Kada je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., kao poslanika, sačuvao je njegov ummet od toga da šejtan bude u stanju da sluša Kur’an dok se objavljuje s neba, kao što je zabranio šejtanima da posjeduju mogućnost slušanja Allahovih odredbi i sudbina ljudi dok se meleki spuštaju na Zemlju.
Tako je šejtanima uskraćeno slušanje odredbi i Kur’ana i mogućnost da imaju mjesta na nebu s kojih bi to slušali. Nakon objave Kur’ana zadržala se samo jedna vrsta sihira, a to je ona koju su ljudi naučili od dvojice meleka, Haruta i Maruta. Tu je vrstu sihira Uzvišeni zadržao na Zemlji kao iskušenje ljudima. Dakle, šejtani ne znaju tajne gajba i nisu u stanju o tome obavijestiti sahire i vračeve. Šejtani nisu ni u prošlosti znali apsolutni gajb, na što nam ukazuje Kur’an u kazivanju o’smrti Sulejmana, a.s.:
A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov upozorio ihje daje umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su, gajb, prozreti mogli. (Es-Sebe, 14)
U ovom nas je ajetu Uzvišeni Allah obavijestio da je Sulejman, a.s., u trenutku smrti bio naslonjen na svoj štap i da je Uzvišeni njegovu smrt učinio skrivenom, gajbom, za ljude i džine. Džini nisu prestajali raditi i izvršavati ono što im je Sulejman naredio prije svoje smrti, sve dok Uzvišeni nije naredio da crv izjede njegov štap koji je potom toliko oslabio da nije mogao držati Sulejmana, a.s., koji je tek tada pao na zemlju. Tek tada su džini saznali da je Sulejman odavno bio mrtav, a to je Uzvišeni učinio zato da bi džini i ljudi znali da džini ne znaju gajb.
Džini su prije toga obmanjivali ljude tvrdnjom da oni znaju gajb i obavještavali ih o lažnim događajima koji se neće dogoditi. Jedan broj ljudi vjerovao im je smatrajući istinitim njihove laži o gajbu, njihova lažna obavještenja kao i ono što što su pripisivali Allahovom Pravom putu, što ih je vodilo u nevjerovanje. Kur’an nam je jasno pokazao da džini uopće ne poznaju gajb i da šejtani, ma kolika bila njihova snaga, ne dostižu do znanja gajba. Prije objave Kur’ana mogli su slušati riječi objave i određenja na nebu, ali ni to nije podrazumijevalo znanje gajba nego slušanje nekih riječi koje su im omogućavale da nešto saznaju, dok su im druge stvari ostajale nepoznate, gajb. Kada je objavljen Kur’an, i to im je potpuno zabranjeno i onemogućeno, pa im je ostala samo mogućnost sihira i vradžbine, da ljudima nanose štetu, čemu su dvojica meleka Harut i Marut podučavali ljude. Dakle, tvrdnja sahira, opsjenara i astrologa da mogu ljude obavijestiti o gajb-stvarima ili da oni znaju gajb ništavna je tvrdnja koja nema nikakve osnove. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Astrolozi lažu i onda kada pogode istinu.
Allahov nam je Poslanik, s.a.v.s., zabranio da vjerujemo astrolozima, vračarihta i da odlazimo kod njih. Alija b. Ehu Talib rekao je: “Sahiri su isti kao vračevi, a onaj ko ode vračaru pa mu povjeruje u ono što kaže odbacio je ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.”
Džini i šejtani znaju relativni gajb zbog njihove prirode, lahkoće njihovih pokreta i brzine njihovog kretanja iz mjesta u mjesto, a već smo rekli da je taj gajb ono što ja ne znam, ali to znaju drugi ljudi. Džini i šejtani pak ne mogu znati apsolutni gajb, a sve što ukazuje na suprotno jeste netačno. Opsjenari i vračari nastoje obmanuti ljude i navesti ih na pomisao da oni znaju gajb da bi ugrabili njihove imetke. Ta je tvrdnja samo sredstvo i varka u stjecanju nafake. Ako čovjek slijedi opsjenare i vračare, onda će ga šejtani prepuštati jedni drugima sve dok ne postane nevjernik.
Traženje pomoći od šejtana jeste put u nevjerovanje
Neki opsjenari tvrde da traže pomoć od džina putem vračanja i zapisa. Mi tvrdimo da je to traženje pomoći i suradnja sa šejtanima koji su džini otpadnici i pobunjenici protiv Allahovog puta. Priča se da u tim vračanjima i zapisima moraju stajati izrazi nevjerovanja da bi šejtani pomogli astrologu ili sahiru. Mi ćemo kazati da nećemo o tome raspravljati jer svaki opsjenar i vračar to tvrdi, a većina njih su lašci.
Neko će pitati o sihiru koji se koristi u Indiji i drugim zemljama. Neki od tamošnjih sahira dovedu dijete pa ga zakolju pred ljudima, a potom se ono zdravo i čitavo vrati u život. Reći ćemo da je to sihir, što je vrsta stvaranja iluzije
0 čemu nas je obavijestio Kur’an. Jer, sihir je učinio da ljudi konopce i štapove sahira vide kao da su zmije koje se kreću. Oni koji čine ta djela opsjene oči ljudi i unesu u njih strah, tako da ljudi vide ono što oni žele, ono što nije stvarnost, ali se ljudima čini kao da jeste.
Uzvišeni Allah obavijestio nas je o faraonovim sahirima o misteriji onoga što su ljudi vidjeli, a što je nestvarno i što ne postoji.
Ponovit ćemo i potvrditi daje dobro zasve ljude u tome da ne uče sihir jer je Uzvišeni rekao:
Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati… (EI-Bekara, 102)
Svako ko se bavi sihirom, ko podučava ljude sihiru ili ga on sam uči, ima loš završetak, njegova je nafaka mala i biva pogođen raznim nesrećama, jer sihir, kao što smo kazali, ne donosi nikakvu korist ili uspjeh.
Mi imamo obavezu da se u ovoj knjizi suočimo s temom koju izbjegavaju neki učenjaci, a to je slučaj jevreja koji je učinio sihir Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Mnogo se polemisalo o toj temi u raznoraznim krugovima. Mi ćemo kazati da je to što se dogodilo ustvari svjedočenje u korist Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a ne protiv njega. Ukoliko precizno razjasnimo sve ono što se desilo i ako se osvrnemo na stvari koje su se dešavale prethodnim vjerovjesnicima, onda će nam ova tema biti mnogo jasnija i neće izazivati toliko polemike.
Nastavlja se, ako Bog da.
Odlomak iz knjige: “Sihir i zavist”
Autor: Muhammed Mutevelli Es-Ša’ravi
Prijevod : Ahmed Hatunić, Salem Dedović
Izdavač: Islamski Kulturni Centar Mostar; Mostar, BiH, 2006.
Tvrdi uvez, 142 str.
