Zar istinska ljubav nije, kako jedna plemenita mudrost reče, davanje (ako zaista nekog voliš, to dokazuješ time što mu daješ ono što on od tebe potražuje) – pa zar onda mogu voljeti Allaha, a ne činiti ono što mi je naredio i ne biti zadovoljan sa onim što mi je dao!?
Ako volim Allaha dragoga iskreno, onda sam zadovoljan Njime i ”dajem” Mu moju iskrenu vjeru, predanost i dobročinstvo što više mogu. Ako u tome istrajem zar ne mogu dosegnuti sam vrhunac bliskosti: stanje u kojem je On zadovoljan sa mnom i ja sa Njim zadovoljan – a to je maksimum u horizontali što ga stvorenje može dosegnuti:
Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!” (5:119)
Pa, zar mi je, nakon ovoga, uopće važno na kojoj sam deredži i koliko ima boljih od mene na višim deredžama!?”
Gore navedeni ajeti najbolji su zaključak onoga na što smo željeli upozoriti u ovome našem osvrtu na slučaj Belama ibn Baura, a i slučaj prokletog Iblisa, jer nam oni otkrivaju jednu najdragocijeniju mudrost, jednu neizmjernu Allahovu ljubav i milost prema svim Njegovim stvorenjima uključujući svakoga od nas ponaosob, a koja kaže da ne moraš biti poslanik, veliki učenjak ili evlija da bi bio blizak dragome Allahu – dovoljno je to da zaista budeš zadovoljan sa dragim Allahom (na svemu onome što ti kao sudbina od Njega dođe) i da nastojiš da tvoje misli, riječi i djela na ovom svijetu zaista budu takvi da On tobom bude zadovoljan.
Tako ćeš, ako dragi Allah da ostvariti bliskost sa Njim, ljubav i zadovoljstvo Njegovo kroz tihi srčani šapat i komunikaciju u horizontalnoj dimenziji bliskosti dragom Allahu koja nam je svima otvorena i tako ćeš zadovoljan biti sa tvojom deredžom u njenoj vertikalnoj dimenziji.
Ovako bi se nekako, po našem shvatanju, trebao ponašati svaki rob da bi se sačuvao da mu se ne desi propast poput Iblisove ili Belamove.
Blago li se onome ko od dragog Allaha dobije moć na Zemlji, bilo da je ona iskazana znanjem, bogatstvom, snagom, kerametima, ili svime time zajedno, a da to koristi samo za ljubav dragoga Allaha i na Njegovome putu, te uz to sve ljepote vlastite pobožnosti i blagodati ispravno pripisujući dragom Allahu i Njemu zahvaljujući, a sve vlastite grijehe i pogreške sebi samom pripisujući i od dragoga Allaha oprost i zaštitu tražeći. A, teško li se takvome ako ono što posjeduje pripisuje sebi i svome geniju, i svime time nastoji dobiti varljivu nasladu dunjaluka i zadovoljiti vlastite strasti i interese. Prvoga Allahovi darovi uzdižu u najveće visine, a drugome još više propast povećavaju.
O, kolika li je razlika između, uzmimo njih za primjer, vladara i bogataša Sulejmana, alejhisselam, sa jedne strane i Faraona i Karuna sa druge strane; kolika li je samo razlika između ponašanja hazreti Hidra sa jedne strane i ovdje navedenoga ponašanja Belama ibn Baura sa druge strane.
Ovo su, zaista, velike pouke koje, svakako, uvijek treba imati na umu.
**************************************
[1] U Starom zavjetu se ističe da je Mūsāu, alejhisselam, ideju da pouči neke nadarene Israilćane Zakonu i prepusti im donošenje rutinskih presuda, dao njegov punac, a dragi Allah najbolje zna.
[2] Za Mūsāa, alejhisselam je, bez i najmanje sumnje, poznato da je jedan od Allahovih poslanika i jedan od Njemu najbližih stvorenja. Za hazreti Hidra se opet može reći da nije poslanik jer nema objavljene Knjige i Vjerozakona, ali se pouzdano ne zna da li je vjerovjesnik ili ”samo” evlija. U stvari, najmanje što se za njega može reći je to da on, bez sumnje, spada u grupu dragom Allahu najbližih miljenika, odnosno evlija. Uzevši u obzir da je deredža evlije niža od vjerovjesničke, i da čak i u slučaju da je hazreti Hidr vjerovjesnik on ipak ne spada u odabrane Ulul-azm poslanike, smatramo da on ima nižu deredžu od Mūsāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
[3] Naravno da su njih obojica bili upućeni i u unutarnje znanje o vjeri – i to u onolikoj mjeri koliko im je po volji dragog Allaha priličilo da znaju. Ali, Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam, unutarnje znanje ipak nije bilo onakvo kakvome je dragi Allah poučio hazreti Hidra.
[4] Dobro su poznate Muhammedove, alejhisselam, riječi da mi o drugima sudimo prema njihovom vanjskom ponašanju, a da je ono što im je u srcima dragom Allahu poznato i On im sudi po tome.
[5] Ovaj hadis, uz sasvim male i nebitne razlike, navodi kur'ansko kazivanje o ovom događaju koje je naprijed u cijelosti navedeno, pa ga mi ovom prilikom nismo navodili, a zainteresirani ga mogu naći u djelu ”Kazivanja o vjerovjesnicima” hafiza Ibn Kesira, na stranicama 418-420.
[6] Prema islamskoj tradiciji zasnovanoj na vjerodostojnim hadisima, dragi Allah ispunjava svaku dovu onome ko ga zovne Njegovim najvećim Imenom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam nije otkrio koje je to Ime, pa je ono ostalo tajnom. Poznavanje tog Allahovog Imena, jedna je od najvećih Njegovih blagodati ali i odgovornosti koju stvorenje može dobiti, pa su, stoga, i izuzetno rijetki pojedinci kojima je takva blagodat podarena.
[7] Hfz Ibn Kesir, ”Kazivanja o vjerovjesnicima”, str. 466,467.
[8] Postoje dva mišljenja u islamskoj tradiciji glede porijekla prokletog Iblisa. Po jednome on je bio melek, a po drugome džin koji je bio u društvu meleka. Mi smo, naravno ne omalovažavajući utemeljenja prvog mišljenja, ubijeđeni da je ispravno drugo mišljenje zbog ajeta Kur'ana časnoga (18:50) u kome je doslovno rečeno da je Iblis jedan od džina i da zbog toga on nije bio poslušan svome Gospodaru, a i zbog drugih ajeta u kojima je jasno navedeno da je Iblis stvoren od vatre, što je, znamo, svojstvo džina, a dragi Allah najbolje zna. Međutim, ono što se ovdje može istaći je to da se može Iblisa prije njegove propasti simbolički nazivati i melekom obzirom da je tada imao ponašanje meleka i ni po čemu se, osim po porijeklu, nije koliko znamo od njih razlikovao.
[9] O pitanju vjerodostojnosti Evanđelja po Barnabi više smo kazali u podnaslovu ove knjige koji govori o Mesihu Isāu, alejhisselam, (preciznije u dijelu pod nazivom ”Muslimani sljedbenici Isāa, alejhisselam”).
[10] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jedne prilike kazao da jedino dova koju dragi Allah prihvati može izmijeniti sudbinu. Znači do izmjene sudbine može doći samo i jedino onda ako to odluči dragi Allah prihvativši dovu nekog od Svojih robova i nikakve druge mogućnosti osim ove nema.
[11] U poznatom hadisu, koji bilježe Buhari i Ahmed, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže: ”Učenjaci mog ummeta su kao poslanici Benu israila.” Isto tako, u drugom hadisu, koji bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madždže, Ibn Hibban navedene su Resulullahove, alejhisselam, riječi: ”Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.”
[12] Sjetimo se vjerodostojnih hadisa u kojima nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, govori da je namaz naš lični Mir'adž.
[13] Naravno da dragi Allah prašta čak i širk onome ko se istinski prije svoje smrti pokaje i nakon toga sve do smrti živi životom iskrenoga muslimana.
