Brak & Porodica

Greške u odgoju djece

Djeca imaju obaveze prema roditeljima, ali je veća obaveza roditelja prema djeci

Mnogi roditelji su u potpunosti zanemarili i zapustili odgoj svoje djece, ne interesiraju se za njihov razvoj i rezultate i ne daju im neophodne savjete, smjernice i upute u momentima kad je to najpotrebnije njihovoj djeci. Međutim, kad se ti roditelji suoče sa drskošću i nepokornošću svoje djece, onda počnu sa žalopojkama koje, u svom jadu i očaju, iskazuju pred svim i svakim

Pripremio: Nezir Halilović

Svi roditelji dobro znaju, i na to se nerijetko prizivaju, da djeca imaju obaveze prema njima. Tragedija našeg doba je što veliki broj roditelja neće priznati da i oni, isto tako, pa i više, imaju obaveza i dužnosti prema svojoj djeci. Iz ovog neznanja i nesvjesnosti proizlaze sve greške, problemi i nesuglasice između generacija.

Međutim, muslimani u svakodnevnoj praksi sa ovim imaju najviše problema, jer su naši postupci i shvatanja dijametralno suprotni uputstvima, načelima i postavkama islama. Iz islama smo naučili i povjerovali da postoje meleci, a iz svog neznanja, gluposti i nesvjesnosti smo shvatili da meleki za nas moraju raditi sve, pa i odgajati i čuvati našu djecu!?

Allah, dž. š., nam o tome poručuje: “O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im Allah naredi izvršavati” (Et-Tahrim, 6.). Allahov Poslanik, s. a. v. s., o tome kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Imam je pastir u svom džematu i odgovoran je za svoj džemat. Čovjek je pastir u svojoj kući i odgovoran je za svoje ukućane” (Buhari, 583.; Muslim, 1.829.).

On, također, kaže: “Nema ni jednog roba (čovjeka) kojem Allah podari porodicu kao emanet, pa ga on ne izvrši kako treba, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Džennet” (Buhari 13/112.; Muslim, 132.).

“Baci ga u vodu svezana”

Uprkos veličini odgovornosti i ozbiljnosti problema odgoja djece, naći ćemo da se izuzetno veliki broj roditelja nemarno odnosi prema ovome pitanju koje je od suštinske važnosti i da to olahko shvata i tome ne pridaje potrebnu pažnju. Možemo vidjeti da veliki broj takvih roditelja uopće nema predstavu gdje im se djeca nalaze, s kakvim društvom se kreću i kakva mjesta posjećuju. Ti roditelji su u potpunosti zanemarili i zapustili odgoj svoje djece, ne interesiraju se za njihov razvoj i rezultate i ne daju im neophodne savjete, smjernice i upute u momentima kad je to najpotrebnije njihovoj djeci.

Međutim, kad se ti roditelji suoče sa drskošću i nepokornošću svoje djece, onda počnu sa žalopojkama koje, u svom jadu i očaju, iskazuju pred svim i svakim. Na žalost, nisu ni svjesni da su upravo oni ključni razlog takvog stanja svoje djece. Pjesnik je o tome spjevao prelijepe stihove: “Baci ga u vodu svezana, A potom mu reče: Čuvaj se, čuvaj, da se ne skvasiš !”

U ovoj kratkoj studiji osvrnut ćemo se na najznačajnije i najopasnije grješke u odgoju djece.

“Sebičnost” pri izboru supruge

Koliko li je samo mladića koji pri izboru buduće supruge svu pažnju fokusiraju na ljepotu njenog lica, tijela, njeno bogatstvo i slično, a da im pri tome nikad i ne naumpadne kako će se ona ponašati kao majka? Sigurno je da čovjek treba misliti o svojim željama i potrebama, ali kao musliman nikad ne smije zaboraviti na svoju ulogu i odgovornost na ovom svijetu. Ako mladić slijepo i brzopleto sklopi brak sa djevojkom koja ne posjeduje odgovarajuće intelektualne, moralne, vjerske i psihičke kvalitete, može računati da je svoju djecu osudio na život na samoj ivici provalije.

Supruga je osoba koja će roditi djecu i ona će odrastati u granicama i okvirima njenog morala, inteligencije, ćudi, ličnosti i vjere. Nijedna osoba nema veći i snažniji uticaj na svakog insana od njegove majke. Zato je Ebu-Esved ed-Dueli rekao svojim sinovima:

“Sinovi moji, prema vama sam plemenito postupao i u mladosti i u starosti, pa čak i prije nego što ste rođeni!” Iznenađeni, sinovi ga upitaše:
“Oče naš, kako si to prema nama plemenito postupao prije nego što smo se i rodili?” On odgovori: “Od svih žena sam vam odabrao majku radi koje nikad nećete biti psovani i ponižavani” (vidi: “Edebu ed-Dunja ve ed-Din”, str. 132.).

Zapostavljanje dova

Nakon što mladić i djevojka sklope brak, prije ili kasnije će poželjeti imati djecu. Nekima od njih Allah, dž. š., u startu podari djecu, nekima tek nakon određenog vremena, a neke ostavlja bez poroda, jer On najbolje zna šta svakome čovjeku najviše odgovara. Odmah po sklapanju braka bi supružnici trebali početi učiti dove za hairli djecu. To je, inače, bila praksa svih ranijih Allahovih poslanika, vjerovjesnika i dobrih ljudi.

Tako, u Kuržanu možemo naći slučaj Zekerijjaa, a. s., čija je žena bila nerotkinja, kako moli Allaha da mu podari hairli potomstvo: “Gospodaru moj, podari mi od sebe čestita potomka, jer se ti, uistinu, molbi odazivaš” (Ali-Imran, 38.).

Nakon izvjesnog vremena, uprkos njegovoj starosti i ženinoj nemogućnosti da rađa, Zekerijaova žena mu je rodila sina Jahjaa. a. s. Isti slučaj je bio i sa Ibrahimom, a. s. Allah, dž. š., nam, u suri Et-Furkan, spominje Svoje dobre robove i navodi da je njihova osobina da se često obraćaju Allahu moleći:

“Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!” (El-Furkan, 74.).

Vidimo da Allah, dž. š., na više mjesta ukazuje na veličinu, značaj i ulogu dova za hairli djecu.

Srdžba i bijes radi trudnoće i djece

U ovom vremenu teške ekonomske, političke i sveukupne društvene situacije, bezbroj je slučajeva da se jedan od roditelja (uglavnom, otac, a nerijetko i majka) silno naljuti kad im se kaže da će dobiti bebu.

Čak i u slučajevima kad takav suprug nigdje ne radi, on pronalazi neophodni iznos novca i žurno šalje svoju ženu na ginekologiju kako bi ubila to malo nevino stvorenje i time sebe i supruga riješila briga. Današnji roditelji uglavnom to čine radi straha za svoju i djetetovu egzistenciju, mada je i veliki broj slučajeva da roditelji žele da se i dalje osjećaju mladima, bez obzira na godine, a djecu shvataju kao prepreku tome.

Svako dijete je direktni Allahov dar čovjeku i prirodno bi bilo da se svaki musliman raduje tom daru, ne zanemarujući se detaljima, tj. je li muško ili žensko dijete. Niukom slučaju se ne smije dogoditi da se bilo koji čovjek koji se osjeća vjernikom ljuti i srdi zato što je dobio dijete.

Svejedno je čini li on to zato što je razočaran, jer je očekivao jedno, a dobio drugo, ili zato što se boji za svoju i djetetovu egzistenciju ili što se boji za ugodan život, čega se, nažalost, plaši većina mladih bračnih parova. Oni zaboravljaju, a neki, nažalost, nikada nisu ni znali, da je uzvišeni Allah Onaj koji osigurava nafaku svakom Svom stvorenju.

O tome Allah, dž. š., kaže:

“Ne ubijajte djecu svoju iz straha od naimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih, doista, veliki grijeh” (El-Isra, 31.).

Djeci treba davati lijepa imena

Obaveza je svakog roditelja da svom djetetu nadije islamsko ime sa lijepim značenjem. Istovremeno im je obaveza da izbjegavaju svako zabranjeno, pokuđeno i ime koje ima ružnu simboliku ili značenje. Ime postaje dio čovjeka i prati ga tokom njegovog života, pa i poslije smrti. Istina je i da ime ima veliki uticaj na čovjeka i njegovo ponašanje

Odmah poslije rođenja djeteta slijedi nadijevanje imena. To je moment kad roditelji mogu učiniti najopasnije i najdugotrajnije greške prema svome djetetu. O tome je rekao šejh Bekr Ebu-Zejd:

“Analizirao sam sve grijehe i pokuđene stvari i našao sam da se svi oni brišu iskrenim pokajanjem. Kao što islam briše sve grijehe prije njega, a najveći je, svakako, nevjerovanje, tako isto pokajanje briše grijehe za koje se čovjek iskreno i istinski pokaje kad ispuni sve uvjete pokajanja”.

Teret nedoličnog imena

Međutim, postoje greške i grijesi koji se prenose na potomke i sramotu tih grijeha potomci naslijeđuju od predaka, a ljudi ih prepričavaju kroz generacije i smiju se na njihov račun. Da bi se mogle ispraviti posljedice takvih grijeha, potrebno je učiniti veliki napor i prijeći dug, složen i mukotrpan put.

Najočitiji takav grijeh je nadijevanje djetetu ružnog imena. To se evidentira u sve moguće dokumente (rodni list, zdravstvenu knjižicu, školske svjedodžbe i diplome, vozačku dozvolu, ličnu kartu, pasoš itd.). Kad dijete shvati kakvu su mu nepravdu nanijeli i umori se od tereta vlastitog imena te odluči prekinuti s time predijevajući ime, mora promijeniti i sve dokumente. Međutim, šta uraditi sa svojim uspomenama i društvom koje ga je tolike godine znalo pod tim imenom i koristilo ga za zbijanje šala ?

Ovo je samo jedan od vrlo izraženih segmenta silnog ideološkog vala koji je zapljusnuo sva područja islamskog svijeta. To je i najteži segment i poremećaj koji čine roditelji, zaljubljenici u stranu kulturu i običaje, prema svojoj djeci. Oni svojoj djeci nadijevaju imena poznatih nevjernika, nadajući se da će i njihova djeca biti kao oni. U opijenosti tuđom kulturom, oni su slijepi za sve ostalo, a pogotovo za Allahov šerijat i islamska imena.

Davanje zabranjenih imena

Tu spadaju imena poput Allahovih imena koja nije dozvoljeno nadijevati stvorenjima tipa – El-Ehad, Er-Rahman, Allah, El-Halik, Es-Samed, El-Kadir itd.

Tu spadaju imena koja počinju sa riječju “abd” (rob) uz ime stvorenja – Abdun-Nebijj (Vjerovjesnikov rob), Abdu-Husejn (Husejnov rob), Abdu-Alijj (Alijin rob). Na kraju, tu spadaju imena stranog porijekla, imena nevjernika, a pogotovo ona koja su nosili otvoreni i žestoki neprijatelji islama i muslimana – George (Džordž), David (Dejvid), Josef (Džozef), Jara, Diana, Jacklin (Žaklin) itd., a sve zato što ta imena izražavaju želju da djeca koja ih nose budu kao te osobe.

Učimo o Islamu
Back to top button