Uvod
Ovo je tefsir sure En-Nasr uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću.
U hadisu se navodi da je sura En-Nasr vrijedna i ravna četvrtini Kur’ana. (Tirmizi, br. 2895, Ibn Adijj, El-Kamil, 3/1180, Bejheki, Šuabul-iman, 1/414, u hadisu od Enesa. Međutim, lanac prenosioca ovog hadisa je slab – daif, jer je u njemu Selema b. Virdan, a on je slab, kako se navodi u djelu Et-Takrib. Hadis je slabim ocijenio hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 9/62, dodavši da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejba i Ebu Šejh) Sura En-Nasr je medinska sura, prema idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka, što znači da je objavljena poslije hidžre u Medinu, i to je jedna od sura koje su objavljene posljednje. U Sahihu imama Muslima od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: “Posljednja objavljena sura iz cijelog Kur’ana je “Kada Allahova pomoć dođe.” (Muslim, 4/2318)
Vrijeme objave
Učenjaci su se razišli u pogledu vremena njenog objavljivanja, tako da je rečeno: “Objavljena je u godini u kojoj je preselio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”
U Musnedu imama Ahmeda od Muhammeda b. Fudajla od Ataa od Seida b. Džubejra od Ibn Abbasa prenosi se da je rekao: “Kada je objavljeno: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu’, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Rekao sam sebi, umrijet ću u ovoj godini.’” (Ahmed, 1/217, Taberi, Tefsir, 30/216. Hejsemi, Medžmeu zevaid, 9/22, kaže: “Bilježi ga Ahmed, a u njemu je Ata b. Saib koji je miješao hadise. Lanac prenosilaca je slab, ali postoje i drugi lanci koje bilježi Ahmed, 1/344, br. 356, sa dobrim senedom)
Tome svjedoči i predaja koju bilježe Bezzar, Musned, i Bejheki u hadisu od Musaa b. Ubejde od Abdullaha b. Dinara i Sadake b. Jessara od Ibn Omera, koji je rekao: “Ova sura ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu’ objavljena je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Mini, dok je bio u sredini dana tešrika na Oproštajnom hadžu, pa je tada saznao da je to oproštaj, te je naredio da mu se osedla deva Kasva, pa ju je uzjahao. Nakon toga stao je na Akabi, zahvalio Allahu i pohvalio Ga… dalje je spomenuo prenosilac podužu hutbu.
Lanac ove predaje je veoma slab, a imam Ahmed kaže za Musaa b. Ubejdu: “Smatram da nije dozvoljeno prenositi hadise od njega.” (Bezzar, Kešful-estar , br. 1141, Bejheki, Sunen, 5/152, i Delailun-nubuvva, 5/447)
Od Katade se bilježi da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živio je dvije godine poslije objavljivanja sure En-Nasr.” (Durrul-mensur, 6/406, Taberi, 30/217)
Iz ovoga proizlazi da je ona objavljena prije oslobođenja Meke, i to je očito, jer Njegove riječi: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu”, upućuju jasnim značenjem na to da oslobođenje nije još bilo došlo, jer se prijedlog iza – kada upotrebljava za ono što će se desiti u budućnosti i to je poznato kod njegove upotrebe, mada neki kažu da se taj prijedlog koristi i za prošlo vrijeme (el-madi) kao u Allahovim riječima: “Ali kad oni kakvu robu trgovačku robu ili veselje ugledaju, pohrle mu…” (El-Džumua, 11), i u Njegovim riječima: “A ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje: ‘Ne mogu naći za vas životinje za jahanje…’” (Et-Tevba, 92)
Poslije objave ove sure, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Došla je Allahova pomoć i pobjeda, i došli su nam Jemenci”, a dolazak Jemenaca bio je prije Oproštajnog hadža. (Vidjeti: Ruhul-meani, 30/256)
Tefsir prvog ajeta
U riječima Uzvišenog Allaha: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu”, sintagma “Allahova pomoć” ukazuje na Njegovo pomaganje muslimanima i podršku protiv neprijatelja sve dok Poslanik ne pobijedi sve Arape i ne zavlada nad njima.
Nukkaš navodi da je Ibn Abbas rekao da se izrazom en-nasr – pomoć aludira na primirje na Hudejbiji.
El-Kurtubi, rahimehullah, u djelu Ahkamul-Kur’an kaže: “Izraz pobjeda – en-nasr ukazuje na pomoć i uobičajena je u izražavanju Arapa, kao u primjerima: ‘Kiša je pomogla zemlju, kada pomogne rast njenog bilja i spriječi njihovo sušenje.’” Također je rekao: “Kaže se: naserehu ala adduvihi jensuruhu nasren, ej, eanehu, što znači: pomogao ga je protiv njegovog neprijatelja, pomaže mu. Taberi je rekao da se pod izrazom en-nasr – pomoć misli na Poslanikovu pobjedu nad Kurejšijama. Također je kazano: “(Ovim izrazom) ukazuje se na Poslanikovu pobjedu nad onim nevjernicima koji su se protiv njega borili, jer je naposljetku pobjeda bila njegova.” (Vidjeti: Ševkani, Tefsir, 5/509)
Što se tiče pobjede i osvojenja, rečeno je da se “to posebno odnosi na oslobođenje Meke”. Ibn Abbas i drugi su kazali: “Jer su Arapi čekali sa primanjem islama sve dok Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije trijumfirao nad Mekom.”
U Sahihu imama Buharija zabilježena je predaja od Amra b. Seleme u kojoj se navodi da je kazao: “Kada se desilo oslobođenje Meke (el-feth), sva su plemena požurila ka Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da obznane svoje prihvatanje islama, jer su dotad svi stanovnici naselja čekali sa primanjem islama sve do osvojenja Meke, govoreći: ‘Ostavite njega i njegov narod, pa ako trijumfira nad njima, onda je doista vjerovjesnik.’” (Buhari, Fethul-Bari, 8/22)
Hasan kazuje: “Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oslobodio Meku, Arapi su kazali: ‘Ako je Muhammed nadjačao stanovnike Meke, a Allah ih je još prije toga zaštitio od vojske slonova, pa ni vi nemate snage da se protiv njega borite.’ Tako su u Allahovu vjeru ušli u skupinama.” (Ibn Dževzi, Zadul-mesir fi ilmil-tefsir 9/259)
Rečeno je da “izraz el-feth – oslobođenje obuhvata Meku i druga mjesta i utvrđenja koja su poslije nje osvojena, kao što je Taif i drugi gradovi Hidžaza i Jemena”. Ovo je mišljenje koje je spomenuo i Ibn Atijja. (Ibn Atijja, Tefsir 10/226, a ovako su naveli i Maverdi, Tefsir, 4/535, i Ševkani, Tefsir 5/509) Skupina mufesira: Taberi, 30/214, Kurtubi, 2/230, i Alusi, Ruhul-meani, 30/255, i drugi, smatraju da se pod izrazom osvojenje – el-feth misli samo na Meku.
Tefsir drugog ajeta
U Allahovim riječima: “i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze” (En-Nasr, 2), prema mišljenju većine učenjaka, izraz ljudi – en-nas odnosi se općenito na sve ljude. Međutim, od Mukatila se prenosi da je rekao: “To su Jemenci.” U Musnedu imama Ahmeda sa lancem od Šu‘be od Amra b. Murre od Ebu Bahterijja od Ebu Seida el-Hudrija, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, navodi se da je rekao: “Kada je objavljena ova sura: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš…’, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ju je sve do kraja, a zatim je rekao: ‘Ljudi su hijez, a ja i moji drugovi smo hijezi’”, i još je kazao: “Nema hidžre poslije oslobođenja (Meke), ali ostaju džihad i nijet.” Mervan nije vjerovao u to što je rekao Ebu Seid, ali su mu povjerovali Rafia b. Hudejdž i Zejd b. Sabit. (Tajalisi, Musned, br. 4022, Ahmed, 3/22, Bejheki, Delailun-nubuvva, 5/109) Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, 5/250 i 10/178, kaže: “Prenosioci su mu prenosioci Sahiha, međutim u njemu je prekid jer Ebu el-Bahteri nije čuo od Ebu Seida el-Hudrija, kao što to navodi Alai u Džamiul-tahsilu.”)
Ovom se predajom dokazuje da se pod izrazom oslobođenje misli na oslobođenje Meke. U dva Sahiha zabilježen je hadis od Ibn Abbasa u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao na dan oslobođenja: “Nema (više) hidžre, ali ostaju džihad i nijet.” (Buhari, 6/37, br. 189, i Muslim, 2/982)
Također, pod oslobođenjem se podrazumijeva apsolutno oslobođenje Meke, kao što se navodi u Allahovim riječima: “Nisu jednaki među vama oni koji su davali priloge prije (el-fetha) pobjede i lično se borili…” (El-Hadid, 10), i zato je i Poslanik rekao: “Ljudi su hijez, a ja i moji prijatelji smo hijez.”
Nesai bilježi sa lancem od Hilala b. Hababa od Ikrime od Ibn Abbasa da je rekao: “Kada je objavljeno: ‘Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu’, pa do kraja sure, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tom je objavom nagoviješteno da će uskoro umrijeti, pa se potpuno posvetio stvarima ahireta. Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Došli su pobjeda i oslobođenje, došla je Allahova pomoć, i došli su Jemenci.’ Jedan čovjek upita: ‘O Allahov Poslaniče, a ko su to Jemenci?’ ‘To je narod mekih i blagih srca. Iman je jemenski, mudrost je jemenska, a i razumijevanje propisa jest jemensko’, odgovori.” (Nesai, Sunenul-kubra, kao što se navodi u djelu Tuhfetul-ešraf, 5/172, Taberani, Kebir, 11/328, br. 329, i El-Evsat, kao što se navodi u El-Medžmeu, 9/23, a lanac prenosilaca je dobar)
Ibn Džerir bilježi putem Husejna b. Isaa el-Hanefija od Muamera od Zuhrija od Ebu Hazima od Ibn Abbasa da je rekao: “Dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u Medini, rekao je: ‘Allah je najveći, Allah je najveći, došla je Allahova pomoć i pobjeda, došli su Jemenci!’ Neko upita: ‘O Allahov Poslaniče, a ko su Jemenci?’ ‘To je narod osjetljivih srca, blage prirode. Iman je jemenski, razumijevanje vjere je jemensko, a i mudrost je jemenska.” (Taberi, 30/210, a lanac prenosilaca mu je slab, jer je u njemu Husejn b. Isa el-Hanefi, koji je slab, kao što se navodi u Et-Takribu)
Međutim, ovo ne ukazuje na to da se pod izrazom ljudi – en-nas, spomenutim u ajetu, misli samo na Jemence, već ukazuje na to da oni ulaze u okvire značenja ovog izraza, jer je imenica ljudi – en-nas općenitija i šira od izraza Jemenci. Ibn Abdulberr kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preselio sve dok među Arapima nije ostao nijedan nevjernik (kafir), već su svi ušli u islam poslije Hunejna i Taifa. Neki od njih su sami stigli (da obznane prihvatanje islama), a ispred nekih su došli njihovi predstavnici, a poslije toga se desilo otpadništvo, nakon čega su se svi vratili u islam.”
Rekao je Ibn Atijja: “Allah najbolje zna, ali se pod izrazom Arapi misli na obožavaoce kipova. Što se tiče kršćana, ne mislim da su oni ikada primili islam za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već su davali džizju – glavarinu.”
Izraz el-efvadž znači skupina ili grupa za grupom, kao što kaže Uzvišeni: “Kad god se koja gomila / skupina u njega baci…” (El-Mulk, 8) Evzai kazuje da mu je Ebu Ammar pričao da mu je komšija Džabira b. Abdullaha pripovijedao: “Vratio sam se sa putovanja, pa je Džabir b. Abdullah došao da me poselami, a ja sam mu pričao o razilaženju među ljudima i novinama koje su uveli. Džabir je počeo plakati, a zatim je rekao: ‘Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Doista su ljudi ušli u Allahovu vjeru u skupinama, a u skupinama će iz nje i izlaziti.’” (Ahmed, Musned, 3/343, a njegov lanac prenosilaca je slab, jer je u njemu neimenovani komšija Džabira b. Abdullaha)
Značenje tesbiha i hamda u trećem ajetu
U pogledu značenja Allahovih riječi: “Ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga…” (En-Nasr, 3), postoje dva mišljenja, kako to prenosi Ibn Dževzi, a jedno od njih jeste da se pod time misli na namaz (salat), i to je preneseno od Ibn Abbasa, a drugo je da se odnose na poznato slavljenje i veličanje Allaha – tesbih. (Ibn Dževzi, Zadul-mesir 9/256)
U pogledu značenja riječi “hvaleći Ga”, postoje dva mišljenja, a jedno od njih jeste da se zahvalom – hamdom iskazuje pohvala Allahu koja podrazumijeva odstranjivanje od Njega nedostataka koji Mu ne priliče i pohvala kojom Mu se potvrđuju i iskazuju sve pohvale koje Mu dolikuju.
Drugo mišljenje jeste da se pod zahvalom – hamdom ukazuje na to da vjernici trebaju hvaliti Allaha onim čime je On Sebe pohvalio, jer svako izricanje pohvale ne smatra se pohvalnim, što se najbolje može uočiti na primjeru tesbiha – pohvale koju upućuju mu‘tezili, koji na taj način negiraju mnoga Allahova svojstva (sifate), kao što je govorio Bišr Murisi (zabludjeli novotar): “Slavljen neka je moj Gospodar donji (El-Esfel)”.
