Kršćanstvo i muslimansko osvajanje Španije.
U povijesti islama, malo je ratova koji su bili toliko odlučujući i utjecajni kao što je bilo muslimansko osvajanje Iberijskog poluotoka 710-tih godina. Jedna mala grupa muslimanske vojske stigla je na južne obale Iberije 711. godine i 720. godine je skoro cijeli poluotok već bio pod kontrolom muslimana. Pojedini ovo bilježe kao imperijalističko i agresivno muslimansko osvajanje kao i prijetnju jednom kršćanskom narodu terorom i silom.
Međutim, to je daleko od istine. Ovo je jedan jako komplikovan sukob koji se ne smije tako lahko uvrstiti u rasprave “Islam protiv Kršćanstva” ili “Istok protiv Zapada” . Priča muslimasnkog osvajanja Španije je priča o pravdi, slobodi i religijskoj toleranciji. Spoznaja istine iza muslimanskog osvajanja Iberie je kritična prema spoznaji historije vjerske različitosti koja slijedi kroz historiju muslimanske Španije.
Kršćanski unitaristi (kršćani koji ne prihvaćaju Sveto Trojstvo)
Da bi smo u potpunosti razumijeli ovaj konflikt, trebamo ići hiljadama godina ranije, prije nego se i Poslanik s.a.v.s. rodio, kako bi razumjeli važno razdvajanje unutar kršćanskog društva u godina poslije Isa a.s .
Dok danas skoro svi kršćani vjeruju u koncept nazvan trojstvo, nije oduvijek bilo tako. Trojstvo je vjerovanje koje kaze da Bog ima tri djela – Otac, Sin i Sveti Duh. Isus je opisan kao Božji sin, a time i dio Boga. Ovo vjerovanje je pocelo da se pojavljuje u vremenu Paula, misionara koji je predstavio tu ideju da bi ucinio Kršćantvo zanimljivijim u već politeističkom Rimskom carstvu izmedju 40-60 godina nakon Isusa.
Ova novotarija u vjerovanju je jako smetala mnogima koji su slijedili pravu poruku Isusa -monoteizam i odanost Bogu. I uskoro su se pojavile dvije grupe među kršćanima, oni koji su prihvatali Isusa kao Božjeg sina i oni koji su ga prihvatali kao Božjeg poslanika (Unitaristi).
Rimskoj vladi razlike između ove dvije grupe nisu bile važne. Obje grupe, i trojstvenici i unitaristi su bili potlačeni u ranijim dekadama ere poslije rođenja Isusa. To se sve promjenilo u ranijim 200 i kasnijim 300-tih godinama. U to vrijeme, jedan unitaristički propovjednik Arius počeo da gomila veliki broj sljedbenika u Sjevernoj Africi. On je propovjedao jedinstvo Boga, i činjenicu da je Isus Božiji ooslanik, a ne sin. Zbog toga, predlagači trojstva su mu se žestoko suprostavili, napali ga i pokušali da proglase poludjelim čovjekom. Bez obzira na njihovo suprostavljanje, svoje propovjedanje je nastavio u današnjoj Libiji i cijeloj Sjevernoj Africi.
U to vrijeme, Rimski car je bio covjek po imenu Konstantin. On se najbolje pamti po transformaciji skoro propalog Rimskog Carstva tako što je premjestio glavni grad u Konstantinopolis (današnji Istanbul) i uspio da porazi barbarska plemena koji su napadali Rimsko carstvo sa sjevera.
Kada se Konstantin preselio u Konstantinopolis ( koji je nazvao po svom imenu), saznao je za kršćansku crkvu trojstva,
koja mu je rekla da, ako pređe na krcasntvo svi njegovi dotadašnji grijesni će biti oprošteni. Kada je to prihvatio, shvatio je da bi mogao korsititi kršćansku crkvu da sebe ojača u političkom smislu. Zatim je počeo da širi trojstvo tako sto je nasilno tlačio unitariste, poput Ariusa. Tokom ovog vremena, Vijece s Niceae se skupilo 325 . god. Cilj je bio da konačno odrede da li je Isus Božiji sin ili ne.
Naravno, zaključak vijeća je bilo to da je Isus Božiji sin i ko god to porekne, bit ce protjeran od strane Kršćasnske Crkve. Unitaristi , koji su u to vrijeme vec bili većinska grupa u populaciji sjeverne Afrike i Iberijskog poluotoka, morali se da praktikuju svoje vjerovanje krijući se. Konstantin je čak zatrazio da se svi unitarsitički dokumenti spale a Arius protjera.
Dolazak islama u Španiju
Ova opresija (tlačenje) unitarista se nastavilo do 600-tih god, kada se je jedna nova sila, nazvana Islam počela širiti na Arapskom poluotoku. Kada su se muslimanske armije počele pojavljivati na granicama
Rimskog Carstva, unitaristi Sjeverne Afrike su shvatili da dijele puno toga zajedničkog sa ovom “novom vjerom”. Obje strane su vjerovale u Božiju Jednoću, da je Isus Božiji Poslanik a službeni stav o Trojstvu je novotarija kojoj se treba suprostaviti. Zatim su shvatili da ja Islam zapravo usavrsetak ksršćanstvu koje je Isus donio sto je rezultiralo prelazak na Islam većine stanovništva Sjeverne Afrike 600-tih godina.
Nova muslimansko carstvo, koje su vodile Emevije od 661-750, prostiralo se od Atlanskog Okeana na zapadu sve do granica Indije na istoku ua manje od 100 godina nakon smrti Muhammeda s.a.w.s. Priče o pravednosti i jednakosti u vladanju muslimana brzo se proširile preko muslimasnkih granica, narocito u Iberijski poluotok.
U ranijim 700-tim, Iberia je bila pod kontrolom jednog Vizigotskog kralja, Roderica, kojeg je njegov narod smatrao tiraninom (nasilnikom). On je nastavljao rimsku politiku o trojstvu, i pokušao je da nametne svom narodu svoje vjerovanje dok je vecina njih bili unitaristi.
Muslimanski historičari, poput Ibn Halduna, prenose legendu jednog plemenitog covjeka s Iberije porijeklom iz Sjeverne Afrike, Juliana, koji je otišao do jednog od lidera muslimanskih armija, Tarika Ibn Zijada, i zatrazio pomoć da sruše Roderica. Pored toga sto je Roderic bio tiranin i nasilnik, on je i oteo Julianovu kcerku i silovao je.
Ubrzo nakon toga 711. godine, Tarik Ibn Zijad je poveo vojsku od nekoliko hiljada ljudi u juzne obale Iberskog poluotoka. Nakon nekoliko bitaka, susreo se s velikom armijom Roderica na bici kod Guadelete, 19. jula 711.god. Rezultat je bio apsolutna pobjeda i smrt Roderika. S obzirom da više nije bilo Vizigota na tim prostorima prijetnja je nestala , a muslimanske vojske su osvojile ostatak poluotoka u periodu od samo sedam godina.
Unitaristi i muslimani
Gore navedena priča o tome kako su muslimani uspjeli da osvoje Španiju zvuči nevjerovatna, da bi bila istinita. Teško se može očekivati od armije sa nekoliko hiljada ljudi da osvoji cijelu drzavu od 582,000 km kvadratnih u samo u 7 godina. Međutim, kada uzmemo u obzir postojanje unitarista na tim područjima, tada sve ima smisla.
Kada su muslimani stigli u Iberiju 711. godine, unitaristi su bili jako sretni da pomažu svojoj braći u monoteizmu protiv tiranske vlade. Zbog ovog razloga, nakon glavne bitke s Rodericom, većina gradova je otvorila svoja vrata Tariku ibn Zijadu bez ikakvih sukoba. Muslimani su nudili jedan pravedan i legalan sistem, slobodu za praktikovanje svoje vjere i uklonili potlačajuce i nepravedne takse. Nije ni cudo što je muslimanska armija uspjela osvojiti čitav poluotok, sa jako malim brojem vojnika u tek nekoliko godina.
Muslimansko osvajanje Španije ne bi trebalo da se vidi kao jedna strana invazija i pokoravanje domorodske populacije. Već to je ustanak unitaristickih kršćana (uz pomoc Muslimana) protiv jedne nemilosrdne tiranske vlade. Muslimanske armije su bile pozvane u Španiju, da uklone tlačenje i tiranstvo, da uspostave pravdu i mir, što su i uspjeli da urade uz pomoc domorodaca.
Sa ovakvom pravednom i moralnom vladom, muslimani su dobili preko sto hiljada ljudi koji su prešli na Islam. Naravno sličnosti u vjerovanjima izmedju muslimana i iberijskog naroda su dosta doprinjele tome doprinjele. Od 200-300 godina nakon prvih osvajanja, preko 80% španske populacije je bilo muslimansko, a broj se kretao preko 5 miliona ljudi, od kojih su većina bili porijeklom iz Spanije, a ne muslimanski imigranti.
