiretska dobit. I onda je došao trenutak istine kada se otvara more istine i strana dobra nesmetano prođe putem spasa, dok mračna strana biva potopljena lažima u koje i sama vjerovaše.Iluzije.

Pomaljaju se prve uplašene okice,sičušna,izmorena tijela,s naše strane uzvici zahvalonosti i prve suze na pomolu,dok s druge “protivničke” strane “seke i brace” raznih mrzlačkih pokreta uzvikuju parole, parole…. opet slikanje sa izmorenom, uplakanom djecom. Mlijeko u prahu, pampersi, deke, obuća, hljeb, voda, autobuska stanica se puni ljudima, dobrim i zlim,možda i nekim zalutalim.

Foto aparati, kamere, mikrofoni, lažni osmjesi, naglancana mjesta dešavanja, obećanja, velike riječi,kao i prije dvadeset godina,ista aplaudiranja možda malo drugačija pomješana sa zvižducima i riječima mržnje,parole,parolePrije samo dvadeset godina,te iste velike riječi obećavale su velike stvari, velike granice, velike”avlije”. Neke druge velike riječi, obećavale su nezavisnost – ostvarenje sna, opet neke treće – nešto treće.

Hmm..možda sada što sam i ja velika pa mi ta buka velikih riječi para uši i srce.Zar ta velika buka velikih riječi nije donjela još veća razaranje, klanja, silovanja, krv, smrt. Velike riječi malih. U svakom smislu malih. Stalno ti kompleksi malih koji nemaju “materijala” za više. Kada bi bar prihvatili da se kreću u tom svom, malom. Da rade na malom, ispune malo. napravili bi prostora za proširenje,napravili bi prostora za sve. Ne bi to malo muke pocijepali. Muka mi…Drhtim..

Ne zna “zlo” da je ono naraslo, a sa njim usporedo i ja i da nisam više ona mala zbunjena djevojčica koja prije dvadeset godina primi za dlan jednu preplašenu srebreničku djevojčicu..Poslije samo dvadest godina sjetili smo se opet da se “sjetimo” golgote, Srebrenice, a evo sada i golgote Muhammedovog ummeta,samo ovaj puta nisu zakazale sirene,čule su se prostačke pogrde sa strane,”brace i seke” iz “LGBT”i “Pegida” pokreta,njihovi glasovi su bili sve agresivnije.Ruka u mojoj ruci počela je da drhti,dlan se znojio,pogledala sam je,plakala je..nježno sam joj stinsula dlan.Počela je kiša.

Prije samo dvadeset godina, nepregledne kolone ljudi, žena, dejce dočekali smo kordonima policije na svakom ulazu u grad, dočekali smo ih zabranom ulaska i putokazima prema odeređenom pravcu. Zabrana ulaska, pokoja ekipa Hitne pomoći i Ärzte ohne Grenzen ( a oni su imali ogrničena delovanja) i Crveni križ. Čvrsta obećanja, velike riječi,medijski dodaci- dnevna doza otrova. Hipnoza. Male doze za sigurnije odumiranje.

People change, but evil never does
People change, but evil never does

Prije samo dvadeset godina jedna mala bebica tek rođena iz kolone, preživjela je zahvaljujući mlijeku koje su muzli, usput. Njena majka to više nije mogla, iako je tek bila rođena. Presahle su grudi.Trebalo je u taj jedan “izbjeglički zavežljaj njene muke i prošlosti” spakovati čitav život – dvoje male djece,Mersiha 9 godina i njena mala sestra tek rođena u putu.

Danas, te hrabre žene nema više,vremenom ne samo da su joj presahle grudi već i srce čekajući kad će izaći iz svoje “druge kuće i drugog grada” u sekundi rađanja novog dana, snenim očima vidjeti svoj grad i svoje voljene.i poslije samo dvadeset godine, kada smo se ponovo sjetili velikih riječi… lažnih obećanja..Stidim se..

Danas su ovdje u našem gradu, na našim ulicama mojim i njihovim neki drugi, drugačiji ljudi. Ista muka, ista slika.Iste male djevojčice i male bebe. Opet iskaču velike riječi. Trougao je postao smajli.Smiješni smajli faraonov..Danas u ovom gradu Mersihina djevojčica je požurila u susret sirijskoj djevojčici da joj preda poklon i uhvati je za rukicu,jedna zbunjena, a druga preplašena…istorija se ponavlja..gledajuci ih tako..obadvije zaplakasmo..Ya Rabbi ne ponovilo se!

Zato prst na čelo umišljeni Božiji stvore, ne podmeći insanima i ne otvaraj im nove rane jer ni one od dvadeset godina im ne mogu zarasti, a ne da im nove otvaraš. Sjeti se da je ovaj svijet prolazan i da ovdje ne treba da živimo nego i da nadživimo, da iza sebe ostavimo trag koji će ukazivati na ispravnost naših postupaka. Sjeti se i toga da i kad te ne bude ovdje i dalje će svijet biti svijet. Ali najbitnije od svega je da se sjetiš da se za svako djelo mora račun položiti. I da nije lahko kao duša smirena Gospodaru se povratiti. Sjeti se da oni koji znaju odakle potiču znaju i kuda idu. Bez ovoga su izgubljeni. A teško se onima koji se izgube i ne uspiju pronaći stazu ispravnu.

Hmm ..primjeti danas svijet se menja!!!??? Napreduje,ali nekim čudom ostaju zaostali faraoni.

Kada je jedan pustinjak obavio malu fiziološku potrebu u vrelo Zemzem, nakon što je upitan o razlogu ovako gnusnog čina, rekao je:

“Želio sam ući u historiju.” Bolesne ljudske ambicije i njihove težnje da promoviraju svoje zablude jednostavno ne prestaju.

“Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu;

i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Maide, 2)

“Evo ih,dolaze,napravite krug,ruka u ruci!!! Tekbir! Allahu ekber”!
Odzvanjali su tekbiri u mojim ušima dok se blaga jeza tijelom širila.

Osjetih opet njen dlan na svome,a njen pogled kao da me je pitao”Sjećaš li se”!?

Prošaputa tiho u sebi dovu Allahu”Ya Rabbi, ne ponovilo se!”

Ali na žalost,ponavlja se

Učimo o Islamu
Back to top button