Historija & Teme

Bitke u Ramazanu

MJESEC VELIKIH POBJEDA

Uzviseni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a mozda je jedna od posljednjih i najvaznijih “ramazanski rat” tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionistickog izraelskog sistema i osvajanje “Husata” u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srusen komunisticki sistem i utjecaj u Afganistanu.

Ramazan, mjesec posta, uistinu je mjesec dzihada i velikih pobjeda u nasoj slavnoj historiji. Uzviseni Allah nam je iz Svoje obilne milosti podario da u ovom odabranom mjesecu izvojujemo na stotine pobjeda, a mozda je jedna od posljednjih i najvaznijih “ramazanski rat” tj. Oktobarski rat 1973. godine protiv okupatorskog, cionistickog izraelskog sistema i osvajanje “Husata” u ramazanu 1412. h.g. poslije kojeg je u potpunosti srusen komunisticki sistem i utjecaj u Afganistanu.

Takodjer, dvije bitke i pobjede nama dobro poznate, desile su se u ovom mjesecu: Bitka na Bedru koja predstavlja prvu pobjedu protiv nevjernika-musrika na otvorenom bojnom polju, i “Osvojenje Mekke”, poslije cega su ljudi masovno poceli ulaziti u Allahovu vjeru. Ovom prilikom nije nam cilj da detaljnije govorimo o ovim bitkama, jer su detalji o njihovim zbivanjima dobro poznati svim nasim citaocima, medjutim, govorit cemo sazeto o dvjema veoma vaznim bitkama u islamskoj historiji, a koje mnogi nasi citaoci zanemaruju, unatoc tome sto su one od posebno velikog znacaja za nas.

Bitka Ez-Zellaka (naziv jedne prostrane ravnice u centralnom dijelu Andalusa u blizini grada Batlijos) se zbila u petak u prvoj desetini ramazana 479. h.g.

Svi historicari, muslimanski i krscanski, slazu se da je Andalus bio jedan od najvaznijih mostova preko kojeg je u srednjem vijeku islamska kultura presla u Evropu koja je u to doba plivala u moru neznanja i nekulture. Medjutim, islamska kultura i civilizacija pocela je sa stagnacijom od 4. stoljeca po Hidzri. Razlog tome lezi u muslimanskoj opustenosti i lezernosti spram uzimanja svih elemenata koji garantiraju snagu i dominantnost na vojno-politickom polju, a s druge strane, mnogi su se odali uzivanjima i raskosi zapostavivsi prioritete koji cine da njihova vlast ostane u skladu sa Allahovim propisima i da bude najbolji primjer pravednog sistema.

Sa padom Umejevickog hilafeta u Andalusu 422. h.g. doslo je i do rusenje teritorijalnog jedinstva. Drzava se rasparcala na 27 emirata-knezevina koje su se medjusobno borili za jacanja svog uticaja i prevlasti nad drugima. U cilju ocuvanja stolice i polozaja nisu se ustrucavali da pomoc zatraze i od svojih najljucih neprijatelja, susjednih krstaskih vladara, a posebno dviju kraljevina: Lion i Kastala koje su se, u svakom pogledu, najvise okoristile od krvavih medjumuslimanskih sukoba.

Krscani su postali pohlepni za muslimanskom teritorijom. Kada su uvidjeli da su muslimani zaokupljeni medjusobnim sukobima, poceli su gomilati svoje trupe iz svih evropskih kraljevina, u susjedne drzave s ciljem pobjede krsta nad Islamom. Kada su ojacali svoj uticaj u regionu, nametnuli su dzizju (porez) slabijim muslimanskim emiratima, koji su se medjusobno borili za prevlast. Vrhunac moci dostigli su kada je Alfonso V, kralj Kastale, zauzeo Toledo koji je prije dolaska Islama na ove prostore bio prijestolnica ovih drzava.

Kada je Mu’temid ibn Ubbad (jedan od emira Kordove i Esbilije, poznati ratnik i pjesnik, u to vrijeme najutjecajniji emir u Andalusu) poslao godisnji porez Alfonsu, on je odbio da to primi zeleci time da ga ponizi. Potom je Alfonso poslao svog izaslanika, zidova Mu’temidu koji je prenio ultimatum o napadu ukoliko mu muslimani ne predaju svoje tvrdjave i utvrde, planinske uzvisice koje imaju veoma veliki strateski znacaj.

Ova poruka je izazvala gnjev i srdzbu, a dirnula je i u vjersko dostojanstvo Mu’temida. On je osamario ovog zidova, i da nije postojalo pravilo po kome se izaslanici ne ubijaju, on bi ga zasigurno ubio. Ali je zato pobio svu njegovu pratnju, koja se sastojala od 500 konjanika, koji su usli u prijestolnicu nonsalantno i provokativno. Njihovo ubistvo znacilo je objavu rata Alfonsu.

SPAS ZA TRI STOLJE]A

Mnogobrojna vojska Alfonsova se odmah pokrenula pustoseci sela i gradove i cineci veliki nered i pokolj. Mu’temid se sastao sa alimima, kadijama i narodnim zastupnicima u drzavi. Oni su mu sugerisali da uputi pismo emiru drzave El-Murabitin (velika islamska drzava koja je obuhvacala sve zemlje arapskog magriba: Maroko, Tunis, Alzir, Libija kao i Senegal), poznatom vojskovodji i mudzahidu Jusufu ibn Tasfinu.

Medjutim, odredjeni broj izdajnika i munafika su Mu’temidu savjetovali da ne trazi pomoc od Murabitinske drzave, jer ce oni, posto savladaju krscane, zasigurno zauzeti njegovo kraljevstvo kao i sve preostale kraljevine. Tada je on izrekao svoje poznate rijeci: “Bolje mi je da cuvam deve u Agmanskoj pustinji, (na jugu Magriba) nego da cuvam svinje u Toledu.” Zatim je poslao kadiju Abdullaha ibn Edhema sultanu Murabitina. Susreli su se u pomorskom gradu Sebte.

Cim je sultan saznao za situaciju, naredio je vojsci da se pripremi za odlazak u Andalus. Zatim je poslao izaslanika u svoju prijestolnicu Marakes da dovede i preostalu vojsku. Sa svih strana su mu se pridruzivale manje i vece vojne formacije tako da su svi skupa presli more i spojili se sa Andaluskom vojskom u gradu Esbiliji. Tom prilikom islamskoj vojsci se pridruzio i veliki broj mudzahida, dobrovoljaca.

Kada je saznao za okupljanje muslimanske vojske, Alfonso je odmah naredio da se mobiliziraju sve raspolozive snage i napisao je upozoravajuce pismo Mu’temidu. Kada je poruka dosla do njega, on je naredio jednom od najvecih pjesnika da je procita, a zatim da napise odgovor koji ce biti veoma mudar i upecatljiv.

Kada je ovo pismo doslo do Alfonsa, on se rasrdio uvidjevsi da mu je istom mjerom uzvraceno i cak se nasao porazenim i ponizenim. Ubrzao je i povecao pripreme za rat, a jedne noci je usnio san u kome je vidio kao da on jase na slonu a u njegovim rukama je bubanj u kojeg udara. Kada se probudio, trazio je od svojih svecenika da mu taj san protumace, ali oni nisu znali. Zatim su mu doveli jednog muslimanskog ucenjaka koji je bio u zarobljenistvu. Posto mu je kralj ispricao svoj san, ucenjak je trazio da ga oslobodi ukoliko mu on protumaci san, ali krscanski kralj to nije prihvatio.

Ucenjak je rekao: “Objasnjenje i tumacenje tvog sna se nalazi u Kur’anu i to su rijeci Svevisnjeg Allaha: “Zar nisi cuo sta je Gospodar tvoj sa vlasnicima slona ucinio? Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pecene bacale, pa ih On kao lisce koje su crvi istocili, ucinio!?” (Prijevod znacenja – El-Fil) Zatim mu rece: “Ovaj san znaci da ce onaj koji je sakupio ovu vojsku biti unisten.”

Alfonso se nije obazirao na tumacenje ovog sna, jer je vidio veliku masu svoje vojske. Naredio je pokret. Utaborili su se 18 milja dalje od islamske vojske.

Ibn Tasfin je, da bi izbjegao mogucnost izdaje i prevare Andaluzana, a i zbog takticke varke, predlozio da andaluska vojska bude naprijed, a njegova vojska iza brda. Kada je krscanska vojska dosla na bojno polje, vidjela je samo andalusku vojsku. Mnogo su se obradovali i njihov kralj je napisao poruku: “Mi smo na ovo bojno polje stigli mnogo umorni i iscrpljeni od puta, a sutra je petak vas praznik, a u nedjelju je nas praznik. Stoga predlazem da okrsaj bude u ponedjeljak.” Medjutim, on je vec bio pripremio zavjeru. Ujutro rano napali su Mu’temidovu vojsku i doslo je do zestoke borbe.

Andaluska vojska se hrabro odupirala krscanskim napadima, dok je Ibn Tasfin sa svojom vojskom napao na tabor-komandu krscanske vojske i pobio sve koji su se tu nalazili. Ovo je bio zestok udarac Allahovim neprijateljima i veoma brzo se situacija na bojnom polju okrenula protiv njih, te su se dali u bjekstvo. Medjutim, ispred njih je bio Mu’temid sa svojom vojskom a iza njih Ibn Tasfin sa svojom. Niko od njih nije uspio pobjeci sem njihova kralja sa manjom skupinom konjanika (oko 300) a muslimani su zaplijenili sve sto su krscani imali sa sobom od oruzja, jahalica i imetka.

Ova sjajna pobjeda je, kako tvrde vojno-politicki analiticari, nesumnjivo uticala da se provedba krstaskog projekta u Andaluziji odgodi za nekoliko stoljeca. Ona je bila direktni i glavni uzrok da su muslimani uspjeli sacuvati u svom posjedu velike dijelove Andalusa jos tri stoljeca. Da je Alfonso uspio u tom periodu osvojiti Kordobu i Esbiliju, nema sumnje da bi i preostali emirati padali u njihove ruke poput zutog jesenjeg lisca.

Medjutim, Svevisnji Allah je htio da se to tada ne desi i da muslimani iz toga izvuku pouku. Poslije ove bitke Andalus se ponovno ujedinio pod upravom Murabitina i cak su uspjeli da oslobode i nekoliko gradova koje su krscani bili okupirali. Ali, velika greska je bila sto se Ibn Tasfin veoma brzo vratio u Magrib i nije nastavio seriju pobjeda nad krscanskom vojskom kako bi ih u potpunosti porazio.

Bitka Ajnu Dzalut se dogodila u ramazanu 658. g.h. ili 1260. g. na prostoru Palestine.

Sa prostora krscanskog zapada, jos od 490. h.g. (1096. g.) pocele su vojne ekspedicije i pohodi ekstremnih i fanaticnih krscana na prostore svete zemlje sa ciljem unistenja Islama, kako su to oni propagirali medju svojim masama. U toku dugotrajnog i krvavog sukoba izmedju muslimana i krscana, koji je trajao skoro dva stoljeca, krstasi su dosli do zakljucka da nisu sami u stanju da savladaju muslimane i da im je zato potrebna pomoc sa strane.

Stoga su ulozili sva sredstva kako bi ubijedili tatarskog tiranina Dzingis Kana, posredstvom njegove zene krscanke, da promijeni smjer kretanja svoje vojske i usmjeri je u pravcu islamskih zemalja. I ustinu, za veoma kratko vrijeme, ova vojska, gotovo potpunih divljaka, koja nije znala za milost i osjecanja, okupirala je velike dijelove islamskog svijeta.

Nakon sto su zauzeli prijestolnicu hilafeta Bagdad godine 656. h., ubili su halifu i dva miliona muslimana. Pored toga oni su unistili i kulturnu tradiciju i islamsko naslijedje tako sto su na milione vrijednih i unikatnih naucnih dijela bacili u rijeku Tigris od cije tinte je voda ove velike rijeke poprimila crnu boju. Za ovako strasno brzi pad Abasijskog hilafeta u velikoj mjeri je doprinijela i si’itska izdaja i zavjera posebno od strane vezira Ibn Alkamija i Nusajra et-Tusija jednog od sejhova si’itske sekte Imamija.

NEVJERNICI SU JEDAN

MILLET

Usred ovih nemilosrdnih napada na Islamsko carstvo, ciji je glavni cilj bio potpuno unistenje i brisanje Islama sa lica Zemlje, i jos mnogobrojnih drugih opasnosti koje su okruzivale ionako razjedinjene i oslabljene muslimane, desila se bitka Ajnu Dzalut i to dvije godine nakon pada Bagdada.

Kada je krenuo Hulakoj, jedan od sinova Dzingis Kana, u pohod da osvoji i pokori cio sam, pod njegovu upravu pali su mnogi vazni gradovi poput: Halepa, Hama, Damaska, tako da su i Memluci, koji su upravljali Egiptom, osjetili veliku opasnost. Shvatili su da je Egipat postao posljednja tvrdjava koja stiti muslimane. Oni su odrzali nekoliko sastanaka sa alimima iz razlicitih naucnih oblasti da skupa analiziraju trenutnu situaciju i mogucnosti iznalazenja najboljih preventiva u cilju suzbijanja i prevazilazenja postojece opasnosti.

Alimi i vaizi su odigrali najvecu ulogu na polju osvjescenja narodnih masa, podsticanjem na zrtvovanje zivota i imetaka u borbi na Allahovom putu. Medju njima se posebno istakao safijski fakih El-‘Izz, ibn Abdusselam koji je u narodu nosio nadimak Sultan ucenjaka. Odredjeni broj politicara je predlozio da drzava narodu konfiskuje – oduzme imetak kako bi se opremile vojne formacije, medjutim El-‘Izz, Allah mu se smilovao, zauzeo je ostar stav po tom pitanju: “Ukoliko u drzavnoj blagajni nije ostalo nista, onda neka emiri i drzavni sluzbenici iz svog imetka izdvoje sve sto im nije neophodno i neka se poistovjete u odjeci i drugim zivotnim potrepstinama sa obicnim svijetom.

Kada to ucine, a i dalje bude nedostajalo kapitala, tek tada je dozvoljeno oduzimati od obicnog svijeta. Ukoliko neprijatelj napadne na zemlju ljudi svih staleza, duzni su je braniti svojim imecima i zivotima.” Vlast je prihvatila stav serijata. Sultan je od sebe krenuo, a zatim emiri i preostali sluzbenici da izdvajaju iz svog imetka ono sto im nije najnuznije.

Po okoncanju potrebnih priprema, sultan mudzahid Muzaffer Kutuz je izabrao napad kao najbolje sredstvo odbrane, te je naredio pokret svoje vojske u cilju sprecavanja Tatara da zauzmu sve gradove sama i time stvore poluobruc oko Egipta. Kada su Tatari saznali za pokret muslimanske vojske, krenuli su im u susret.

Dvije vojske su se sastale u Palestini na mjestu zvanom Ajnu Dzalut. Vodila se ogorcena i zestoka borba do te mjere da su je historicari smatrali nezapamcenom do tada, a Allah najbolje zna. Pobjeda je bila na strani muslimana. Veliki broj Tatara u bjekstvu je pokusao naci spas, a muslimanska vojska ih je proganjala sve do Halepa na sjeveru sama pod vodjstvom velikog vojskovodje Zahiram Bajbersam. Istovremeno Kutuz je pobjednicki usao u Damask, tatarske grupacije su jednostavno pobjegle iz grada kada su saznale za dolazak muslimanske vojske. Kutuz se zestoko obracunao sa krscanima i rafidijama-sijama koji su bili saveznici

Tatarima, tako da je porusio njihove crkve, sa svih mjesta uklonio njihove krstove kao kaznu za njihove zavjeru i izdaju i nekorektan odnos prema muslimanima – mjestanima. Oni su za vrijeme mongolske okupacije u skupinama prolazili ulicama i uzvikivali: “Pobijedila je i pojavila se prava i jedino ispravna vjera, vjera Mesihova.” Takodjer su prisiljavali muslimane da ustaju pred krstom. Na veliku zalost, rezultati ove velike i vazne pobjede nisu se u punoj mjeri pokazali, jer se ubrzo medju muslimanima pojavilo nejedinstvo i medjusobno rivalstvo i zavjere. Sultan Kutuz je ubijen dok se vracao nazad u Egipat.

Ali, hvala Allahu, moc Tatara je u velikoj mjeri oslabila poslije ove bitke, a razlog tome su i unutarnja neslaganja medju njima samima. Takodjer je odredjeni broj njih presao u Islam, medjutim, i pored svega toga, i dalje je postojala realna opasnost za muslimane od strane Tatara i krstasa.

Tako su Tatari i poslije njihova prelaska u Islam, (mada je vecina njih to samo formalno ucinila), i dalje cinili nered po zemlji, napadali muslimane, oduzimali njihove imetke i pljackali ih, a njihove zene su uzimali kao roblje. Oni nisu sudili po Allahovom serijatu nego su vladali po zakoniku koji se zvao Jasik, a kojeg je ustanovio Dzingis Kan spajajuci nekoliko razlicitih zakonika.

Učimo o Islamu
Back to top button