Razne & Predaje

Kazivanje o Musu, a.s. (7.dio)

Jerihon

Nakon što su dovoljno sačekali, Jošua zapovijedi pokret vojske prema Jerihonu. Kada dođoše do grada, dočekaše ih njegove tvrde zidine koje se ponosno uzdizaše i ratnici, do zuba naoružani, koji su na njima stajali.[10] Tako je započeo još jedan period opsade ovog moćnoga grada, čiji su ratnici, iako zastrašeni, imali povjerenja u tvrdoću svojih zidina na kojima su se, vjerovatno mnogo puta, razbijale opsade raznih napadača koje su pamtili u svojoj historiji.

Zidine Jerihona su zaista davale impresivan dojam, pa je i Jošua ibn Nun vjerovatno računao na mnoge šehide koji će pasti u borbama da se ta moćna prepreka savlada. Ali, dragi je Allah robovima Svojim uveliko olakšao zadaću. Sve započe Objavom koju je primio Jošua i kojom mu je bilo naređeno da ne pokušava nikakav napad.

Umjesto napada morali su šest narednih dana, svaki dan po jedanput, obilaziti oko zidina, a sedmi dan morali su zidine Jerhiona obići punih sedam puta. Prilikom tih obilaženja raspoređeni bijahu tako da je jedan broj boraca išao naprijed, iza njih se kretalo sedam svećenika sa ovnujskim rogovima, iza njih su bili svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg i iza Kovčega je išao ostatak vojske.

Za vrijeme obilaženja svi su šutjeli i jedino što se čulo bio je zvuk truba od ovnujskih rogova kojima su trubili svećenici ispred Zavjetnog kovčega. Nakon što bi završili obilaženje gradskih zidina, mirno su se vraćali u logor.

Tako neobično ponašanje napadača čudilo je opsjednute, ali im je, najvjerovatnije, ujedno i srca punilo strahom. Nervoza i strah su im rasli kako zbog neizvijesnosti tako i zbog toga čudnoga ”mističnog” obreda koji se ponavljao svaki dan po jedanput.

Sedmoga dana ”misterija” je riješena. Borci Israila su ovog puta napravili šest obilazaka oko zidina grada i nakon toga započeli i sedmi obilazak. Za vrijeme toga obilaska na poseban znak u vidu zvuka roga, iz prsa svih prisutnih se zaoriše tekbiri i riječi spomena dragoga Allaha (Zikrullah) i istoga se trena desilo još jedno veliko čudo – natprirodnom snagom svih tih gromkih izražaja iz prsa i grla mudžahida Israila moćne su se zidine Jerihona u potpunosti srušile poput kule od karata.

 Israilski borci su tada sa raznih strana, svako tamo gdje se zadesio kod pada zida, prodrli u grad. Žestoko su porazili od straha sleđene neprijatelje na koje je doživljeno čudo tako moćno djelovalo da oni nisu imali nikakve šanse ozbiljnije se suprostaviti borcima na Allahovu putu.

Kako kaže Knjiga o Jošui, tada je pobijeno svo stanovništvo Jerihona, osim one žene kojoj je ranije bilo dato obećanje i njezine rodbine koja se sklonila u njezinoj kući. Ali, ovi biblijski navodi izazivaju izvijesne nedoumice i sumnje o kojima ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije nešto više kazati.

Nakon osvajanja moćnoga Jerihona pred snagom Israila u narednim su godinama redom, jedno za drugim, padala mnogobožačka utvrđenja i carstva Ken’ana: Aj, Makeda, Libna, Lakiš, Gezer, Eglon, Hebron, Debir, Hasor …, ukupno trideset i jedno kraljevstvo.

Tako su, prema Knjizi o Jošui, Israilćani osvojili najveći dio Svete zemlje – praktično čitavu njenu teritoriju osim nekih manjih dijelova i Jerusalema koji je ipak ostao u rukama Jebusejaca,[11] iako je njihov kralj sa dijelom vojske poginuo u jednoj od bitaka.

Evo, uglavnom ovako Knjiga o Jošui kazuje o događajima iz vremena džihada Benu Israila u Svetoj zemlji pod vodstvom Jošue ibn Nuna.

Vidimo da su dvije stvari karakteristične u ovom kazivanju: prvo velika čuda dragoga Allaha; i drugo: izuzetno žestok odnos prema pobijeđenim narodima, koji su redom, bez izuzetka i bilo kakve selekcije, ubijani.

Stari Zavjet ovakav odnos prema pokorenim narodima Ken’ana opravdava kletvom koju je navodno protiv njih izrekao Jahve tj. dragi Allah, Silni, Strogi zbog mnogoboštva i mnogih drugih teških grijeha koje su oni činili.[12]

S obzirom da je općepoznata činjenica da su Israilćani izmijenili Riječi dragog Allaha izrečene u Tevratu i Zeburu, kako je decidno navedeno u časnome Kur’anu,[13] jasno nam je da je istinitost svakog pa i ovog biblijskog kazivanja u najmanju ruku sporna. Iz tog je razloga veliko pitanje da li su se uopće stvari ovako odvijale, odnosno veoma je moguće da ove strogosti i žestine u tom vremenu uopće nije ni bilo, a da je ona kasnije ubačena u Knjigu o Jošui od strane teških griješnika čija su srca već bila ”kao kamen otvrdnula”.[14]

Jasnije rečeno, moguće je da Jošua ibn Nun i njegova vojska uopće nisu ni činili ova djela koja im Biblija pripisuje, već da su to stoljećima kasnije ubacili ljudi koji su bili do te mjere otvrdnulih srca i uobraženi da su smatrali jedan tako nemilosrdan odnos prema svima drugima mimo ”odabrahih” sasvim normalnim i opravdanim. Dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo, a mi, uzimajući u obzir da u časnome Kur’anu o ovome nema pomena, o tome danas ništa potpuno pouzdano ne možemo znati.

Ali, jedno je sigurno: čestiti vjernici Benu Israila, Allahovi robovi, iskreni i valjani sljedbenici Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, i nakon njih Jošue ibn Nuna, nikome nisu nikakve nepravde, niti zuluma učinili, jer u suprotnome ne bi mogli ni biti borci na putu dragog Allaha. To je sasvim jasna i neporeciva činjenica. Prema tome, sva žestina kazne koju su mušrički stanovnici Ken’ana tada eventualno doživjeli, bila je samo ono što su oni sami sebi, svojim grijesima i zlodjelima, pripremili. Kur’an časni nam ovo, kada govori o uništenju drevnih naroda Ād, Semud i njima sličnih, sasvim konkretno kazuje:

Zar do njih nije doprla vijest o onima prije njih: o narodu Nuhovu i o Adu, i o Semudu, i o narodu Ibrahimovu, i o stanovnicima Medjena, i o onima čija su naselja izvrnuta? Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili i Allah im nije učinio nikakvu nepravdu, nego su je oni sami sebi nanijeli. (9:70)

Prema tome, smatramo veoma mogućim da žestine pomenute u Starom Zavjetu nije ni bilo, odnosno da je sva žestina kazne koju su mušrici Ken’ana tada zaista doživjeli, bila rezultat zuluma što su ga oni sami sebi, svojim teškim grijesima nanijeli. Dragi Allah im nikakve nepravde nije učinio.[15]

Jerusalem

Osim dva već navedena velika Allahova čuda, prema predajama, Israil je u istome vremenu bio svjedok i trećega velikog čuda dragoga Allaha – zaustavljanju kretanja Sunca za izvijesno vrijeme. To veličanstveno znamenje Knjiga o Jošui pogrešno vremenski i prostorno locira na jednu potjeru za poraženim neprijateljem, kada je, po njima, Sunce stalo zato da bi ratnici Israila mogli stići i pobiti razbijene neprijatelje.[16] Međutim, mi iz hadisa koji bilježi Ahmed (a isti ispunjava i Buharijeve uvjete), a kog u nastavku citiramo od Ibn Kesira, znamo da se taj slučaj veže za osvajanje Jerusalema:

… ”Imam Ahmed navodi: ‘Eswed ibn Amir nam je pričao da je čuo od Ebu Bekra, a on od Hišama, a on od Ibn Sirina, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao: Sunce se nije zaustavilo ni zbog koga, osim zbog Jošu’a u noćima dok je išao prema Jerusalemu.” …[17]

Također iz istoga izvora citiramo i hadis koji bilježi Muslim (a u nešto skraćenom obliku i Buhari):

… Imam Ahmed navodi: ”Abdurrezzak nam je pričao da je čuo od Ma’mera, on od Hemama, a on od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vessellem, rekao:

‘Jedan od poslanika je krenuo u borbu, pa je rekao svome narodu: Neka ne ide sa mnom onaj ko je spavao sa ženom i ko očekuje da mu se rodi dijete, niti onaj ko je napravio zgradu koju još nije pokrio, niti onaj ko je kupio stoku ili deve, pa očekuje da se izjanje ili istele’.”

On dalje kaže: ”Boreći se kad su klanjali ikindiju, ili otprilike u to vrijeme, približili su se jednom naselju pa je pomenuti poslanik rekao Suncu: Ti se krećeš po naređenju, ali ja imam svoja naređenja. Gospodaru moj, zaustavi mi ga malo!’ Tako je Sunce zadržano dok mu Allah nije dao pobjedu. Kada su sakupili ratni plijen, došla je vatra da spali plijen, pa joj se plijen nije dao. Poslanik je rekao: ‘Neko od vas je ukrao nešto od ratnog plijena, pa neka mi po jedan čovjek iz svakog plemena da zakletvu!’

Dok su to činili ruka jednog od njih zalijepila se za njegovu ruku, pa je rekao: ‘Neko od vašeg plemena je ukrao, pa neka mi cijelo pleme da zakletvu!’ Pleme je tako i uradilo, pa su se ruke dvojice, ili trojice ljudi zalijepile za njegovu, na što je on rekao: ‘Kod vas je krađa, vi ste ukrali’!”

On dalje kaže: ”Tada su mu donijeli jedan zlatni predmet, veličine kravlje glave i stavili ga među ostali plijen na jednoj uzvisini, pa je vatra prišla i progutala sve. Ratni plijen nije bio dozvoljen nikome prije nas, Allah ga je nama dozvolio, znajući za našu slabost i lakomost.” …[18]

Prema islamskoj tradiciji, Allahov poslanik o kome je riječ u navedenim hadisima je Jošua ibn Nun, a grad o čijem osvajanju se govori je Jerusalem (kako je eksplicitno i navedeno u prvome citiranom hadisu), a dragi Allah najbolje zna.

Prema tome, može se reći da nisu tačni navodi Knjige o Jošui da je Jerusalem ostao u rukama Jebusejaca, već je i ovaj sveti grad osvojen od strane mudžahida Israila pod vodstvom Jošue ibn Nuna. Vidimo da se prilikom ovog osvajanja zbio i treći veličanstveni Allahov znak kad je Sunce na nebu zaustavljeno kako bi borci mogli dovršiti osvajanje Jerusalema.

Vjerovatno je tačna predaja koju prenose sljedbenici Knjige, a dragi Allah zna najbolje, po kojoj je do ovog zaustavljanja došlo zbog toga što su se završne bitke za blagoslovljeni grad odvijale u petak pred akšam, dakle malo prije nastupanja subote, pa kako je prema tada važećem Vjerozakonu Mūsāa, alejhisselam, najstrožije bio zabranjen svaki rad subotom (ona je bila dan isključivo posvećen ibadetu dragome Allahu), što se, najvjerovatnije, odnosilo čak i na napadanje neprijatelja, Jošua je uputio dovu dragome Allahu da produži dan petka sve dotle dok se ne završi osvajanje, kako bi se izbjegla mogućnost čekanja čitavog dana koji bi neprijatelj iskoristio da se odmori i presabere.

Ibn Kesir[19] nam dalje navodi kako se čak i tada, nakon tako velikoga i očevidnoga Allahovog znamenja kakvo je zaustavljanje Sunca na nebu, još jednom pokazala bolest drskosti, bezobrazluka i nezahvalnosti jednog broja pripadnika Benu Israila, o čemu govori sljedeći plemeniti ajet:

… i kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: ‘Oprosti’, oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela daćemo i više!”; onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili zato što nisu poslušali (2:58,59);

kao i hadis kojeg bilježi Buhari, a od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Hurejre:

”Izraelćanima je rečeno: Na kapiju pognutih glava uđite, i recite: ‘Oprosti’ (hittatun), oprostićemo vam grijehe vaše, pa su to iskrivili i ušli pužući natraške i govoreći: ‘Zrno u dlakama’ (habbetun fi ša’retin)!”

Naravno, ovakva drskost nekih pripadnika Benu Israila nije mogla proći bez Allahove kazne koja se sa neba spustila na izgrednike.

Nakon što je konačno završeno osvajanje Svete zemlje Jošua ibn Nun se naselio u Jerusalemu, a ostatak teritorije je raspodjelio između svih dvanaest plemena Benu Israila, naravno prema Objavi koju je primio od dragoga Allaha.

* * *

Tako su se Benu Israil konačno nastanili u Svetoj zemlji, u njezinim, kako Kur’an časni kaže, i istočnim i zapadnim krajevima. Na taj način je njihova strpljivost u vrijeme teškog dugogodišnjeg zlostavljanja u Misiru bila na naljepši način nagrađena od strane dragoga Allaha, bez obzira na mnoge njihove slabosti i grijehe, koje su oni u tim burnim i pouke punim vremenima izlaska iz Misira pod vodstvom Mūsāa i Haruna, alejhimesselam, iskazali. A, posebno značajnu pouku i opomenu svima koji se pred dragim Allahom ohole i inate predstavlja propast Faraona i njegova naroda.

… a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno, zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.(7:137)

Učimo o Islamu
Back to top button