Različite & Teme

Smisao Sehadeta (La Ilahe Illallah)

Uzvišeni je Allah iz Svoje milosti i ljubavi prema svojim robovima preko Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio Svoju posljednju nebesku objavu. Islam, i učinio ga čistom i potpunom vjerom, s koje može skrenuti samo propali nesretnik. Onima koji, onako kako treba, budu slijedili ovu vjeru, Uzvišeni je Allah, unaprijed odredio sreću i na ovom i na onom svijetu.

Oni koji budu slijedili islam, onako kako to Allah traži, i budu ustrajni na putu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Allah je nazvao svojim prijateljima iuCuJjt i Svojom strankom. Onima koji se budu suprotstavljali Njegovoj vjeri, skretali sa Njegova vjerozakona (Serijata) i pravog puta, Allah je odredio da budu nesretnici na oba svijeta i nazvao ih Šejtanovim sljedbenicima i šejtanovom vojskom.

Centralni stub ove vječne poruke su riječi kelimei-šehadeta kojima se potvrđuje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, Allahov rob i Poslanik. Za riječi kelimei-šehadeta Ibn el-Kajjim, Allah mu se smilovao kaže:

“Zbog njih su postavljene vage. Zbog njih se vode knjige. Zbog njih je Džennet i Džehennem. Po njima se ljudi dijele na vjernike i nevjernike, čestite i zle. Zbog njih se sa sabljom ide u borbu. One su dug svih robova prema Allahu. Smisao kelimei-šehadeta je spoznaja onoga što je dostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovanje srcem, potvrda jezikom i dokazivanje djelima u granicama mogućnosti svakog pojedinca. Kelimei-šehadet svoj potpuni smisao dobija u vjerovanju i robovanju samo Allahu, i ljubavi i mržnji u Njegovo ime.Jedini način da se navedeno postigne je da se i javno i tajno, bez ikakve rezerve, slijedi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i robuje Allahu onako kako je on činio.”

Osjećaj za pravi smisao ovih veličanstvenih riječi danas je, nažalost, izgubila većina svijeta, osim onih kojima se Allah smilovao. U najvažniji smisao ovih riječi spada pokazivanje naklonosti prema dobru (el-vela) i neprijateljstva prema zlu (el-bera). Čak i u situaciji, kada je danas, ovaj smisao kelimei-šehadeta, u životu većine muslimana, osim onih kojima se Allah smilovao, potisnut u zaborav, ovo pitanje ne gubi ništa od svoga značenja. Ovo zato, što je ljubav prema dobru i mržnja prema zlu, najbolja slika ispravnog razumijevanja i praktične primjene smisla vjerovanja.

Po shvaćanju istinskih pripadnika islama ovaj smisao je toliko velik koliko i čvrstina njegovog vjerovanja (akide). Riječi kelimei-šehadeta postići će svoj smisao na Zemlji upravo u onoj mjeri u kojoj se ostvari ljubav prema onima koji je zaslužuju i mržnja prema onima koji zaslužuju mržnju. Neki ljudi griješe kad misle da ovo pitanje spada u sporedni smisao kelimei- šehadeta. Istina je sasvim obrnuta, da ono spada u primarni smisao kelimei- šehadeta. To je, kako Uzvišeni Allah kazuje, pitanje vjerovanja ili nevjerovanja (imana ili kufra):

“O vjernici ne prijateljujte se sa očevima vašim ni sa braćom vašom ako više vole nevjerovanje od vjerovanja. Onaj od vas koji bude s njima prijateljevao, taj se doista prema sebi ogriješio. Reci: Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vas i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grešnicima neće ukazati na pravi put.” (Et-Tevbe, 23.-24.)

Uzvišeni Allah, također, kaže:

“0 vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (El-Ma ‘ide, 51.)

Jedan od velikih islamskih učenjaka Šejh Hamed b. ‘Atik, Allah mu se smilovao, kaže: “U Allahovoj Knjizi nema ni jednog propisa a da ima više očitijih argumenata, nego što je pitanje ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu (el-vela vel-bera), ako se izuzme insistiranje na vjerovanje u jednog Allaha i zabrana onoga što je s tim u suprotnosti.”

Muslimani su dugo vremena igrali vodeću ulogu medu narodima širom svijeta. Oni su širili ovu veličanstvenu vjeru širom svijeta na svim kontinentima i to još uvijek čine, izvodeći čovječanstvo iz mraka robovanja čovjeku na svjetlo robovanja samo Gospodaru svjetova i iz tjeskobe ovog svijeta u Širinu Ahireta.

Muslimani su dugo vremena igrali vodeću ulogu medu narodima širom svijeta. Oni su širili ovu veličanstvenu vjeru širom svijeta na svim kontinentima i to još uvijek čine, izvodeći čovječanstvo iz mraka robovanja čovjeku na svjetlo robovanja samo Gospodaru svjetova i iz tjeskobe ovog svijeta u Širinu Ahireta. A Šta se onda desilo? Muslimani su ustuknuli unazad kad su napustili borbu i umjesto za oružje uhvatili se za kravlje repove (odali se dunjaluku). Ustuknuli su unazad kad su zapostavili džihad koji predstavlja vrhunac dokazivanja Islama. Nakon što su se predali udobnu i raskošnu životu, rasipništvu i razvratu, umjesto da vode druge narode, počeli su se povoditi za njima.

Došlo je do prave zbrke mišljenja nakon što se njihov čisti izvor pomutio sa paganskom filozofskom mišlju i krivovjerstvom. Muslimani su malo po malo došli pod dominaciju nevjernika, tražeći dunjaluk na račun vjere, pa su izgubili i dunjaluk i Ahiret.

A onda su se pojavili razni oblici prijateljevanja sa nevjernicima koje se ogleda u:

1). Naklonosti prema nevjernicima, njihovom veličanju i pomaganju u borbi protiv Allahovih prijatelja, a zatim izbacivanju Allahova zakona (Šerijata) iz praktične primjene kroz život na Zemlji, njegovo optuživanje za nedoraslost vremenu, za pasivnost i nemogućnost da ide ukorak sa zahtjevima civilizacijskog toka napretka.

2). Uspostavljanje laičkih zakona, bilo onih sa Istoka ili onih sa Zapada, unutar islamskog svijeta, što je imalo za rezultat potiskivanje Allahovog zakona iz praktičnog života i optuživanje za “pristrasnost, zaostalost I fanatizam svakog onog ko se zalaže da se ASIahovi zakoni praktično primjenjuju.

3). Sumnjičenju u praksu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neosnovanoj kritici poznatih zbirki, izbacivanju njegova sunneta I umanjivanju značaja uloge islamskih učenjaka koji su Časno služili sunnetu i do nas ga vjerno prenijeli.

4). Pojava novih džahilijetskih ideologija koje predstavljaju odmetniŠtvo ovog doba među muslimanima, bilo da se radi o rasnoj ili nacionalnoj diskriminaciji, arapskoj, indijskoj, perzijskoj itd.

5). Iskvarivanje islamskog društva kroz sistem odgoja i obrazovanja, sijanja otrova u poplavi tuđe, neislamske kulture u njihovim programima i svim vrstama sredstava informiranja.

Pred ovim i mnogim drugim oblicima prijateljevanja sa nevjernicima, nameću se mnogobrojna pitanja na koja treba dati tačne i zadovoljavajuće odgovore, potkrijepljene dokazima iz Kur’ana, Sunneta i mišljenjima istaknutih islamskih učenjaka.

Među ovim pitanjima su:

– Gdje je musliman i za koga se opredjeljuje?

– Kome svoju naklonost treba poklanjati?

– Od koga se treba odricati?

– Kako islam gleda na prijateljevanje sa nevjernicima?

– Kako islam gleda na druga učenja koja šire nemarni i zlonamjerni sinovi našeg naroda, koji govore našim jezikom?

– Kako se treba odnositi prema muslimanima koji su danas izloženi nepravdi širom svijeta, kako na Istoku, tako i na Zapadu, i na koje su se okomile sile zla i bezvjerstva?

– Kako se muslimanima može pomoći da se spase, nakon što su prihvatili robovanje idejama koje im je nametnula tuđa kultura?

Ono sto ova i druga pitanja čini još težim i ozbiljnijim, svakako je pomanjkanje ispravnog razumijevanja riječi kelimei-šehadeta i jaz koji leži između njih i stvarnosti današnjih muslimana. Učenje kelimei-šehadeta, kod nekih je danas toliko iskrivljeno da se i onaj koji prihvaća samo atribute priznavanje postojanja Allaha a ne i izvršavanje Njegovih naredbi, ubraja u vjernike!!!A to da riječi kelimei-šehadeta “Nema boga osim Allaha podrazumijevaju naklonjenost prema dobru i odricanje od zla, ili da istinskog vjerovanja nema bez izvršavanja obaveza, to mnogima – osim onih kojima se Allah smilovao – ne pada ni na pamet.

Neka se Allah smiluje imamu, velikom borcu za islam, Šejhu-l-islamu, Muhammedu b. ‘Abdulvehhabu koji je rekao:

“Čovjekov islam nije ispravan, čak i kad vjeruje u jednog Allaha i nikoga Mu ne pripisuje za druga, sve dok prema višebošcima ne pokaže neprijateljstvo, kao što veli Uzvišeni u poglavlju “El-Mudžadele”:

“Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni, bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi…” (El-Mudžadele, 22.)

Iz Knjige “Ljubav prema dobru i mrznja prema zlu u Islamu”

Autor: Seid El-Kahtani

Učimo o Islamu
Back to top button