Bitka na Hendeku se naziva i bitkom saveznika. Bila je pete godine po h?džri, po mišljenju Ishaka, Urveta b. Zubejra, Katade, El-Bejhekija i većine uleme. Kaže se da je bila četvrte godine po hidžri.
Uzrokove bitke je odlazak u Mekku poglavara Jevreja iz plemena Benu-Nedir koji pozvaše Kurejšije u rat protiv Muhammeda. Oni im rekoše: “Bićemo sa vama dok ih ne iskorijenimo“. Rekoše im: “Ono što vi slijedite je bolje od vjere Muhammeda.“
O njima su objavljeni slijedeći ajeti: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: “Oni su na ispravnijem putu od vjernika.“ (En-Nisa’:51)
Oni se dogovoriše sa Kurejšijama da ratuju protiv muslimana.
Zatim se Jevreji uputiše ka Gatfanu i njih pozvaše u isto ono što su pozvali i Kurejšije i ostaše kod njih dok im i oni ne obećaše. Tada se sretoše i sa Beni-Fezaret i Beni-Murret i sa njima sklopiše ugovor i dogovoriše se za dan i mjesto susreta protiv Muhammeda.
Priprema muslimana za borbu: Kada je Poslanik čuo o njihovom izlasku iz Mekke, pozvao je ljude i obavijestio ih o njihovom neprijatelju i dogovaraše se sa njima. Selman El-Farisi predloži kopanje hendeka i tome se zadiviše ostali muslimani, jer to nisu Arapi poznavali u svome ratovanju. Oni iziđoše iz Medine i smjestiše se u podnožju brda Sel’a koje bijaše iza njihovih leđa. Zatim svi pristupiše kopanju hendeka koji će biti prepreka između njih i neprijatelja. Muslimana je bilo tri stotine, a broj Kurejšija, njihovih saveznika i drugih plemena je iznosio deset hiljada.
Prizori rada muslimana na kopanju hendeka: Pripovijeda Buharija od El-Bera’a, kaže: “Na dan saveznika vidio sam Resulullaha kako nosi zemlju iz kanala. Od silne prašine nije mu se vidjela koža na stomaku.“
Prenosi se od Enesa da su muhadžiri i ensarije citirali stihove dok su kopali hendek i prenosili zemlju na svojim leđima:
“Mismo ti koji su se zarekli Muhammedu –
na islam dokle god smo u životu“
A Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi im odgovarao:
“Moj Allahu, zaista je pravi život ahireta – oprosti ensarijama i muhadžirima moga ummeta.“
Pripovijeda Buharija od Džabira, radijallahu ‘anhu, kaže: “Dok smo kopali hendek, ispriječi nam se velika stijena. Dovedosmo Resulullaha i rekosmo mu: “Šta da radimo, ova stijena se popriječila?“ On reče: “Ja ću je izvaditi.“ Zatim priđe, a uz stomak muprivezan kamen. Tri dana smo proveli, a da ni zalogaja nismo okusili. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, uze za krampu i udari po stijeni, aona se rasu u prašinu i pijesak. Džabir je vidio da Poslanika žestoko pati glad, pa zakla bravče, a njegova žena samlje nekoliko pregršti ječma i napravi jelo. On pozva Resulullaha da dođe sa nekolicinom ljudi i da to pojedu, a da ostali ne znaju. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, pozva sve ljude sa hendeka, a bilo ih je hiljadu. Svi su jeli to isto jelo i svi se najeli, a meso osta kakvo je bilo. Tijesto od koga je pravila i pekla hljeb, osta kao netaknuto.
Stav munafika pri kopanju hendeka:Pripovijeda Ibn-Hišam da je grupa munafika oklijevala u poslu pri kopanju hendeka sa Poslanikom i vjernicima. Pravdali su se slabošću i iskradali bi se svojm kućama, a da Poslanika ne bi o tome obavijestili. A kada bi muslimana nešto zadesilo, pitao bi Poslanika i on bi mu dopustio. Kada bi vjernik obavio svoje potrebe, vratio bi se na svoj posao. O tome nam Kur’an kaže:
“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim na kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju. Oni koji od tebe traže dopuštenje, u Allaha i Poslanika Njegova, doista, vjeruju. I kad oni zatraže dopuštenje od tebe zbog kakva posla svoga, dopusti kome hoćeš od njih, i zamoli Allaha da im oprosti jer Allah prašta i On je milostiv.“(En-Nur:62)
Prekršenje ugovora od strane Beni-Kurejze: Hujej b. Ahtab En-Nedari ode do Kašba b. Eseda El-Kurezija s namjerom da ga nagovori da prekrši ugovor sa Muhammedom i reče mu: “Doveo sam Kurejšije i svu njihovu gospodu i junake. Eno ih blizu Rume. I doveo sam Gatfane sa njihovom gospodom i ratnicima. Eno ih na Zenibu-Nekami kod Uhuda. Oni mi obećaše i zadaše riječ da neće otići dok ne porazimo Muhammeda i one s njim.“ Ka’b mu odgovori: “Ti si došao kod mene u nezgodno vrijeme. Teško tebi Hujeje! Pusti mene na miru. Muhammed je prema meni iskren i osoba koja drži do riječi i obećanja.“
Hujej je bio uporan sa Ka’bom dok ga nije uspio nagovoriti da prekine zadanu riječ i ugovor.
Do Poslanika je stigla ta vijest i on posla Sa’da b. Mu’aza da ispita tu stvar i oporuči mu da mu da znak koji će razumjeti ako je to istina i da to ne širi među svijetom. A ako to bude laž neka to objelodani među ljudima. Kada je Sa’d ispitao stvar i uvjerio se da je to istina dolazi Poslaniku i kaže mu: “Iznevjerio je.“A Poslanik reče: “Allahu ekber, radujte se muslimani.“
Kako su muslimani tada postupili: Do muslimana je doprla vijest o prekidu ugovora Beni Kurejze i muslimana, a munafici su širili tu vijest među njima. Neprijatelj je bio sa svih strana, oni koji su bili bolesna srca, munafici, govorili su: “Poslanik nam je obećao da ćemo se opskrbiti blagom Perzije i Vizantije, a danas nam niko ne garantuje da sigurno možemo otići i u nužnik.“
U toj teškoj situaciji, da bi olakšao muslimanima Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, poziva Sa’dab. Mu’aza i Sa’da b. Ubadeta i predloži im da trećinu usjeva Medine da plemenu Gatfan kako bi sklopili primirje sa njima. Oni mu odgovoriše: “O Allahov Poslaniče, da li to radiš što ti voliš, ili što je to Allah naredio ili to radiš zbog nas?“ On im odgovori: “To radim zbog vas kako bi vam olakšao.“ Tada mu Sa’d odgovori: “Tako mi Allaha, to nama ne treba. Tako mi Allaha, ne damo im ništa do sablju.“ Lice Poslanika se ozarilo i reče mu da prihvata njegovo mišljenje.
Mušrici su se iznenadili kada su ugledali hendek i rekoše da je to zamka koju Arapi nisu poznavali. Oni se ulogoriše oko hendeka i držaše muslimane u opkoljenju. Do borbe nije ni došlo, osim što su samo na jednom mjestu uspjeli proći, ali muslimani uspiješe da ih vrate i onemoguće daljni prodor. Neki od mušrika se vratiše nazad, a neki su bili ubijeni, kao ‘Amr b. Vudd kojeg je ubio Alija b. Ebi-Talib.
Poraz mušrika bez borbe:Muslimanima nije bila borba potrebna i mušrici su bili poraženi na dva načina.
Prvi način je dolaskom Nu’ajma b. Mes’uda Poslaniku koji je zatražio da mu Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, naredi šta treba da radi. Poslanik mu reče: “Ti si jedan čovjek među nama i pomozi koliko možeš. Rat je vještina, taktika i varka.“ On ode do Benu-Kurejze, a oni su smatrali da je on još mušrik, i nagovori ih da ne uđu sa Kurejšijama u rat dok ne uzmu od njih taoce, kako vas oni ne bi napustili i vi ostali sami u Medini bez ikakva pomagača protiv Muhammeda i njegovih pristalica. Oni mu rekoše da je u pravu. Zatim Nu’ajm ode do Kurejšija i reče im da su se Benu-Kurejze pokajali za ono što su uradili i da su tajno sklopili ugovor sa Muhammedom da uhapse nekoliko uglednih Kurejšija i Gatfanija, te da ih njemu predaju i da ih on ubije. Pa ako vam dođu Jevreji i zatraže od vas taoce, teško vama ako im ih izručite. Zatim je otišao u pleme Gatfan i reče poput onoga što je rekao Kurejšijama. Tako se oni jedni na druge okomiše i nestade povjerenja među njima i jedni druge optuživaše za izdaju i nevjerstvo.
Drugi način je strašan vjetar kojeg Allah, dželle šanuhu, posla u hladnoj noći. Vjetar im sve razruši i odnese, iščupa im šatore i to bijaše nakon deset i nekoliko dana od početka opsade muslimana.
Slijedećeg dana, kada se osvanulo, sve Kurejšije napustiše svoje položaje, a Poslanik se vrati sa muslimanima u Medinu.
Za sve vrijeme opsade Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nije prestajao da Allahu upućuje dovu i da od Njega traži pomoć. Upućivao je Allahu dovu:
“Moj Allahu, koji objavi Knjigu i koji brzo svodi račune, porazi saveznike! Moj Allahu, porazi ih i potresi ih!“
U ovoj borbi Poslaniku prođe namaz u njegovo vrijeme i klanja ga po isteku vremena. U Muslimu i Buhariji stoji da je Omer b. el-Hattab došao na dan bitke na hendeku i psovao kurejšijske nevjernike, a zatim rekao: “O Allahov Poslaniče, nisam stigao klanjati, a sunce samo što nije zašlo, šta da radim?“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Tako mi Allaha, ni ja nisam klanjao.“
Tada smo otišli do Buthana, Poslanik uze abdest, a i mi ga uzesmo. Klanjasmo ikindiju nakon zalaska sunca, a zatim i akšam.“
Muslim u svojoj predaji dodaje: “Odvratili su nas od srednjeg namaza, ikindije namaza. Nek im Allah napuni njihove kuće i kaburove vatrom.“ Zatim je klanjao ikindiju između akšama i jacije.“
Pouke i savjeti
Kako vidimo i ova bitka je bila na osnovama mržnje i netrpeljivosti Jevreja. Oni su ti kojisu potpalili vatru i koji su sakupili vojsku. To se nije odnosilo samo na Benu-Nedir koji su protjerani iz Medine, već i na Benu-Kurejza koji su još bili sa muslimanima u dogovoru i koji nisu imali razloga da prekinu postojeći dogovor.
Mudrost je izgubljena stvar vjernika i kada je nađe on treba da joj bude bliži od drugih. Kada je muslimanima predloženo kopanje hendeka oni to prihvataju. Šerijatsko pravilo je da musliman ne smije da ne razmišlja i “pusti mozak na pašu“. Kao takav, musliman ne može da se veže za druge koji će sa njim upravljati kako oni hoće i da je on toga nesvjestan. S druge strane, musliman treba prihvatiti svako mišljenje koje će njemu doprinijeti i koje se ne kosi sa Šerijatom.
Učestvovanje Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, u kopanju hendeka potvrđuje jednakost i pravednost u islamu i kazuje nam da osnove islama nisu samo natpisi i naredbe, već su stvarnost iz koje proizilaze odlike islama.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nije bio u dvorovima, iz njih nije izdavao naredbe i nije uzeo krampu i prvi udario kako bi oglasio početak rada, azatim se povukao u hladove dvora. Bio je poput svojih ashaba, sa njima radio i gladovao.
Allahu se treba utjecati ako kažemo da je to bila demokratija, jer je velika razlika između demokratije i islama.
Osnova ove pravednosti i jednakosti je islam, a to je robovanje Allahu koje je podjednako obaveza svim ljudima.
A demokratija je vladavina većine nad drugima, ma kakvo god to bilo mišljenje.
Kopanje hendeka nam pokazuje veliku Poslanikovu ljubav prema ashabima i potvđuje nam mu’džize Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem.
Poslanik trpi glad sa svojim ashabima i od velike gladi stavlja kamen na svoj stomak. Takav njegov postupak nije bio zbog ljubavi prema vlasti i imetku i da na taj način dobije sljedbenike. Ono što je Poslaniku dalo da to sve izdrži jeste odgovornost koju je imao, odgovornost dostave objave ljudima i emanet koji mu je nalagao da to uradi.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, nije mogao svoje ashabe ostaviti da oni rade i gladuju, a da on ide da se nahrani, a oni su gladni kao i on. Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, dijeli sa njima hranu, kao što je dijelio i posao. Mu’džiza je bila da se stotine ashaba zasite od jedne ovce i da ostane od hrane.
Dogovaranje Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, sa ashabima oko davanja trećine usjeva Medine plemenu Gatfan s namjerom da se oni povrate od namjere ratovanja sa muslimanima bio je zbog toga što Poslanik nije volio da svoje ashabe uvede u borbu za koju oni nemaju dovoljno snage i zbog toga Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, izlaže ashabima takav svoj stav. Šerijatski dokaz za ovakav postupak Resulullaha jeste u propisu dogovaranja (šure) u svemu onome gdje ne postoji tekst (nass), propis o tome. I pored toga Poslanikov prijedlog se ne prihvata, a samo dogovaranje
Resulullaha i iskazivanje svoga stava ne predstavlja delil (dokaz) kojeg trebamo uzeti i raditi po njemu.
To nije dokaz onima koji smatraju da muslimani trebaju plaćati džizju nemuslimanima kada se za to ukaže potreba, a to pravdaju postupkom Poslanika u bici sa saveznicima.
Muslimani pobjeđuju na Hendeku na isti način kao i na Bedru, a to je putem dove i obraćanja Allahu, dželle šanuhu, i traženja pomoći od Njega. To je bio postupak Resulullaha kada bi se susreo sa neprijateljem i kada bi krenuo u džihad. Taj načini postupak je iznad svih drugih uzroka i priprema materijalne prirode koji dovode do pobjede.
Ovakav postupak Resulullaha, sallallahu ‘alejhi wesellem, koji se ponavlja kroz sve bitke ne znači ulazak muslimana u borbu bez prethodne pripreme. To je zbog toga da bi se pojasnilomuslimanima da osnova svake pobjede jeste u iskrenom traženju utočišta u Allahu i iskrenom robovanju Njemu. I sva druga sredstva koja čovjek posjeduje, ma koliko god bila jaka, su beskorisna ako nemamo oslonca u Stvoritelju.
Kada se to nađe kod muslimana, onda možemo očekivati mu’džize i pobjedu.
Upitajmo se odakle vjetar koji je Allah, dželle šanuhu, poslao na saveznike kojeg muslimani nisu ni osjetili! Mušricima je poslan vjetar koji je ulio strah u njihova srca, a muslimanima je poslan hladni vjetar koji ih je osvježio, a ne uznemirio.
