Narod Ad
Dakle, vidjeli smo da bi Uber mogao biti grad Irem spomenut u Kur’anu. Prema Kur’anu, stanovnici ovoga grada nisu slušali poslanika Huda, koji im je dostavio poruku i upozorio ih, pa su oni bili uništeni.
Identitet Ada koji je osnovao grad Irem je također izazvao mnogo debate. U historijskim spisima nije spomenut narod koji je imao tako razvijenu kulturu ili civilizaciju koju je uspostavio. Može se činiti čudnim da se ime takvog naroda ne spominje u historijskim spisima.
S druge strane, ne bi trebalo biti iznenađujuće da se ne nailazi na prisustvo ovog naroda u spisima i arhivima o starim civilizacijama. Razlog za to je da je ovaj narod živio u južnoj Arabiji, dijelu koji je bio udaljen od ostalog naroda koji je živio u Mezopotamiji i Bliskom Istoku, i koji je imao slabe veze sa njima. To je bilo vrlo neuobičajeno, što je malo poznato, da nije zapisano u historijskim spisima. S druge strane, moguće je čuti priče među ljudima na Bliskom Istoku o narodu Ad.
Najvažniji razlog zašto Ad nije bio spomenut u pisanim spisima jeste da pisana komunikacija tada nije bila zajednička svima na tom području. Zbog toga, moguće je da je Ad osnovao civilizaciju, ali da nisu spomenuti u historijskim aktima drugih civilizacija koje su sačuvale dokumentaciju. Da je njihova kultura duže postojala, vjerovatno bi danas više stvari bilo poznato o ovoj civilizaciji.
Nema pisanih podataka o Adu, ali je moguće saznati bitne informacije o njihovim ”potomcima” i kroz to saznati nešto više o Adu.
Hadramiti, potomci Ada
Prvo mjesto na kome se tražilo prilikom potrage za ostacima moguće civilizacije koju je Ad ili njegovi potomci uspostavo je južni Jemen, gdje je pronađen “Atlantis pijeska, Uber” i na kojeg se upućuje kao na “Sretnu Arabiju”. U južnom Jemenu su postojala četiri naroda prije našeg vremena, koji su bili poznati među Grcima kao “Sretni Arabljani”. To su Hadramiti, Sabijci, Minejanci i Qatabini. Ova četiri naroda su neko vrijeme blizu jedni drugih zajedno vladala teritorijama.
Mnogi savremeni naučnici kažu da je Ad došao u period transformacije i onda se ponovo pojavio na historijskoj pozornici. Dr. Mikail H. Rahman, istraživač na univerzitetu u Ohaju (Ohio), vjeruje da su ljudi iz naroda Ad preci Hadramita, jednog od četiri naroda koji je živio u južnom Jemenu. Pojavljujući se oko 500 g. p.n.e., Hadramiti su bili najpoznatiji među “Sretnim Arabljanima”. Ovaj narod je vladao u području južnog Jemena veoma dugo vremena, a nestali su u potpunosti 240 g. p.n.e. na kraju dugog perioda degradacije.
Ime Hadrami sugeriše da bi oni mogli biti potomci Ada. Grčki pisac Plini, koji je živio u 3. vijeku p.n.e. upućuje na to pleme kao “Adramitai” što ustvari znači Hadrami. (11) Oblik grčkog imena je imenica-sufiks, imenica oblika “Adram”, koje odmah sugeriše da je moguće da se desila promjena od “Ad-i Irem”, koji se spominje u Kur’anu.
Grčki geograf Ptolomej (150-100 g. p.n.e.) opisuje jug Arabijskog poluotoka kao mjesto gdje su živjeli ljudi poznati kao “Adramitai”. Ova oblast je donedavno bila poznata pod imenom “Hadhramaut”. Glavni grad države Hadrami, Shabwah, se nalazio na zapadnoj obali doline Hadhramaut. Prema mnogim starim legendama, mezar poslanika Huda, koji je bio poslan kao vjerovjesnik Adu, je u Hadhramautu.
Druga činjenica koja potvrđuje tezu da su Hadramiti nastavak Ada je njihovo bogatstvo. Grci su definisali Hadramite kao “najbogatiju rasu na svijetu…”. Historijski spisi kazuju da su Hadramiti otišli veoma daleko u uzgajanju “frankincensa”, jedne od najvrijednijih biljaka tog vremena. Pronašli su nova područja za upotrebljavanje te biljke i proširili njenu upotrebu. Poljoprivredna proizvodnja Hadramita je bila mnogo viša nego u današnje vrijeme.
Ono što je pronađeno među iskopinama u Shabwahu, koji je poznat kao glavni grad Hadramita, je veoma interesantno. U ovim otkopavanjima koja su počela 1975.g. arheolozima je bilo veoma teško da dosegnu do ostataka grada zbog dubokih pješčanih sprudova. Pronalasci do kojih se došlo krajem iskopavanja su bili zapanjujući, zbog toga što je neotkriveni antički grad bio jedan od najinteresantnijih pronađenih do tada. Grad od zidova koji je bio otkriven, bio je veći u tom području od bilo kojih antičkih gradova u Jemenu i njegove palate su bile zaista prekrasne građevine.
Bez sumnje, bilo je logično pretpostaviti da su Hadramiti naslijedili arhitektonsku nadmoćnost od svjih prethodnika, Ada. Hud je govorio Adu, upozoravajući ih:
“Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući,
i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti,” (Sura Aš-Šuara’, 128-129)
Druga interesantna karakteristika građevina pronađenih u Shabwahu su savršeni stubovi. Izgledalo je da su stubovi pronađeni u Shabwahu bili jedinstveni u okolini, jer su bili uređeni kao kružni trijem, dok su svi ostali do sada pronađeni u Jemenu četverougaoni. Narod Shabwaha je morao naslijediti arhitektonski stil gradnje od svojih predaka, Ada. Potius, grčko-bizantijski patrijarh iz Konstantinopolja iz 9. st. p.n.e., je mnogo istraživao južne Arape i njihove trgovačke aktivnosti jer je imao pristup starim grčkim manuskriptima koje više danas ne postoje, a naročito knjizi Agatharachides (132 g. p.n.e.), koja se tiče Eritrejskog (Crvenog) mora. Potius je napisao u jednom od svojih članaka: “Priča se da su oni (Južni Arapi) gradili mnoge stubove od srebra ili ih oblagali zlatom. Prostori između stubova su preveliki da bi bili pregledni.”(12)
Iako ova Potiusova izjava ne upućuje direktno na Hadramite, daje ideju o uticaju i hrabrosti u gradnji ljudi koji su živjeli u tom području. Grčki klasični pisci Plini i Strabo opisuju ove gradove kao “zadivljujuće sa dvorcima i palatama.”
Kad pomislimo da su vlasnici ovih gradova bili potomci Ada, postaje jasno zašto Kur’an definiše domovinu Ada kao ”sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima”. (Sura Al-Fadžr, 7)
Bašče i izvori Ada
Danas, priroda na koju bi neko najčešće naišao pri putovanju u Južnu Arabiju, je ogromna pustinja. Većina mjesta, sa izuzetkom gradova i područja koja su bili poslije pošumljeni, prekrivena su pijeskom. Ove pustinje se tu nalaze stotinama, a možda i hiljadama godina.
Ali, u Kur’anu se spominje interesantna informacija o Adu. Dok je upozoravao svoj narod, poslanik Hud im skreće pažnju na bašče i izvore sa kojim ih je Allah darovao:
“Bojte se Allaha i meni budite poslušni!
Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate:
daruje vam stoku i sinove,
i bašče i izvore.
Ja se, doista, za vas bojim na Velikom danu patnje.” (Sura Aš-Šuara’, 131-135)
Ali kao što smo prije zabilježili, Uber, koji se poistovjećuje sa Iremom, ili bilo kojim drugim mjestom koje bi moglo biti sjedište Ada, u potpunosti je danas prekriveno pustinjom. Pa, zašto je Hud upotrebljavao takav izraz upozoravajući svoj narod?
Odgovor je skriven u klimatskim promjenama koje su se dešavale kroz historiju. Historijski spisi govore da su područja koja su danas pretvorena u pustinju, nekad bila veoma plodna i zelena zemljišta. Veliki dio regije je bio prekriven zelenilom i baščama prije nekoliko hiljada godina, kao što se kaže u Kur’anu, i ljudi su iz tog područja koristili ove darove. Šume su ublažavale surovu klimu i činile je podnošljivijom. Pustinje su postojale, ali nisu zauzimale ogroman prostor kao danas.
U južnoj Arabiji su pronađeni bitni tragovi u području gdje je Ad živio, koji bi mogli rasvijetliti ovu temu. Ukazuju na to da su stanovnici tog područja koristili veoma razvijen sistem navodnjavanja. Navodnjavanje je vjerovatno korišteno u jednu svrhu: poljoprivredu. U ovim područjima, koja danas nisu pogodna za život, ljudi su nekad obrađivali zemlju.
Satelitska snimka također ukazuje na razvijen sistem kanala i brana, korištenih pri navodnjavanju oko Ramlat as-Sab’atayana, koje su mogli koristiti oko 200.000 ljudi u susjednim gradovima. (13) As Doe, jedan od istraživača koji su vodili istragu, rekao je: “Toliko je bilo plodno područje oko Ma’riba, da se dolazi do zaključka da je nekoć čitavo područje između Ma’riba i Hadhramauta bila obrađivan.” (14)
Klasični grčki pisac Plini je opisao ovo područje kao veoma plodno, sa puno planina sa šumama, rijekama i netaknutom prirodom. U zapisima pronađenim u nekim hramovima blizu Shabwaha, glavnog grada Hadramita, zapisano je da su u ovom području lovljene neke životinje i neke od njih su bile žrtvovane. Sve ovo ukazuje da je jednom ovo područje bilo plodno, kao i sama pustinja.
Brzina kojom se pustinja može preobraziti, može se vidjeti iz nedavnih istraživanja koja su urađena na Smithsonian institutu u Pakistanu, gdje je za jedno područje, koje je bilo poznato kao plodno, i srednjih godina se preobrazilo u pješčanu pustinju sa 6 metara visokim pješčanim sprudovima, utvrđeno da se pustinja širila prosječno 6 inča (oko 15,2 cm) dnevno. Pri ovoj brzini, pustinje mogu progutati čak i najveće zgrade, i prekriti ih kao da nhikad nisu ni postojale. Zbog toga su iskopavanja u Timni u Jemenu 1950-tih godina pri samom završetku, ponovo bila prekrivena pijeskom. Egipatske piramide su također jednom u potpunosti bile prekrivene i ugledale svjetlo dana poslije veoma dugog otkpavanja. Kratko rečeno, jasno je da su područja koja danas poznajemo kao pustinje, u prošlosti imala drukčiji izgled.
Kako je Ad uništen?
U Kur’anu se za Ad kaže da je bio uništen pomoću “ledenog vjetra”. U ajetima se kaže da je taj ledeni vjetar trajao sedam noći i osam dana i uništio Ad u potpunosti.
“I Ad nije vjerovao, – pa kakve su bile kazna Moja i opomene Moje!
Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao
i ljude dizao, kao da su palmova stabla iščupana,” (Sura Al-Qamar, 18-20)
“a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,
kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio,” (Sura Al-Haaqqa, 6-7)
Iako su prethodno upozoreni, ljudi nisu obraćali pažnju na upozoravanja i dalje su nastvaljali odbijati vjerovjesnike. Bili su u takvoj zabludi da čak nisu mogli shvatiti ni šta im se dešava kad su vidjeli da im prijeti uništavanje, pa su nastavili sa poricanjem.
“I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi!’ – ‘Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi,” (Sura Al-Ahqaf, 24)
U ovom ajetu se kaže da su ljudi vidjeli oblak koji bi im mogao donijeti propast, ali nisu mogli da shvate šta je to ustvari, jer su mislili da je to oblak koji im donosi kišu. Ovo je važan znak kakav je taj oblak bio kad se primakao ljudima, jer kada ciklon prolazi pustinjom šibajući pijesak, iz daljine izgleda kao kišni oblak. Moguće je da je Ad bio obmanut ovom pojavom i nije primjetio nevrijeme. Doe opisuje ove pješčane oluje (izgleda iz ličnog iskustva): “Prvi znak (prašine ili pješčane oluje) je nadolazeći zid zraka punog prašine koji može biti visok nekoliko hiljada stopa zbog jakih struja koje nadolaze i uskomešan zbog jakog vjetra.” (15)
Zbog mišljenja da bi “Atlantis pijeska, Uber” mogao predstavljati ostatke Ada, otkopan je ispod naslaga pijeska debelih nekoliko metara. Čini se da je olujni vjetar koji je trajao “sedam noći i osam dana”, kako to Kur'an opisuje, nagomilao tone pijeska nad gradom i zakopao žive ljude pod zemljom. Iskopavanja urađena u Uberu ukazuju na istu mogućnost. Francuski časopis La M’Interesse piše isto: “Uber je zakopan 12 metara pod pijeskom, što je došlo kao rezultat oluje.” (16)
Najvažniji dokaz koji pokazuje da je Ad bio zakopan pješčanom olujom je riječ “ahqaf” koja se upotrebljava u Kur’anu da označi lokaciju Ada. Opis u 21. ajetu sure Al-Ahqaf je:
“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: ‘Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu’ – ”
Ahqaf znači “pješčani sprudovi (dine)” na arapskom i to je množina od riječi “hiqf” koja znači “pješčani sprud”. Ovo govori da je Ad živio u području gdje je bilo mnogo “pješčanih sprudova”, što predstavlja najveću moguću logičku osnovu za činjenicu da su bili zakopani pješčanom olujom. Prema jednom tumačenju, ahqaf je izgubilo svoje značenje “pješčanih brda” i postalo ime područja u južnom Jemenu gdje je Ad živio. Ovo ne mijenja činjenicu da je korijen ove riječi pješčani sprudovi, nego samo pokazuje da je ova riječ postala svojstvena tom području zbog mnogo pješčanih sprudova koji se nalaze u tom području.
Kao posljedica, može se reći da historijski i arheološki pronalasci ukazuju na to da je više nego razumno da su Ad i grad Irem postojali i bili uništeni kao što to Kur'an opisuje. U kasnijim istraživanjima su ostaci ovog naroda otkopani ispod pijeska.
Ono što bi svako trebao uraditi gledajući ostatke zakopane pod pijeskom, jeste da prihvati upozorenje, baš kao što Kur'an ističe. Kur'an kaže da “Ad se bez ikakva osnova na Zemlji uzoholio. ‘Ko je od nas jači?’ – govorili su.” Dalje, u istom ajetu se kaže: “A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, -” (Sura Fussilat, 15)
Ono što svako mora uraditi je da ima ovu nepromjenjivu činjenicu stalno na pameti i da shvati da je najveći i najmilostiviji uvijek Allah i da neko može uspjeti samo obožavajući Njega.
Stanovnici pećine
Osamnaesta sura iz Kur’ana – “Al-Kahf”, čije je značenje “pećina”, govori o grupi mladića koji su se sklonili u pećinu da bi se sakrili od vladara koji je poricao Allaha, i ponašao se tiranski i nepravedno prema vjernicima. Ajeti koji govore o ovome su sljedeći:
9. Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?
10. Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: “Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost”,
11. Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.
12. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.
13. Ispričaćemo ti povijest njihovu – onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.
14. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.
15. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu?
16. Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.”
17. I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa – obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi – zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! – kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.
18. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali; i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.
19. I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. “Koliko ste ovdje ostali?” – upita jedan od njih. – “Ostali smo dan ili dio dana” – odgovoriše. “Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali” – rekoše. “Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama,
20. jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!”
21. I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje,* kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: “Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni.” A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: “Napravićemo na ulazu u nju bogomolju!”
22. Neki će reći: “Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti”, a neki će govoriti: “Bila su petorica, pas njihov je bio šesti”, nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: “Bila su sedmorica, a pas njihov bio je osmi.” Reci: “Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!”
23. I nikako za bilo šta ne reci: “Uradiću to sigurno sutra!” – ne dodavši:
24. “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.”
25. A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina.
26. Reci: “Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka.” (Sura Al-Kahf: 9-26)
Prema vjerovanju koje je rašireno, stanovnici pećine koji se spominju i u hrišćanskim i islamskim izvorima, bili su izloženi tiraniji rimskog imperatora Decija. Kada su upoznali ugnjetavanje i nepravdu Decija, ovi su mladići mnogo puta upozoravali svoj narod da ne napušta Allahovu vjeru. Zbog ravnodušnosti njihovog naroda prema njihovoj poruci, porastu tlačenja vladara, i zbog prijetnje smrću, oni napuštaju svoje domove.
Historijski dokumenti potvrđuju da su mnogi tadašnji carevi koristili politiku terora, ugnjetavanja i nepravde prema vjernicima koji su ispoljavali hrišćanstvo u svom originalnom i čistom obliku.
U pismu koje je rimski guverner Plinije (69-113 g.), koji je bio u sjeverno-zapadnoj Anadoliji, uputio caru Trajanu, ukazao je na “drugove Mesije (hrišćane) koji su bili kažnjeni jer su odbili da obožavaju kip cara.” Ovo pismo je jedan od važnih dokumenata koji se odnose na tadašnje tlačenje ranih hrišćana. Pod takvim okolnostima, ovi mladići, od kojih se tražilo da se pokore nereligioznom sistemu i da obožavaju drugog boga pored Allaha, nisu ovo prihvatili pa su rekli:
14. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.
15. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? (Sura Al-Kahf, 14-15)
Postoje mnoga mišljenja o tome gdje su stanovnici pećine živjeli. Najopravdanija mišljenja su da su to bila mjesta Efes i Tars.
Skoro svi hriščanski izvori ukazuju na to da je Efes mjesto gdje je bila pećina, u koju su se ovi mladi vjernici sklonili. Neki se muslimanski istraživači i komentatori Kur’ana slažu sa hrišćanima da je to Efes. Neki drugi opet, objašnjavaju u detalje da Efes nije to mjesto, a zatim pokušavaju dokazati da se događaj zbio u Tarsu. U ovom proučavanju će obje alternative biti uzete u obir. Ipak, svi istraživači i komentatori –uključujući i hrišćane- se slažu u jednom: događaj se desio za vrijeme rimskog imperatora Decija (također poznatog i kao Decijana), oko 250.-te godine.
Decije je zajedno sa Neronom poznat kao rimski car koji je najokrutnije mučio hrišćane. Tokom svoje kratke vladavine, nametnuo je zakon koji je obavezivao svakoga da prinosi žrtvu rimskim bogovima. Svako je bio obavezan prinositi žrtvu ovim božanstvima, i čak, štaviše, dobiti potvrdu da je to uradio, koju je morao pokazati državnim službenicima. Oni koji se nisu ovome pokoravali, bivali su pogubljeni. U hrišćanskim izvorima je zapisano da je velika većina hrišćana odbila ovaj idolatrijski čin i bježala od “jednog do drugog grada”, ili se krila u tajnim skrovištima. Stanovnici pećine najvjerovatnije spadaju u ove rane hrišćane.
Međutim, postoji nešto što bi trebalo istaći ovdje: o ovome se priča kao o priči među nekim muslimanskim i hrišćanskim historičarima i komentatorima, pa je postalo legenda zbog dodavanja mnogo neistina i izmišljotina. Ipak, događaj se zaista desio u historiji.
