Da li su stanovnici pećine u Efesu?
Kao na grad gdje su ovi ljudi živjeli i pećinu u kojoj su se sklonili, u različitim izvorima se ukazuje na različita mjesta. Glavni razlozi za ovo su: želja ljudi da su tako hrabri, i hrabrog srca ljudi, živjeli u njihovom gradu i velika sličnost među pećinama na ovom području. Na primjer, u skoro svim ovim mjestima, postoji mjesto koje se cijeni, i za koje se kaže da je to zbog pećina.
Kao što je dobro poznato, Efes je među hrišćanima poznato kao sveto, jer se tu nalazi kuća za koju se kaže da je pripadala djevici Mariji, a da je kasnije pretvorena u crkvu. Tako da je, po njima, veoma vjerovatno da su stanovnici pećine živjeli u jednim od tih svetih mjesta. Osim toga, neki hrišćanski izvori kažu da je to bilo njihovo prebivalište.
Najstariji izvor od kojeg možemo nešto saznati je sirijski svećenik James iz Saruka (rođen 452.g.). Poznati historičar Gibbon je preuzeo mnogo citata iz Jamesovog proučavanja, iz njegove knjige “Slabljenje i pad Rimskog carstva”. Prema toj knjizi, ime cara, koji je mučio sedam mladih hrišćana-vjernika i natjerao ih da se sklone u pećinu, bilo je Decije. Decije je vladao Rimskim carstvom od 249-251 g., a njegov period vladavine je naširoko poznat po mučenjima koje je praktikovao nad sljedbenicima Isaa (Isusa). Prema muslimanskim komentatorima, mjeto gdje se događaj desio je Afes. Prema Gibbonu, ime ovog mjesta je Efes. Nalazeći se na zapadnoj obali Anadolije, ovaj grad je bio jedna od najvećih luka i gradova Rimskog carstva. Danas su ostaci ovog grada poznati kao “antički grad Efes”. Ime cara koji je vladao u periodu kada su se stanovnici pećine probudili nakon dugog sna, prema muslimanskim komentatorima je Tezije, a Teodozije II prema Gibbonu. Ovaj imperator je vladao 408-450.g., nakon što je Rimsko carstvo prihvatilo hrišćanstvo.
Prema sljedećim ajetima u nekim komentarima se kaže da ulaz u pećinu gleda prema sjeveru, i zbog toga sunčeva svjetlost nije mogla prodrijeti unutra. Zato, ako bi neko prolazio pored pećine, uopšte ne bi mogao vidjeti šta je unutra. Sljedeći ajet govori o tome:
17. I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa – obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi – zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! – kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.
Arheolog, Dr. Musa Baran u svojoj knjizi “Efes” ukazuje na Efes kao mjesto gdje je ova grupa mladih vjernika živjela, i dodaje:
‘250.-te godine p.n.e., sedam mladića koji su živjeli u Efesu, izabraše hrišćanstvo a odbiše idolatriju. Pokušavajući da nađu izlaz iz toga, ovi mladi ljudi su pronašli pećinu na istočnoj strani Pion planine. Rimski vojnici su to vidjeli i izgradili zid na ulazu u pećinu. (45) Danas je poznato da su na ovim ostacima i grobovima izgrađeni mnogi religijski objekti. Iskopavanja koja je 1926.g. uradio Austrijski arheološki institut, su otkrila da su ruševine pronađene na istočnoj strani planine Pion pripadale konstrukciji izgrađenoj zbog stanovnika pećine sredinom 7. st.(tokom vladavine Teodozija II).’(46)
Da li su stanovnici pećine u Tarsu?
Drugo mjesto koje se predstavlja kao mjesto gdje su stanovnici pećine živjeli je Tars. Zaista, tu postoji pećina veoma slična onoj koja je opisana u Kur’anu a nalazi se na planini poznatoj kao Encil ili Bencil, na sjeverozapadu Tarsa. Mnogi islamski naučnici smatraju da je Tars tačna lokacija. Jedan od najvažnijih Kur’anskih tumača, At-Taberi, u svojoj knjizi Tarikh al-Umam navodi ime planine – “Bencil”, gdje se pećina nalazi, i dodaje da je ta planina bila u Tarsu. (47)
Opet, drugi poznati komentator Kur’ana Muhammed Emin, izjavio je da je ime planine bilo “Pencil” i da se nalazila u Tarsu. Ime, koje se izgovara kao “Pencil”, može se nekad izgovarati kao “Encil”. Prema njemu, razlika među riječima je uzrokovana različitim izgovorom slova “B”, ili gubljenjem slova iz originalne riječi, a to se zove “historijska abrazija riječi”. (48)
Fahruddin ar-Razi, drugi poznati islamski naučnik, objašnjava u svom djelu da “iako se misli da se mjesto zove Efes, osnovna namjera je reći Tars ovdje, jer je Efes samo drugo ime za Tars.” (49)
U dodatku, u komentarima Qadija al-Baidawija i an-Nasafija, u komentarima al-Jalalayna i at-Tibyanija, u komentarima Elmalija i O.Nasuhi Bilmena, i kod mnogo drugih naučnika, to mjesto se označava kao Tars. Pored toga, svi ovi komentatori objašnjavaju rečenicu
17-tog ajeta: “…vidjeti kako Sunce, kada se rađa – obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi – zaobilazi je s lijeve strane…”, govoreći da ulaz u pećinu gleda pravo na sjever. (50)
Sjedište stanovnika pećine je bilo predmet interesovanja i za vrijeme Osmanskog carstva, tako da su rađene neke istrage na ovu temu. Postoji dopisivanje i razmjena informacija o ovome u osmanskim arhivima u ministarstvima. Na primjer, u pismu koje je lokalna administracija Tarsa poslala državnoj blagajni Osmanskog carstva, postoji formalni zahtjev i zakačena poruka, obavještavajući ih o njihovom zahtjevu da daju platu onim ljudima koji su učestvovali u čišćenju i održavanju pećine Ashab ul-Kahf (Stanovnika pećine). U odgovoru na ovo pismo se kaže da, ako bi ove plate bile isplaćene radnicima iz državne blagajne, neophodno je da se sazna da li je to zaista bilo mjesto gdje su stanovnici pećine živjeli. Istraživanja urađena u ovu svrhu su bila veoma korisna pri određivanju stvarne lokacije pećine.
U izvještaju koje je napravilo Nacionalno vijeće, kaže se: “Na sjeveru Tarsa, u provinciji Adana, nalazi se pećina na planini, dva sata udaljena od Tarsa, a ulaz u pećinu gleda na sjever kao što se kaže u Kur’anu.” (51)
Rasprave koje su nastale oko toga ko su bili stanovnici pećine, gdje i kada su živjeli, uvijek su podsticale naučnike da istražuju o ovome, tako da su napisani mnogi komentari. Ipak, ne smiju se uzimati kao pouzdani, i zbog toga, pitanja kao što su u kojem periodu su ovi mladi vjernici živjeli, gdje se nalazi pećina koja se spominje u ajetima, ostaju bez tačnih odgovora.
NAROD SABE
Za Sabu je nekad postojao znak u njihovoj domovini – dva vrta, s desne i lijeve strane.
15: “Stanovnici Sabe su imali dokaz u mjestu u kojem su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ’Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!’
16: Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Sura Saba, 15-16 ajet)
Zajednica Saba je bila jedna od četiri najveće civilizacije koje su živjele u Saudijskoj Arabiji. Pretpostavlja se da su uspostavili svoju civilizaciju oko 1000-750 g. p.n.e., a Perzijci i Arapi su je nakon dvovjekovnih napada srušili 550.-te godine.
O tačnom datumu nastanka civilizacije Saba mnogo se raspravlja. Narod Sabe je počeo pisati svoje upravne izvještaje oko 600.-te godine p.n.e.. Zbog toga nema podataka o njima prije ovog datuma.
Najstariji izvori koji upućuju na narod Sabe su godišnje ratne hronike koje potiču iz vremena asirskog kralja Sargona II (722-705 g. p.n.e.). Pored toga što Sargon bilježi o narodu koji mu je plaćao poreze, također spominje i kralja Sabe, Yith’i-amara (It’amara). Ovaj zapis je najstariji pisani izvor koji pruža informacije o ovoj civilizaciji. Ipak, ne bi bilo dobro izvlačiti zaključak da je kultura Sabe uspostavljena oko 700.-te g. p.n.e., oslanjajući se samo na ovaj izvor, jer je vrlo moguće da je Saba postojala izvjesno vrijeme prije nego je zapisano. Ovo znači da historija Sabe datira od prije. Zaista u knjigama Arad-Nannara, jednog od posljednjih kraljeva države Ur, upotrebljava se riječ “Sabum”, za koju se misli da znači “država Saba”. (39) Ako ova riječ doista znači Saba, to govori onda da historija Sabe datira još od 2500.-te g. p.n.e. .
Historijski izvori koji govore o Sabi, obično govore da je ovo bila kultura slična Feničanima, uključena naročito u trgovačke aktivnosti. Prema tome, ovi su ljudi posjedovali i upravljali nekim trgovačkim putevima koji su prolazili kroz sjevernu Arabiju. Pošto su Sabejski trgovci nosili svoju robu na Mediteran i u Gazu, i zbog toga morali prolaziti kroz sjevernu Arabiju, morali su dobiti dopuštenje od Sargona II, novog vladara čitavog područja ili mu platiti određeni porez. Kad su Sabejci počeli plaćati porez Asirskom kraljevstvu, njihovo ime se počelo bilježiti u analima ove države. Za Sabejce se zna u historiji da su bili civilizovan narod. U zapisima vladara Sabe, često su upotrebljavane riječi kao što su “uspostaviti”, “posvetiti” i “graditi”. Ma’rib brana, koja je jedna od najvažnijih spomenika ovog naroda, govori mnogo o tehnološkom nivou kojeg su ovi ljudi dostigli. Ipak, ovo ne znači da je vojna snaga Sabejaca bila slaba; Sabejska vojska je bila jedan od najvažnijih faktora koji je doprinio da se ova kultura dugo održi.
Sabejska država je imala jednu od najjačih vojski u regiji. Zahvaljujući svojoj vojsci, država je bila u mogućnosti da se širi. Sabejska država je pokorila područja stare Qatabijske države. Imali su mnoge posjede na afričkom kontinentu. 24.-te g. p.n.e. tokom jednog putovanja na Magrib, Sabejska vojska je pobijedila vojsku Marka Aelija Galija, guvernera Egipta za Rimsko carstvo, koje je tada definitivno bilo najjača država. Saba se može opisati i kao država koja je vodila umjerenu politiku, ali ipak nisu oklijevali da upotrijebe silu kada je to bilo potrebno. Sa razvijenom kulturom i armijom, Sabejska država je bez sumnje bila jedna od “super moćnih” na tom području. Njihova neobično jaka armija je također opisana u Kur’anu. Izraz za komadante Sabejske vojske koji se spominje u Kur’anu, pokazuje veličinu samopouzdanja koju je armija imala. Komadanti se obraćaju ženskom vladaru (kraljici) države:
“’Mi smo vrlo jaki i hrabri’ – rekoše oni – ‘A ti se pitaš, pa gledaj šta ćeš narediti!’”
(Sura An-Naml, 33 ajet)
Glavni grad Sabejske države je bio Ma’rib, i posjedovao je mnoga dobra, prvenstveno zahvaljujući svom geografskom položaju. Glavni grad je bio u blizini rijeke Adhanah. Mjesto gdje je rijeka dolazila do planine Balaq bilo je veoma pogodno za gradnju brane. To su oni i iskoristili, pa su izgradili branu na mjestu gdje su prvo uspostavili civilizaciju, i počeli su sa navodnjavanjem. Zaista su bili dosegli veliki nivo napretka. Glavni grad Ma’rib je bio jedan od najrazvijenijih u tom vremenu. Grčki pisac Plini, koji je posjetio ovo područje i mnogo ga hvalio, spominjao je također njegovo zelenilo. (40)
Visina brane u Ma’ribu je bila 16 m, širina 60 m, a dužina 620 metara. Ako bi se računalo, veličina čitavog područja koje bi brana mogla navodnjavati je bilo 9 600 hektara, od čega je 5 300 hektara otpadalo na južnu ravnicu, a ostatak na sjevernu. U Sabejskim zapisima ove dvije ravnice se spominju kao “Ma’rib i dvije ravnice”. (41) Izraz u Kur’anu “dva vrta zdesna i slijeva”, ukazuje na impozantne vrtove i vinograde u ove dvije doline. Zahvaljujući brani i sistemu navodnjavanja, područje je postalo poznato kao najbolje navodnjavano i najplodnije u Jemenu. Francuz J. Holevy i Austrijanac Glaser su dokazali iz pisanih dokumenata da je brana u Ma’ribu postojala još od starih (antičkih) vremena. U dokumentima pisanim na Himer narječju, ukazuje se na to da je brana čnila teritoriju veoma produktivnom.
Ova brana se popravljala u 5. i 6. vijeku. Ipak, ti popravci nisu mogli spriječiti da se sruši 542. godine. Propast brane se desila zbog “poplave Arim” spomenute u Kur’anu koja je uzrokovala veliku štetu. Vinogradi, vrtovi i obrađivana polja Sabejskog naroda, koja su obrađivali stotinama godina, bila su potpuno uništena. Također je poznato da je Sabejski narod vrlo brzo ušao u period opadanja poslije uništenja brane. Kraj Sabejske države je došao na kraju, a počeo je uništenjem brane.
Poplava Arim poslana državi Saba
Kada gledamo Kur’an u svjetlu historijskih podataka, zapažamo da postoji bitno slaganje. I arheološki pronalasci i historijski podaci potvrđuju ono što je zapisano u Kur’anu. Kao što je spomenuto u ajetu, ovi ljudi koji nisu slušali opomene svog poslanika i nezahvalno odbijali vjeru, na kraju su bili kažnjeni strašnom poplavom. Ova poplava je opisana u Kur’anu u sljedećim ajetima:
15: “Stanovnici Sabe su imali dokaz u mjestu u kojem su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ’Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!’
16: Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.
17: Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikog drugog do nevjernika, nezahvalnika?!” (Sura Saba, 15-17 ajet)
Kao što je istaknuto u prošlim ajetima, Sabejski narod je živio u području koje je bilo poznato po svojim izvanredno estetskim, plodonosnim vinogradima i vrtovima. Nalazeći se na trgovačkim putevima, država Saba je imala prilično visok standard življenja i bila jedan od najomiljenijih gradova tog vremena.
Zbog toga što su polagali pravo na sva dobra (blagostanja) koja su imali, sve su izgubili. Kao što se ističe u ajetima, poplava Arim je uništila sve što su imali.
U Kur’anu, kazna poslana Sabejskom narodu se imenuje kao “Sayl al-Arim” što znači “poplava Arim”. Ovaj izraz upotrijebljen u Kur’anu nam također govori o načinu na koji se katastrofa desila. Riječ “Arim” znači brana ili prepreka. Izraz “Sayl al-Arim” opisuje poplavu koja se desila zbog rušenja brane. Islamski komentatori su riješili pitanje mjesta i vremena vođeni uvjetima upotrijebljenim u Kur’anu poplavi Arim. Mewdudi piše u svom komentaru:
“Kao što je također upotrijebljena u izrazu Sayl al-Arim, riječ “arim” je izvedena iz riječi “arimen” koja se upotrebljava u južnom arapskom narječju (dijalektu), i znači “brana, prepreka”. U ruševinama pronađenim u iskopavanjima u Jemenu, ustanovljeno je da se ova riječ često upotrebljavala u tom kontekstu. Na primjer, u natpisima koje je naručio jemenski habeški vladar Ebrehe (Abraha), poslije obnove velikog Ma’ribskog zida 542. i 543. g., ova riječ je upotrebljavana da označi branu. Tako da izraz Sayl al-Arim znači ‘poplava koja se desila poslije uništenja brane’.”
“Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, puštanjem brana nastalu, i zamjenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Sura Saba, 16 ajet)
To znači, da je nakon rušenja brane-zida, čitava država bila potopljena poplavom. Kanali, koje je Sabejski narod iskopao, i zid, koji je predstavljao izgrađenu prepreku (barijeru) od jedne do druge planine, bili su uništeni, a sistem navodnjavanja se raspao. Kao rezultat toga, teritorija, koja je prije izgledala kao vrt, pretvorila se u džunglu. Nije bilo nikakvog voća osim plodova malog drveća. (42)
Kršćanski arheolog Werner Keller, pisac knjige “Sveta Knjiga je bila u pravu” (Und Die Bible Hat Doch Recht), složio se da se poplava Arim desila prema opisu u Kur’anu i napisao da postojanje takve brane i uništenje čitave države njenim rušenjem dokazuje da je primjer dat u Kur’anu o narodu vrta zaista realizovan. (43)
Nakon katastrofe zvane Arim poplava, područje se počelo pretvarati u pustinju i Sabejski narod je izgubio najvažniji izvor prihoda nestankom njihovog poljoprivrednog zemljišta. Narod, koji nije obraćao pažnju na Allahov poziv da vjeruju u Njega i da Mu budu zahvalni, bio je na kraju kažnjen velikom nesrećom kao što je ova. Nakon velikog uništenja uzrokovanog poplavom, narod je počeo da propada.
Sabejski narod je počeo da napušta svoje kuće i seli u sjevernu Arabiju, Mekku i Siriju. (44)
S obzirom da se poplava desila poslije objave Tore i Biblije, ovaj događaj je opisan samo u Kur’anu. Grad Ma’rib koji je nekad bio predsjedavajući za narod Sabe, a danas samo napuštena ruševina, nesumnjivo je upozorenje onima koji ponavljaju istu grešku kao i Sabejski narod. Sabejski narod nije jedini narod koji je uništen poplavom. U suri Al-Kahf u Kur’anu, ispričana je priča o vlasniku dva vrta. Jedan od ovih ljudi je posjedovao veoma zadivljujući i plodan vrt kao što su bili oni kod Sabejskog naroda. Ipak, pravi istu grešku kao oni, okreće se od Allaha. Misli da blagodat koja mu je data pripada samo njemu, pa čak da je on uzrok toga:
“I navedi im kao primjer dva čovjeka: jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili.
Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli.
On je i drugog imetka imao. I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!’
I uđe u vrt svoj, nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti,
i ne mislim da će Smak svijeta ikada doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.’
I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: ‘Zar ne vjeruješ u Onoga koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?
Što se mene tiče, On, Allah,moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.
A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ‘Mašallah! – moć je samo u Allaha!’ Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje voda nego u tebe.
pa – Gospodar moj može mi bolji vrt od tvoga dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da osvane samo klizava ledina, bez ičega,
ili da mu voda u ponor ode pa da je ne mogneš pronaći nikada.’
I propadoše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je na njega utrošio – a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim – i govoraše: ‘Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!’
I nije imao ko bi mu mogao da pomogne, osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoći.
Tada može pomoći samo Allah, Istiniti, On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.”
Kao što se može vidjeti iz ajeta, greška vlasnika ovog vrta nije bila u poricanju Allahovog postojanja. Ne poriče postojanje Allaha, naprotiv, pretpostavlja da “čak iako bude vraćen svom Gospodaru”, sigurno će naći nešto bolje u zamjenu. Mislio je da je stanje u kojem je bio, bilo zbog njegovih uspješnih napora.
Ustvari, ovo je tačno ono što znači pripisivanje drugova Allahu: pokušavati polagati pravo na sve što pripada Allahu i gubiti strah od Allaha misleći da neko ima naročitu milost, a Allah će mu nekako “pokazati naklonost”.
Ovo je ono što je i Sabejski narod također činio. Njihova kazna je bila ista – sva njihova teritorija je bila uništena – tako da su mogli shvatiti da nisu oni koji posjeduju moć, nego da im je ona samo “podarena”…
82. ajet sure Hud, jasno potvrdjuje vrstu kataklizme koja je zadesila narod Luta “I kada pade naredba Nasa, Mi sve prevrnusmo, ono sto je bilo gore – bi dolje i na njih kao kisu grumenje od pecena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo”.
Tvrdnja'prevrtanje (grada)nadole, pokazuje da je regija bila totalno razorena snaznim zemljotresom. Sukladno tome, Jezero Luta, gdje se desilo razaranje, zatrpana je ocigledna evidencija te nesrece
Navodimo rijeci Njemoackog arheologa Werner Keller gdje kaze:
“Zajedno sa bazom ovog valikog rascjepa, koje precizno pada po ovom regionu, dolina Siddim (the Vale of Siddim), ukljucujuci Sodomu i Gomoru, pogruzena je jednog dana u podzemni svijet. Njihovo razaranje je uzrok jakog zemljotresa koji je vjerovatno bio popracen eksplozijom , sijevanjem, prirodnim gasovima i generalnim pozarom”. (1)
Dogadjaj koji se desio, u Jezeru Luta, ili Mrtvo More kako je inace poznato , je lociran tacno na povrsini aktivnog seizmistickog regiona koje je zona zemljotresa :
