Kada je ovaj naredio da mu ne otvore vrata, Haj je rekao: “O prijatelju, zar mi ne dopustas da udjem bojeci se za svoj hljeb i vodu!?” Ovo dirnu u “zicu” Ka’ba koji naredi da se Haj pusti unutra. Kada je ovaj smutljivac usao odmah je poceo sa ostvarivanjem svojih zlih namjera. Poslije malo opiranja Ka’b popusti i slozi se da prekine ugovor kojeg Haj podera svojim rukama.
Poslanik s.a.v. uskoro nacu o ovoj izdaji jevreja. Poslao je Seada b. Muaza i Seada b. Ubadu, vodje plemena Avsa i Hazredza, u jevrejsku tvrdjavu da ispitaju vijest. Kada bijahu docekani grdnjama i psovkama, vratise se Poslaniku s.a.v. i obavijstise ga da je vijest istinita. On to doceka rijecima: “Allahu ekber! Muslimani znajte da je pobjeda blizu!” Jevreji plemena Kurejza su namjeravali opljackati Medinu i preplasiti zene i djecu muslimana. U tom cilju njihovi mladici pocese obilaziti grad po noci. Poslanik s.a.v. odredjuje pet stotina ljudi da nocu idu ulicama grada i glasno govore “Allahu ekber!” da bi se nejac osjecala sigurnije i jevreji bili sprijeceni u svojoj namjeri.
Kako su dani prolazili neprijatelj je sve vise osjecao nedostatak namirnica. Haj b. Ahtab je dobio dvadeset kamiljinih tovara hurmi od plemena Kurejza, ali na izlasku iz tvrdjave muslimani zarobise sve kamile i podijelise izmedju sebe plijen. Od pocetka opsade Arapi su pokusavali preci jarak, ali svaki njihov pokusaj bio je neuspjesan. Jedne noci Halid b. Valid, zajedno sa nekoliko stotina konjanika, pokusa iznenaditi muslimane, ali dvije stotine muslimana na celu sa Usejdom b. Hizrom, odbi njihov napad.
Drugog dana pet najsposobnijih konjanika, uprkos strijelama i kamenjima kojima su ih muslimani zasipali, uspjese na konjima preskociti jarak. Medju njima je bio i Amr b. Abdived, cuveni heroj Arabije. Niko od muslimana nije im imao hrabrosti prici. Amr postade nestrpljiv pa poce govoriti: “Gdje su oni koji tako ceznu za dzennetom? Zar vi ne vjerujete da vasi mrtvi idu u dzennet, a nasi u dzehennem? Zar nema niko medju vama ko zeli da ga posaljem u dzennet, ili on mene u dzehennem? … Sta cekate? Ovo vikanje me je umorilo i od njega mi je glas ogrubio.” Potpuna tisina je preovladavala medju muslimanima.
Poslanik s.a.v. je trazio dobrovoljca. Samo hazreti Ali mu se odazivao. Kada je izgubio svaku nadu da bi se neko drugi mogao javiti, Poslanik s.a.v. je dao hazreti Aliju svoju sablju i svoj turban, i molio se rijecima: “Boze! Zastiti ga sa svake strane! Gospodaru, na Bedru sam ostao bez Ubejde, a na Uhudu bez Hamze. O Boze, zastiti danas Alija od ovog neprijatelja!” Onda je Poslanik s.a.v. proucio: “O Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si najbolji nasljednik.” (K.21:89)
Kada se hazreti Ali uputio ka Amru, Poslanik s.a.v. je izrekao cuvenu recenicu: “Potpuna vjera ce se sukobiti sa potpunom nevjerom!” Kada mu se priblizio Ali mu je rekao: “Ne zuri, jer odazvao ti se neko ko ti je dorastao.” Posto mu je lice bilo prekriveno sljemom, Amr nije znao o kome se radi. “Ko si ti?”, pitao je. “Ali b. Ebi Talib.”, dodje odgovor. “Zasto su tebe poslali? Tvoju krv ne zelim proljevati jer sam ti oca smatrao za prijatelja. Sta bi tvom amidzicu (tj. Poslaniku s.a.v.) pa tebe posla? Mogu te nabosti na koplje i drzati te u vazduhu sve dok ne umres.”
Ibn Abil Hadid kaze: “Svaki put kada bi moj ucitelj govorio o ovoj bici rekao je: U stvari, Amra je bilo strah da se bori sa Alijem. On je bio prisutan na Bedru i Uhudu i bio svjedok njegove hrabrosti i vjestine. Zbog toga je zelio da ga odvrati od borbe.”
Hazreti Ali mu je rekao: “Neka te pomisao o mojoj smrti ne brine. Zivog ili mrtvog, mene dzennet ceka, dok ces ti u oba slucaja zavrsiti u dzehennemu.” Onda je Ali podsjetio Amra na obecanje koje je jednom javno dao. Rekao je da ce uvijek prihvatiti jednu od tri ponude koje mu neki suparnik u borbi predlozi. Hazreti Ali mu prvo predlozi da primi islam, na sto Amr rece: “To nije moguce.”
“Onda se nemoj boriti, i pusti Muhammeda (s.a.v.) na miru.”, bio je drugi prijedlog.
“Ni to nije moguce, jer sramotu povlacenja i ismijavanja pjesnika Arabije ne bih mogao podnijeti.”, Amr odgovori.
“Onda sidji s konja i prihvati borbu.”, bio je treci prijedlog.
Amr nije imao drugog izlaza. Uskoro podigose takvu prasinu da oni koji su posmatrali ovaj duel nisu znali vise ko je ko. Samo se culo udaranje sablji. Prvi koji je udario bio je Amr. Kada njegova sablja polet prema glavi hazreti Alija on je doceka svojim stitom. Uprkos tome, udarac je bio tako snazan da sablja ipak zakaci glavu. U padu je hazreti Ali uspio da udari Amra po nogama, i tako ga obori na zemlju. Uslijedili si momenti neizvjesnosti.
Njih prekinu glasan tekbir. Odmah se znalo ko je pobjednik. Obe vojske su mogle vidjeti Amrovo tijelo, najveceg heroja Arabije, kako lezi prekriveno prasinom. Ova scena imade takav efekat da se ona preostala cetiri konjanika dase u bijeg. Trojica uspjese preskociti jarak, ali cetvrti, Nevfal b. Abdullah, pade u njega. Muslimani sa ivice jarka odmah ga pocese gadjati kamenjima. “Ubiti nekoga na ovakav nacin ne prilici ratnicima koji drze do svoga ugleda. Zar niko od vas ne smije sici dole da se bori?” Onaj ko se odazva bi opet hazreti Ali. Skoci u jarak za kratko vrijeme ubi Nevfala. On je bio rodjak Ebu Sufjana.
Ovaj se sada uplasi da bi muslimani mogli iskasapiti Nevfalovo tijelo da bi se osvetili za Hamzu cije tijelo su musrici iskasapili poslije bitke na Uhudu. Zato on posla muslimanima deset hiljada dinara u zamjenu za rodjakovo tijelo. Poslanik s.a.v. neredi da se pare vrate zajedno sa tijelom, rekavsi da islam zabranjuje prodaju mrtvaca.
