Svi čarobnjaci, okupljeni širom Egipta da bi, naspram Musaa, a.s., iznijeli svoja umijeća, došli su kod Faraona, koji je mislio da će sigurno pobijediti. Nakon jednog ovakvog okršaja, on i njegove glavešine će sačuvati svoju vladavinu. Što se tiče čarobnjaka, oni su se brinuli za nagradu, koju će, u slučaju pobjede, dobiti od Faraona:
Preda te će sve vješte čarobnjake dovesti.”
I Faraonu čarobnjaci dođoše. “Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?” – upitaše.
“Da” – reče – “i bit ćete mi, zaista, bliski.” (Al-A’raf, 112-114)
Faraon će, mislio je, učvrstiti svoju vladavinu, a čarobnjaci će postati bliski Faraonu i postići određene dobiti. Na jednoj strani su bili svi poznati vračari Misira, a na drugoj Musa i Harun, a.s., koje su odranije poznavali i koji su pripadali jednom robovskom narodu. Prihvatili su da Musa, a.s., odluči ko će prvi početi:
“O, Musa,” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?”
“Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću. (Ta-ha, 65-66)
Kada su čarobnjaci bacili svoje vradžbine, učini se kao da konopi i štapovi idu prema njima. Kao što smo obaviješteni Kur’anom, začaranih očiju, svi su vidjeli konope i štapove kako se miču.
Obrati pažnju; u navedenim ajetima se kaže da se kretanje konopa i štapova ”pričinilo”. Dakle, nije bio slušaj stvarnog kretanja, samo se prisutnima tako pričinilo. u drugom ajetu se, isto tako, na slijedeći način objašnjava da je načinjena vradžbina samo vizualna varka i da su ljudi bili pod njenim djelovanjem:
“Bacite vi” – reče on. i kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. (Al-A’raf, 116)
Svojom iluzionističkom numerom Faraonovi čarobnjaci su postigli jedno veliko poštovanje kod naroda. A to su koristili za jačanje Faraonove vlasti. Svakojake čarolije radili su ”u ime Faraonove moći” i na taj način su održavali Faraonov sistem. Što se, pak, tiče Faraona, on je čarobnjacima osiguravao materijalne koristi. Ukratko, posrijedi je bila veza zasnovana na obostranim interesima.
Eto, iako su znali da Faraon nema metafizičku moć, čarobnjaci su, stupajući u okršaj sa Musaom, a.s., bacili svoje štapove samo da bi ostvarili interese i dokopali se dobrog položaja. Čineći to, bili su sasvim sigurni da su nadmoćniji, te su izjavili da će pobijediti:
I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: “Tako nam dostojanstva Faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!” (Aš-šu’ara’, 44)
Iako je riječ o triku, predstava koju su izveli čarobnjaci je djelovala na posmatrače. u pogledu kur’anskog saopćenja, dok je narod pao u zaprepaštenje, Musa, a.s., je osjetio strah u sebi, pošto se i njemu, zbog ove iluzije, pričinilo da se konopi i štapovi kreću. Allah, dž. š., ga je upozorio da se ne boji:
Faraonovi čarobnjaci su vodili glavnu riječ na svim poljima, od astronomije do medicine. Znanje kojim su raspolagali, koristili su za djelovanje na mase, a time i za jačanje Faraonovog despotskog režima. Gore: Staroegipatski bareljef koji ilustrira čarobnjake kako na nogama drže cijeli svijet.
…A oni koji su vjerovali i dobra djela činili bit će u divnim džennetskim baščama, sve što zažele imat će u Gospodara svoga; bit će to blagodat velika. (Aš-šura, 22)
I Musa u sebi osjeti zebnju.
“Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti!
Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.” (Ta-ha, 67-69)
Nakon ovog Allahovog upozorenja, Musa, a.s., se odmah okrenuo prema čarobnjacima i rekao im da je čarolija to što oni rade i da će je Allah, dž. š., uništiti:
…Musa uzviknu: “Ono što ste priredili čarolija je! Allah će je uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije.” (Yunus, 81)
Nakon ovih riječi i Musa baci svoj štap. Rezultat je bio poražavajući za čarobnjake. Dok su oni varali narod, nastojeći prikazati kako se nešto kreće, Musaov štap je progutao sve njihove čarolije.
I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!” – i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli.
I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi. (Al-A’raf, 117-119)
Musaov, a.s., štap nije bio iluzija, kao ono što su priredili čarobnjaci; on se doista kretao na jedan čudotvoran način. Čarobnjaci su Musau, a.s., priredili smicalicu. Međutim, Allah, dž. š., koji pravi najbolje smicalice, Musaom je skovao smicalicu, koja je bezvrijednim učinila onu njihovu. Tako se smicalica čatobnjaka razbila o glavu njima samim; stvaranjem mudžize, Allah, dž. š., je štapu dao jednu natprirodnu odliku.
Na kraju, dok su svi očekivali trijumf Faraonovih čarobnjaka, pojavio se sasvim drugi ishod i Musa, a.s., je pobijedio. Tako su se svi osvjedočili u istinu Allahovog obećanja. Allah, dž. š., Musaa nije ostavio samog i, zahvaljujući mudžizi svoga Gospodara, Musa, a.s., je triumfirao nad jednim od najjačih sistema Svijeta tog vremena.
Čarobnjaci Primaju Vjeru
Susret između Musaa, a.s., i čarobnjaka rezultirao je ishodom sasvim neočekivanim za Faraona, čarobnjake i prisutni narod. Izgubili su samouvjereni čarobnjaci, koji su bili sigurni da će trijumfirati. Hem je to bio očit poraz, doživljen pred cijelim egipatskim narodom. Što se tiče utjecaja toga na čarobnjake, on je bio znatno veći. Ono što su oni radili bila je samo vizualna varka, i sami su veoma dobro znali da to nije istina. Priređenim podvalama i trikovima varali su narod i sebe, a, prema tome, i Faraonov sistem, predstavljali kao da imaju neku Božanstvenu moć. Međutim, na drugoj strani je postojala jedna sasvim drugačija situacija, koja nije bila iluzija ili vizualna obmana. Musaov štap je doista progutao njihove podvale. Čarobnjaci su shvatili da je to jedna stvarna mudžiza, da je to dokaz Allahovog postojanja i Njegove podrške Musau i odmah su prihvatili istinsku vjeru:
A čarobnjaci se licem na tle baciše. “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” – povikaše,
“Gospodara Musaova i Harunova!” (Al-A’raf, 120-122)
U jednom trenutku se sve okrenulo naopačke. Faraon, koji je bio krajnje siguran u trijumf i koji se pred narodom upustio u okršaj sa Musaom, a.s., poražen je, a čarobnjaci su povjerovali Musau. Faraon u početku nije mogao prihvatiti to što su čarobnjaci prihvatili vjeru u Allaha, dž. š., pošto je, prema njegovoj zabludjeloj vjeri, on bio gospodar svega (čak i ljudi) i mislio je da se, čak, i za prihvatanje vjere u Allaha, dž. š., mora tražiti njegovo odobrenje:
“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” – viknu Faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit ćete vi! (Al-A’raf, 123)
Faraon, koji je iznio svoj bezdušni stav, odmah se, svojom iskrivljenom logikom, nastojao opravdati. Posrijedi je bila velika mudžiza. Čarobnjaci su poraženi i povjerovali su Musau. i dok je i sam, nakon očite mudžize, trebao povjerovati, Faraon je smislio scenario i donio izvještačene komentare, za koje i sam znao da su lažni. Prema njemu, čarobnjaci su djelovali zajedno sa Musaom, a sve to su organizirali kako bi zagospodarili Egiptom. Štaviše, ustvrdio je kako su oni i vradžbine naučili od Musaa:
…On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio… (Ta-ha, 71)
Eto, unatoč tome što se osvjedočio u očite Allahove znakove i mudžize, Faraon se tako opirao. Nesumnjivo, to je jedna od nepromjenljivih nevjerničkih logika. Oni koji ne vjeruju bivaju u takvom psihičkom stanju da bi negirali kada bi vidjeli čak i najočitije mudžize. A da bi opravdali svoje nevjerovanje, oni pribjegavaju raznim nelogičkim objašnjenjima. Nepokolebljiva svojeglavost, koju je pokazao Faraon, vidljiva je, isto tako, i u svim epohama i svim zajednicama, kod nebrojenih nevjernika, koji ne žele priznati Allahovo postojanje, jednoću i istinost Njegove vjere.
Međutim, Faraon je znao da ga ova njegova svojeglavost neće moći spasiti. Zbog poraza čarobnjaka, a i njihovim potonjim primanjem vjere, njegov autoritet u očima naroda je poljuljan. Ovu situaciju je nekako trebao ispraviti i nastaviti sa presijama nad narodom. Pribjegao je sili i čarobnjacima vjernicima zaprijetio ubistvom. Međutim, čarobnjaci su jasno vidjeli da su Allahovi ajeti istina i sasvim su se okrenuli ka Njemu. Na nekoliko mjesta u Kur’anu je ustupljeno mjesto odlučnim riječima čarobnjaka:
… i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.”
“Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” – odgovoriše oni – “pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu!
Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.” (Ta-ha, 71-73)
A oni rekoše: “Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!
Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!” (Al-A’raf, 125-126)
“Ništa strašno!” – rekoše oni – “mi ćemo se Gospodaru svome vratiti.
Mi se nadamo da će nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici.” (Aš-šu’ara’, 50-51)
Ovi ljudi, koji su, kao što stoji u Kur’anu, prihvatili vjeru, pokazali su odlučnost naspram Faraonovih prijetnji i nisu poklekli pred njim pošto su shvatili da će se, ukoliko i budu bili ubijeni, vratiti Allahu, dž. š., Svemogućem, Koji sve stvora i Koji je Gospodar svega. A, isto tako, nadali su se i u Allahov oprost njihovih pređašnjih nevjerovanja i antivjerskih djelovanja pošto je Allah, dž. š., milostiv i Onaj koji mnogo prašta.
Nakon ovog slučaja, Faraon je povećao svoje presije, išao je na maksimalno slamanje naroda. Zbog ove Faraonove tiranije, niko iz naroda, osim jedne grupe mladih, nije povjerovao Musau. Iskrenost i hrabrost, koju su ispoljili čarobnjaci, izuzev aktulanih mladića vjernika, generalno se nije ispoljavala od strane naroda. Ovaj narod nije vjerovao zbog toga što su bili lišeni straha od Allaha, dž. š., zato što su, ne mogavši spoznati Allahovu moć, strahovali od nemoćnih ljudi. Ova činjenica se na slijedeći način ističe u Kur’anu:
I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda Faraonova, iz straha da ih Faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati, a Faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio. (Yunus, 83)
A jedna od osoba koja je zauzimala mjesto među onima koji su vjerovali Musau bila je i sama Faraonova žena. Vjerom u Allaha, dž. š., ova časna žena, koja je, zajedno sa Faraonom živjela u okruženju raznih dunjalučkih blagodati, odvažila se i na odricanje ovih blagodati, a i na žestoke belaje od strane Faraona. To je, nedvojbeno, pokazatelj jedne iskrene i duboke vjere. S tim u vezi, Faraonovu ženu, zajedno sa hazreti Merjemom, Allah, dž. š., u Kur’anu ističe kao uzornu ženu vjernicu:
A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu Faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od Faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (At-Tahrim, 11)
Ova iskrena vjera Faraonove žene nesumnjivo je, kao što se saopćava i Kur’anom, veoma lijep primjer svim muslimanima. Ova čestita vjernica se odrekla svih dunjalučkih požuda i shvatila da je stvarni život budući svijet. Koliko god izgledale konkretne i privlačne, naspram dunjalučkih ljepota, ona se opredijelila za blagodati Dženneta. Molila je Allaha, dž. š., da joj u Džennetu podari utočište. Nesumnjivo, ova iskrena dova i srčano usmjeravanje ka Ahiretu karakterne su odlike koje bi trebali posjedovati svi muslimani.