Hud alejhi selam je pozivao svoj narod ka robovanju u Allaha dž.š., i napuštanju vjere u kipove, jer je to put ka spasu od vatre na Sudnjem danu.
“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja zaista strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!“ (El-Ahkaf:21)
To nije djelovalo na njih i ponižavali su Huda smatrajući ga ludim i lažovom. Hud je to zanijekao i govorio im da je on poslanik od Allaha, dželle šanuhu, i da ih želi posavjetovati.
“Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.“
“O narode moj“, – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik.“ (El-E’raf:66-67)
Nakon toga Hud a.s. se obraćao svome narodu ukazujući im na Allahove blagodati kako bi ih vratio na pravi put. Pitao ih je zašto se oni čude što im je Allah, dželle šanuhu, poslao čovjeka, jednog od njih, kao poslanika? Zar se ne sjećaju kako je Allah dž.š. prije njih uništio Nuhov narod zbog njihovih grijeha, a oni su njih naslijedili, a Allah, dželle šanuhu, im je povećao snagu i vlast. To su Allahove blagodati i oni zbog toga trebaju davjeruju u Njega i budu Mu zahvalni, a ne da Ga niječu. Njegov savjet je bio da se sjećaju Allahovih blagodati, jer će jedino tako biti spašeni.
Ad se nije zahvaljivao Allahu na blagodatima, već su u svojim strastima uživali oholeći se na Zemlji, pa je Hud a.s pitao zašto oni grade visoke građevine sa kojima se ponose i uzdižu, zar to nije djelo onih koji misle da će vječno živjeti na Zemlji. Oni su bili silnici koji nisu znali za milost. Oholili su se, pa im je Hud a.s. rekao da se boje Allaha dž.š. i da mu budu pokorni u onome što im on naređuje. Spominjao im je blagodati koje su oni primili sa nevjerovanjem i silništvom, a takve čeka kazna.
Narod Ada odbija da prihvati Hudovo pozivanje, a njihove glavešine su bile uporne u vjerovanju u kipove i govorili su Hudu a.s. da on nema dokaza za ono čemu ih poziva i da oni neće napustiti svoju vjeru. Oni mu nisu vjerovali i smatrali su da ga je jedno od njihovih božanstava obuzelo sa zlom.
Hud a.s. je uzeo Allaha dž.š. za svjedoka da govori istinu i da je on čist od širka kojeg oni čine. Rekao im je da se oni potpomognu sa svojim božanstvima i da mu nanesu zlo, ako mogu. Hud a.s. se oslanja na Allaha dž.š. koji svim upravlja, jer mu oni ne mogu naštetiti. On im je dostavio objavu od Allaha dž.š., a Allah dž.š. je kadar da ih uništi i zamijeni sa drugim narodom koji će ih naslijediti.
Nakon što je Hudov narod pozvan na pravi put i njihova odbijanja istine, tri godine im nije pala kiša. To je bila opomena njima pred nastupajuću kaznu. I u tom periodu Hud a.s. nije prestajao da ih opominje i govorio im je da traže oprosta od Allaha, subhanehu ve te’ala, da Njemu čine tevbu; i ako tako postupe Allah, dželle šanuhu, će im poslati kišu, daće im svako dobro i osnažiće ih, a teško njima ako to odbiju i budu uporni u svome nevjerovanju.
Nakon tri godine suše dolazi Allahova naredba o spuštanju kazne na Hudov narod koji je nijekao svog poslanika i bio uporan u svom nevjerovanju.
Kur’an nam ne spominje način na koji je Hud spašen. Neki historičari smatraju da je spas Huda bio njegovim odvajanjem iz njegova naroda koji odbija da prihvati njegovo pozivanje u vjeru. U takvom očajuon ih napušta i odlazi sa onima koji su vjerovali u Mekku. Tu on živi sa njima i tu umire.
A Ad, na njih je Allah, dželle šanuhu, poslao vjetar koji je sedam noći i osamdana ništio sve pred sobom. Njihova tijela su bila povaljana po zemlji poput šupljih palminih debla. Od njih niko to nije preživio, a iza njih su ostali samo njihovi domovi.