141. I Semud je smatrao lažnim poslanike.
142. Kad im brat njihov Salih reče: “Kako to da se Allaha ne bojite?
143. Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani.
144. zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!
145. Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.
146. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni bezbjedni,
147. u vrtovima i među izvorima.
148. u usjevima i među palmama sa plodovima zrelim?
149. Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete.
150. zato se bojte Allaha i poslušni meni budite.
151. i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju,
152. koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju”-
153. rekoše oni: “Ti si samo opčinjen;
154. ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako je istina to što govoriš!”
155. “Evo to je kamila” – reče on -, “u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi.
156. i ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!”
157. Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše.
(Sura Aš-Šuara, 141-157ajet)
Poslanik Salih se borio sa svojim narodom kao što se kaže u suri Al-Qamar:
23. I Semud u opmene nije vjerovao.
24.”Zar da slijedimo jednog od nas!” – govorili su. “Tada bismo, uistinu, bili u zabludi i bili bismo ludi.
25. Zar baš njemu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!”
26. Vrlo brzo će oni saznati ko je lažljivac oholi!
27. Mi ćemo poslati kamilu da bismo ih iskušali, pa pričekaj ih i budi strpljiv.
28. I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupiće onaj čiji je red!”
29. Ali oni pozvaše jednog od svojih, pa se on spremi i prekla je –
Činjenica da nisu bili odmah kažnjeni je još više povećala drskost ovih ljudi. Napadali su Saliha, kritikujući ga i optužujući ga da je lažov.
Onda su oni zaklali kamilu, i oholo su prkosili Allahovoj naredbi, govoreći:
77. I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: “O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.”
(Sura Al-A’raf, 77 ajet)
Allah je učinio planove i lukavstva nevjernika slabim i spasio Saliha iz ruku onih koji su željeli da mu naude. Nakon ovog događaja, vidjevši da je dostavio poruku svom narodu na mnoge načine, i da još uvijek niko nije primio savjet (k srcu), Salih je rekao svom narodu da će biti uništeni u roku od tri dana:
67. a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični,
68. kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!
Arheološki pronalasci o Semudu
Od svih naroda spomenutih u Kur’anu, Semud je narod o kojem danas znamo najviše. Historijski izvori otkrivaju da je narod poznat pod imenom Semud zaista postojao.
Smatra se da je zajednica al-Hijr (al-Hidžr) koja se spominje u Kur’anu, zapravo narod Semud. Drugo ime za Semud je Ashab al-Hijr (Stanovnici Hidžra). Tako da je riječ “Semud” ime naroda, dok je grad al-Hijr jedan od gradova koje je ovaj narod osnovao. Opisi grčkog geografa Plinija se slažu sa ovim. Plini je napisao da su “Domatha” i “Hegra” bile lokacije gdje je Semud vladao, a ova posljednja je ustvari grad Hijr danas. (29)
Najstariji izvori koji ukazuju na Semud, su pobjednički godišnjaci babilonskog kralja, Sargona II (8. st. p.n.e.), koji je porazio ovaj narod u borbi na sjeveru Arabije. Grci spominju ovaj narod kao i “Thamudei”, odnosno “Thamud” (Semud), u zapisima Aristotela, Ptolomeja i Plinija. (30) Prije poslanika Muhammeda s.a.w.s., otprilike između 400-600 g., potpuno su nestali.
U Kur’anu se Ad i Semud uvijek zajedno spominju. Čak i ajeti opominju Semud da uzme pouku iz Adovog uništenja. Ovo govori da je Semud imao detaljne informacije o Adu.
73. A Semudu – njegova brata Saliha. “O narode moj”, – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!”
Kao što se može razumjeti iz ajeta, postoji veza između Ada i Semuda, čak je moguće da je Ad bio dio Semudove historije i kulture. Salih je naredio Semudu da se sjeća primjera Ada i da uzmu pouku iz toga.
Adu je pokazan primjer Nuhovog naroda koji je živio prije njih. Baš kao što je Ad bio historijski značajan za Semud, i Nuhov narod je bio važan za Ad. Ovi ljudi su znali jedni za druge, a moguće je da su iz istog plemena. Ipak, mjesta gdje su Ad i Semud živjeli, poprilično su udaljena jedna od drugih. Ne izgleda da postoji veza između ove dvije zajednice; pa zašto se onda kaže u ajetu koji se odnosi na Semud, da se sjeti Ada?
Odgovor se otkriva nakon kraćeg istraživanja. Geografska udaljenost između Ada i Semuda je varljiva. Historijski izvori govore da zaista postoji veoma jaka veza između Ada i Semuda. Semud je znao za postojanje Ada, jer ova dva naroda najvjerovatnije potiču od iste (porodične) loze. Enciklopedija Britannica govori o ova dva naroda pod naslovom “Semud”:
“U staroj Arabiji, pleme ili grupa plemena, za koje se smatra da su živjeli od 4. st. p.n.e. do prve polovine 7.st. Iako Semud vjerovatno potiče iz južne Arabije veliki broj njih se iselio sjevernije još veoma rano, tradicionalno nastanjujući obronke Jabal Athlaba (planine Atlab). Nedavna arheološka istraživanja su otkrila postojanje slika i zapisa na stijenama, ali ne samo na Jabal Athlabu, nego i po čitavoj centralnoj Arabiji.” (31)
U južnoj Arabiji, i visočije u Hidžazu je pronađeno pismo koje je bilo grafički slično Smailitskom alfabetu (poznatom kao Semudik). Pismo je prvo bilo uočeno u području centralnog Jemena koje je poznato kao Semud, a ograničeno je sa sjevera pustinjom Rub’al Khali, sa juga Hadramevtom (Hadramautom) i sa zapada Shabwahom.
Prije smo vidjeli da je narod Ad živio u južnoj Arabiji. Veoma je značajno da su neki ostaci Semuda pronađeni u području gdje je Ad živio, naročito gdje su živjeli Hadramiti, potomci Ada, i gdje se nalazio njihov glavni grad. Ovo objašnjava vezu između Ada i Semuda koja je spomenuta u Kur’anu. Veza je objašnjena u riječima poslanika Saliha kad je rekao da je Semud došao da zamijeni Ad.
73. …“O narode moj”, – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!…”
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio…
Ukratko, Semud je zbog toga što nije slušao svog poslanika bio uništen. Zgrade koje su gradili i umjetnost kojom su se bavili, nisu ih mogli zaštititi od kazne. Semud je bio uništen pomoću strašne kazne, baš kao što su bili uništeni svi oni narodi, i prije i poslije njega, koji su poricali Istinu.
Iz Kur’ana se razumije da je Semud potomak Ada. Arheološki pronalasci potvrđuju ovo, i pokazuju da se korijeni Semuda, koji je živio na sjeveru Arabijskog polutoka, vraćaju u južnu Arabiju gdje je Ad nekad živio.
Nabatejci, arapsko pleme, uspostavilo je svoju kraljevinu u dolini Rum u Jordanu. Na ovom mjestu, koje se također zove i dolina Petra, moguće je vidjeti najbolje primjerke rada na kamenu ovih ljudi. Također se u Kur’anu Semud spominje sa svojim umijećem zidanja. Ipak, danas, ono što je ostalo od ove zajednice su neki ostaci koji nam daju informacije o umjetnosti tog vremena. Na slikama se vide različiti primjer rada na kamenu u dolini Petra.
74. I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” (Sura Al-A’raf, 74 ajet)
“Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. – “Gospodaru moj,” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!”
(Surat En-Neml: 44)
Historijski zapisi sto se tice Sulejmanovog sastanka sa kraljicom od Sebe izneseni su na vidjelo napravljeni ispitivanjima stare drzave Saba na jugu Jemena. Ispitivanja ucinjena na rusevinama pokazuju da je kraljica zivjela u toj regiji prije 1000 – 950 BC i putovala ka sjeveru (Jerusalem).
Detalji onoga sto se desilo izmedju dva vladara, ekonomske i politicke snage njihova stoljeca, njihovih rezima i ostalih podataka su nam dostavljeni u suri En Neml. Prica, koja zauzima veliki dio sure En Neml, pocinje upute sa kraljicom od Sabe sa vijestima koje Hudhud (ptica), clan Sulejmanove vojske, daje Sulejmanu:
I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe* ti donosim pouzdanu vijest.
23. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni;
24. vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju naći Pravi put
25. pa da se klanju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite.
26. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!”
27. “Vidjećemo” – reče Sulejman – “da li govoriš istinu ili ne.
Nakon pristizanja ovih vijesti od Hudhuda, Sulejman mu izdaje nova naredjenja:
“Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!” (Surat an-Naml: 28)
Zatim nam Kur’an govori o dogadjajima koji su se razvili, nakon sto kraljica od Sebe’ prima pismo:
29. “O velikaši,”- reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo
30. Od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
31. Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’
32. O velikaši” – reče ona – “savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!”
33. “Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!”
34. “Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade.
35. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti.”
36. I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete!
37. Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.”
38. “O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?”
39. “Ja će ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džina – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.”
40. “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš.” I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.
41. Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!”
42. I kad ona dođe, bi joj rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?” – “Kao da je on!” – uzviknu ona. “A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.”
43. A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala.
44. “Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. – “Gospodaru moj,” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!”
(Surat an-Naml: 29-44)
Sulejmanov dvorac
U poglavljima i ajetima koji upucuju na kraljicu od Sabe, je spomenut i Sulejman a.s. Dok Kur’an spominje da je Sulejman imao grandiozan dvorac i kraljevstvo, takodje je dato i mnogo drugih detalja.
Prema ovome, Sulejma nje imao najnapredniju tehnologiju njegoda doba. U njegovom dvorcu su bile markantni dijelovi vjestine i drugi skupocjeni objekti, koji su ushicivali svakoga ko ih je vidio. Ulaz u dvorac je bio sacinjen od stakla. Kur’an opisuje ovaj dvorac i njegove efekte na kraljicu od Sabe, u sljedecim ajetima:
44. “Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. – “Gospodaru moj,” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!”
(Suret un-Neml: 44)
Sulejmanov dvorac je nazvan “Solomonov hram ” u jevrejskoj literaturi. Danas, samo “Zapadni zid” takozvanog hrama ili dvorca stoji i ovo je u isto vrijeme ime mjesta zvanog “Zid placa” kako ga Jevreji zovu. Razlog demoliranja ovog dvorca kao idrugih u Jerusalimu je zbog nevaljalih i arogantnih drzanja kasnijih Jevreja. Kur;an nas u slijedecem ajetu obavijestava o ovome:
4. I Mi smo u Knjizi* objavili sinovima Israilovim: “Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati.
5. I kad dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti.(Surat al-Isra: 4-5)
6. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo vas brojnijim. –
7. Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo. – A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše.(Surat al-Isra: 6-7)
Svi ljudi opisani u proslim ajetima zasluzuju kaznu zbog njihovih pobuna i nezahvalnosti prema Allahovoj naklonosti, zbog toga su bili suoceni sa nesrecom. Lutajuci tako iz jednog mjesta u drugo stoljecima bez ikakve drzave ili vlade, i napokon pronalaze dom u svetoj zemlji u vrijeme Sulejmana, ponovo bijavaju razoreni zbog prijestupa van svih mogucih granica, i zbog iskvarenosti i neposlusnosti . Savremeni Jevreji, koji su se smjestili u istoj regiji iz skorasnje proslosti, su protiv izazivanja pokvarenosti i “uzneseni jakom arogancijom”, isto sto su ucinili i prije prvog upozorenja .
