Jedna od bitnih odrednica čovjeka koje ga čine čovjekom kao jedinstvenim i neponovljivim entitetom, neusporedivim s bilo kojim drugim bićem i stvorenjem jeste poznavanje, znanje i saznanje o imenima, pojmovima, simbolima, definicijama, terminima i znanstvenim zakonima. Ime roda, vrste i svakog bića i stvorenja pojedinačno, pored njihovih zajedničkih odlika sa ostalim Allahovim stvorenjima, ukazuje na njihovu definiciji specifiku, specifična svojstva i odlike, isključivo tog roda, te vrste i tog bića pojedinačno. Ma koliko ljudi međusobno bili slični, pa makar se radilo i o sijamskim blizancima, nikada nisu potpuno dva ista čovjeka stvorena. Zato svaki čovjek mora imati vlastito ime koje kod muslimana, sa stajališta islama, ima islamsko značenje, sadržaj i smisao. Ne može ime čovjeka biti naprosto kombinacija slova ili uzeto ime životinje ili sa pogrdnim i sramnim značenjem. Prije nego što ga je učinio halifom Allah dž.š. je odlikovao Adema sa tri velika dara: dao mu je najljepši lik i oblik, udahnuo je u njega Ruh i podučio ga je imenima svih stvari:
«I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od gline, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njeg udahnem Ruh, vi mu sedždu učinite.» (El-Hidžr, 28 i 29)
«I pouči On Adema imenima i nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: “Kažite Mi nazive njihove, ako Istinu govorite!» (El-Bekare, 31)
Ova tri dara, tri odličja i tri ukrasa: Ruh, najljepši lik i oblik i znanje o imenima, čovjek ne smije pogrešnim odnosom i načinom života dovoditi u pitanje. Tada nestaje crte izmedu čovjeka i drugih bića i on pada na najniže nizine. Ruh se čuva imanom, islamom i ahlakom; lik i oblik šerijatom, obredima, islamskim radom, postupcima, ponašanjem i načinom života, a znanje o imenima tako što će se svim pripadnicima islama, pa i vlastitoj djeci, što je islamska dužnost prvog reda, nadjeti lijepa islamska imena sa islamskim sadržajem, značenjem i smislom. Time se održava, čuva, štiti i dalje prenosi i naš etnos i naš identitet i naša tradicija. Koliko su imena značajna pokazuju kur’anski primjeri. Jahjau a.s. sinu Zekerijja a.s. direktno ime određuje Allah dž.š.:
«O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome pri je njega to ime nismo htjeli dati». (Merjem, 7).
Drugo, pod imenom Ahmed, Muhammedov a.s. dolazak i misiju, navještavali su svi raniji vjerovjesnici, što se konkretno posvjedočuje kroz usta Isa a.s. u Kur’anu:
“A kada Isa, sin Merjmenin, reče: «O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim pri je mene ob javljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći”, i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: “Ovo je prava vradžbina!” (Es-Saf, 6)
Dakle, univerzalno ime Muhammeda a.s. pod kojim su ga navještavali i obećavali svi raniji vjerovjesnici, jeste Ahmed, hvaljeni časni, plemeniti, a njegovo egzistencijalno ime, koje mu daje djed Abdul-Mutalib, kada se pojavljuje u povijesti, jeste Muhammed sa potpuno istim značenjem kao i Ahmed. Ime čovjeka je njegov vanjski identitet, vanjska lična karta, ukras i oznaka kao što je Kelimei-šehadet unutrašnja. Kelimei-šehadet i ime, čine jedinstveno čovjekovo određenje. Ime prati čovjeka od rođenja kroz cijeli život ali i poslije smrti. Konačno, nadjeti djetetu lijepo islamsko ime spada u islamsku dužnost, tradiciju i sunnet. Znameniti ashab Ebu Derda prenosi Poslanikove riječi: “Vi ćete, na Sudnjem danu, biti prozivani po vašim imenima, i po imenima vaših očeva. Zato, nadijevajte vašoj djeci lijepa islamska imena” (IPH, 470)
Dakle, ime prati čovjeka od rođenja kroz cijeli život, poslije smrti u kaburu ali i na Sudnjem danu:
“Dajite djeci lijepa islamska imena, jer ćete se i u džennetu po njima zvati”, kaže Vjerovjesnik.
Posebno treba biti pažljiv, ozbiljan i odgovoran prema imenu Muhammed, ukoliko se daje djetetu:
“Ako svom djetetu date ime Muhammed, poštujte ga i dajte mu lijepo mjesto u sredini i društvu i, nemojte ga grditi”! (IPH, 316)
Jedna od pet fundamentalnih dužnosti roditelja prema djeci jeste nadijevanje lijepog islamskog imena:
“Roditelj je obavezan prema djetetu: da mu dadne lijepo islamsko ime, da ga lijepo odgoji, da ga poduči pismenosti, plivanju i ratnim vještinama, da ga izdržava imovinom zaradenom na halal način, i da ga oženi odnosno, ako je kćerka, da je uda, kad dođe vrijeme za to”. (IPH, 784)
Dakle, dječije je islamsko neopozivo pravo a roditeljska besprizivna dužnost da mu da lijepo ime sa islamskim značenjem i sadržajem.
Pošto su nama Allahovi vjerovjesnici uzori i ogledala u stvarima vjere i etike navodimo imena Allahovih poslanika spomenutih u Kur’anu. To su: Adem, ldris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, lshak, Jakub, Jusuf, Ejjub, Šuajb, Musa, Harun, Davud, Sulejman, llijas, Eljese’a, Junus, Zul-kifl, Uzejr, Zul-Karnejn, Lukman, Zekerijja, Jahja, Isa i Muhammed a.s.
Posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s. je imao sedmero djece, tri sina: Kasima, Tahira i Ibrahima i četiri kćeri: Zejneb, Rukajju, Ummi Kulsum i Fatimu. Njegovom ocu je bilo ime Abdullah, a majci Amina. Njegove najpoznatije žene, po Kur’anu majke svih muslimana, su hazreti Hatidža, h. Aiša i h. Hafsa.
Deset prvih, najpoznatijih ashaba poznatih pod imenom Ašere-i-mubeššere su: H. Hatidža, Zejd ibn Haris, h. Alija, Ebu Bekr, Ebo Zerr, Usman ibn Afan, Sad ibn ebi Vekas, Abdurrahman ibn Avf, Zubejr ibn Avvam i Talha ibn Ubejdullah. Među prve najpoznatije muslimane još spadaju: Sumejja, Fatima, sestra h. Umera, njen Sejd ibn Zejd, Ammar ibn Jasir, Habbab ibn Eret, Erkam ibn Erkam, h. Umer, Muaz ibn Džebel, Musab ibn Umejr, h. Hamza, unuci Muhammeda a.s. Hasan i Husejn, sin Ebu Abbasa Abdullah, h. Umera također Abdullah i h. Ebu Bekra Muhammed.
Pored ovih imena koje svaki musliman mora imati na umu kada nadijeva imena svojoj djeci svaka muslimanska kuća pored Kur’ana, Sufare i Ilmihala mora imati i knjigu “Muslimanska imena i njihova značenja”. U pogledu izbora imena muškoj djeci pomaže i slijedeći hadis:
“Allahu su od vaših imena, najmilija: Abdullah i Abdurrahman” (IPH, 411)
S druge strane mnogobrojni su hadisi iz kojih se jasno vidi da je Poslanik zabranjivao da se djeci daju neislamska imena i imena ružnih značenja: “Kada bi Poslaniku došao kakav čovjek ružnog imena koje mu se nije dopadalo, on bi to ime zamijenio ljepšim”. (IPH, 1218)
Nikada muslimani svojoj djeci ne smiju nadijevati neislamska imena, imena sa ružnim i sramnim značenjima, skraćivati i tako unakazivati prava imena nap. (Abdullah u Avdo, Husejn u Huso, Ibrahim u Ibro, Mustafa u Mujo, Hasan u Haso) niti smiju jedni drugima davati pogrdne nadimke: Ćoro, Zguro, Ćoso, Nosonja itd:
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu”. (EI-Hudžurat, 11)
Nadijevanju imena djetetu treba pridati potpuno islamski karakter. To treba da bude jedna vrsta blagdana za roditelje i rodbinu djeteta. Slijedeći Poslanikovu tradiciju i sunnet dijete se sedmi dan okupa, lijepo obuče i namiriše i preda se imamu ili drugom učenom muslimanu koji ga s Bismillom i tekbirom preuzima od majke i s njim se okreće prema Kibli, te mu lagahnim glasom prouči Ezan na desno a Ikamet na lijevo uho. Poslije proučenog Ezana i Ikameta imam će sjesti, proučiti odlomak iz Kur’ana, zatim učiniti dovu, koju će prisutni pratiti sa riječima “amin”, a po završetku dove će – po roditeljima ranije – odabrano ime glasno izgovoriti, pomilovati dijete po glavi poželivši mu dug i hairli, u islamu, život i čestitati roditeljima sina ili kćerku na ponos ummeta islama. Buharija bilježi, da bi ashabi svoju novorodenčad donosili u kuću Vjerovjesnika, da im on prouči Ezan, Ikamet, učini dovu i nadije ime. O svemu tome Poslanik kaže: “U koga se rodi dijete, proučite mu Ezan na desno, a Ikamet na lijevo uho”. Poslanik čak garantira da ono dijete kome se prouči ezan i ikamet da neće bolovati od jedne veoma opasne bolesti:
“Kome se rodi dijete pa mu prouči Ezan na desno a Ikamet na lijevo uho dijete neće oboljeti od padavice.” (IPH 1747)
Imam Gazalija navodi u svome djelu “Ihjau ulumu-ddinu” da bi Poslanik, prilikom nadijevanja imena novorodenčetu, u dovi proučio: “Gospodaru Bože! Učini ovo novorođenče bogobojaznim i plemenitim. Odgoji ga u islamu i njegovim vrijednostima”. Po proučenoj dovi Poslanik bi stavljao djetetu malo hurme u usta, da iz njegove mubarek ruke okusi prvi zalogaj hrane.
KLANJE KURBANA ZA NOVOROĐENČE (AKIKA)
Ko ima mogućnosti najbolje je da istovremeno sa učenjem: Ezana, Ikameta, nadijevanja imena i učenjem dove za zdravlje i sreću novorođenčeta, zakolje kurbane. Po rođenju muškog djeteta kao uspomena na lbrahima i Ismaila a.s. a i kao redovni Muhammedov a.s. sunnet, put i običaj, sedmi, četrnaesti, dvadeset prvi, dvadeset osmi ili bilo koji dan u životu, po rođenju djeteta, za muško djete zakolju se dva kurbana – bravčeta, a za žensko dijete jedan kurban.
Povijest bilježi da je Poslanik zaklao kurbane kada su mu rođeni unuci Hasan i Husejn. O klanju kurbana po rođenju djeteta Vjerovjesnik kaže: “Kurban koji se zakolje sedmi dan na ime novorodenčeta jeste najbolja garancija za njegovu sreću, a ujedno time će od djeteta biti otklonjene manje nesreće”. Meso od ovog kurbana raspodijeli se na uobičajeni način na tri dijela: na rodbinu, komšije, sirotinju i svoju porodicu. S obzirom da se novorođenčetu prilikom akike odrezuje kosa to se po islamskim propisima podijeli sadaka u novcu, srebru ili zlatu za zdravlje i sreću djeteta “jer je sadaka najbolji štit od svih nesreća”, kaže hadis.
SUNEĆENJE MUŠKE DJECE
Jedna od roditeljskih dužnosti u odnosu na mušku djecu jeste i da ih osunnete. Sunećenje muške djece je tradicija, put, običaj sunnet i dio jedne jedinstvene tradicije i praksa svih vjerovjesnika i njihovih ummeta.
“Pet djela se ubrajaju u vjersku tradiciju: sunnećenje muške djece, brijanje sramotnih mjesta, skraćivanje brkova, rezanje nokata i brijanje dlaka pod pazuhom”, kaže Vjerovjesnik” (IPH, 818).
Zna se iz povijesti islama da je Allah dž.š. naredio lbrahimu a.s. da podrezuje brkove, da dobro izapire usta, grlo i nos, da obrezuje nokte, da čisti zube misvakom i da sunneti mušku djecu. Po Bibliji jedan od znakova Saveza Jahvea sa Abrahamom bilo je obrezivanje Jišmaela, Izaka i svih muških članova bez obzira koliko su godina imali. U medicini su napisane biblioteke knjiga o koristi po zdravlje od obrezivanja muškaraca. Muslimani se sunnete prvenstveno zato što slijede sunnet, put, običaj i tradiciju svih vjerovjesnika i zato što im je to Muhammed a.s. obavezno preporučio i vlastitim primjerom osnažio. Što se tiče sunnećenja muške djece tu su Bošnjaci – muslimani kao rijetko u čemu skoro, potpuno dosljedni. Prilikom sunnećenja muške djece treba izbjegavati sve radnje, postupke i ponašanje koja su suprotna islamu kao što su konzumiranje alkohola i drugi poroci. Treba znati da Poslanikov sunnet i alkohol kao haram nikada ne idu zajedno.
