Različite & Teme

Kako je to biti musliman

What is it like to be a Muslim?

Došao jedan musliman da studira na Zapadu i tražio gdje će stanovati. Čitajući oglase došao je kod jedne starice na pogodbu. Kad je starica čula da je musliman glatko ga je odbila zbog lošeg iskustva sa prijašnjim studentima koji su bili muslimani, ali nepošteni. Nisu svu kiriju platili, a otišli.Ovaj moralni student je ubjeđivao staricu da on nije kao oni, ali… sve džaba.

Predlagao je da unaprijed plaća samo da mu vjeruje i da joj dokaže da svi muslimani nisu isti i da je Islam vjera morala.Išao je čak dotle da duplu kiriju plaća samo da ga ne odbije.Nakon dužeg ubjeđivanja starica je pristala.Ovaj moralni mladić ne samo da je vrijedno kiriju plaćao, već bi joj svaki dan neki poklon u znak pažnje donio,poslušao,pripomogao,bio ljubazan.
Jednostavno,bio samo onakav kako mu je vjera nalagala.Kad su se rastajali starica je tužnim i plačnim glasom rekla mladiću:

“Sine umri na toj svojoj vjeri.”

KORIJENI RAZILAŽENJA MEĐU LJUDIMA UOPĆE I-DIO

Kroz historiju su postojali različiti oblici raskola i vrste razilaženja među muslimanima. To je dovelo do nastajanja brojnih sljedbi i frakciskih škola, a isto tako do mnogih političkih struja i šerijatsko-pravnih škola (mezheba). Korjeni i povodi su bili različiti, od formalnih do onih koji su bili vrlo teški i složeni, budući da su zadirali u najosjetljivija pitanja Vjere i Zajednice. Najjača tendencija kod većine je bila u tome, a u čemu su pripadnici ehl-i sunneta ve’l-džemata držali glavnu riječ jeste: da se u svemu treba držati čvrstih kur’ansko-sunnetskih argumenata i istina, podređujući im sva nastojanja i stremljenja.

Razilaženja nisu bila samo među muslimanima. To je bila pojava kod svih naroda, pripadnika raznih ideologija, religija i vjera. Zavisila su od raznoraznih uzroka i faktora. Imala su svoje poticaje od pojedinaca i grupa kao nosioca takvih tendencija.

1. Neusaglašena razmišljanja

Ljudi su u svojim razmišljanjima težili ka onom boljem i vrijednijem, rukovodeći se odgovarajućim interesima koji se nekada nisu poklapali sa interesima većine. Naravno, pojedinci među ljudima su pokušali da nađu jedno pravedno rješenje za snošljiv život te su predlagali svoj koncept suodnosa, ali je uglavnom zavisilo od drugih snaga da li će se ti pogledi i nastojanja ostvariti ili će se održati stare pozicije. Dakako, bilo je i uspjelih zahvata i rješenja, kako je zabilježeno u historijskim izvorima.

Među ljudima se javlja težnja za filozofiranjem i razmišljanjem, pogled se upire u nebo, čovjek osjeća da nije sam, utvrđuje da nije slučajno na ovome svijetu i da ovaj svijet i čitav univerzum nije nastao igrom slučaja. Daju se različita mišljenja, tumačenja, pogledi i stavovi.

Najučeniji i najmudriji se upuštaju u učene rasprave. Došlo je do dijaloga. Cilj je svima istina, ali do nje se ne dolazi jednostavno, kako veli Platon: “Ljudi istinu ne mogu sažeti sa svih aspekata ali, ipak, u svemu neće pogriješiti. Svaki čovjek otkriva nešto. Čovjekovo traganje i težnja istini slično je grupi slijepih ljudi koji dođu do slona, svaki od njih dotakne jedan dio njegovog tijela i na osnovu toga donosi prestavu o slonu po mjeri svog vlastitog saznanja.

Onaj ko je dodirnuo neki od dužih dijelova tijela slona, upoređuje ga sa tablom; onaj ko je dotakao slonova leđa opisuje ga kao visoko brdo… Svaki od njih iznosi svoju predstavu o slonu, opisuje ga svom drugu u krivom svijetlu i tako, griješeći i pokazujući svoje neznanje daje krivu sliku o životinji. Posmatraj istinoljubiva čovjeka kako će objediniti i usaglasiti njihova mišljenja i stavove, a posmatraj, pak, lašca, ili čovjeka sklona griješenju, kada uđe među njih, kako će ih razjediniti.”

Predstava o harmoniji i univerzalnosti (ili partikularnosti) egzistencije ostvaruje se preko njezinih dijelova, zbog toga, mišljenje poznavaoca jedne strane nije usaglašeno sa mišljenjem druge koja poznaje nešto drugo, te se tako oni razilaze oko iste stvari zbog parcijalnih i različitih saznanja, ili mišljenja. U tom smislu veli Sokrat: “Kada se upozna dio istrgnut iz cjeline, pokvari se predstava o cjelini.”

2. Različiti interesi

Do razilaženja među ljudima dolazilo je i poradi toga što im se u životu nisu podudarale želje i prohtjevi i što im interesi nisu mogli biti ispunjeni istovremeno i obostrano. Zbog toga su izbijali konflikti koji su često prelazili u najkrutije obračune. Prema Viljemu Džemsu, povijest filozofije je prepuna oslikavanja konfliktnih pojava među ljudima budući se to odražavalo na književnost, umjetnost i filozofsku misao.

Šejh Muhammed ‘Abduhu, osvrćući se na razloge razilaženja među ljudima ističe neke značajnije momente: “Ljudi se razlikuju u mogućnostima obrazovanja i shvatanja, u sposobnostima za djelovanje, u istrajnosti i odlučnosti. Neki su manje obrazovani, nižih intelektualnih mogućnosti, ali imaju intenzivne želje za užicima i u tome su nezasiti. Na taj način oni druge ljude, svoju braću, naprosto, koriste i upotrebljavaju za ono što žele postići u vlastitom životu, u čemu idu tako daleko da drže opravdanim prisvajanje svega što se nalazi u posjedu drugog, ne zadovoljavajući se vrijednostima i plodovima vlastitog rada.

Takvi se zanose da žive na visokoj nozi a bez plodova ličnog rada. Poneki pribjegavaju svim mogućim lukavstvima umjesto da sami rade i tako spekulišu u cilju postizanja uživanja. Ako im njihova lukavstva ne donesu što žele i budu lišeni strastvenih uživanja preko rezultata rada drugih ljudi, tada uobražavaju da imaju pravo likvidirati svakog onog ko stoji na putu njihovog interesa, samo da bi ostvarili lične ciljeve.

Ne prezaju ni od toga da odgurnu onoga koga su dobro iskoristili. Kada ih predosjećaj navede na bijeg od opasnosti, ili prisjete se nekog užitka, istodobno se u njihovim mislima otvore vrata lukavstva i nasilja čime dolaze do željenog cilja. Tada kreću u akciju a pljačka smjenjuje miroljubivu razmjenu, svađa sporazumjevanje a ljudsko ponašanje se počne zasnivati na lukavstvu i nasilju.”

Na kraju ‘Abduhu zaključuje konstatacijom da su mnogi “pametni” mislili da mogu obezbjediti veliko poštovanje zastrašujući plašljive a uznemiravajući miroljubive. Ali, uspjevali su da ih ispune strahom, ali ne i poštivanjem.

3. Čovječanstvo između dobra i zla

Jedan od razloga razilaženja među ljudima je opredjeljenost dobru ili zlu. Evidentno je postojanje dobra i zla u svijetu, te borba sila opredjeljenih jednoj ili drugoj strani. Posljedica loših sklonosti, neizmjernih želja i niskih prohtjeva je učinjeno zlo i opredjeljenje silama mraka zbog čega se dešavaju mnogi sukobi među ljudima. Otkada postoji svijeta na ovoj ravni sukobi nisu nikada prestajali. Na jednom mjestu se ugasi žarište a na drugom se raspali požar sukoba. Pozitivne sile dobra aktiviraju um, savjest, znanje i humanizam. Iz ovoga proističe svako dobro, dolazi do koegzistencije među ljudima. Na bazi tih odnosa moguć je svaki dogovor i sporazumjevanje.

Govoreći o rasponu čovjeka između sila dobra i zla, veliki suvremeni islamski mislilac Šejh Mahmud Šeltut, koji je živio u XX stoljeću, veli:

Čovjek je na rasponu dviju sila, sile dobra i sile zla. Onaj koji je obavijen lažnim sjajem ovoga svijeta, nekontrolisanim željama i prohtjevima, skloniji je da se prikloni silama zla. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.
(Jusuf, 53.)

Tako mi vremena! Čovjek, doista, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
(El-‘Asr, 1-3.)

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan. Kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je. Osim vjernikâ, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali.
(El-Me’âridž, 10-23.)

Ukoliko bi čovjek bio prepušten sam sebi, našao bi se bespomoćan i razapet između tih sila i on ne bi mogao uspostaviti ravnotežu među njima, što bi rezultiralo nadmoći zla nad dobrom, nereda nad redom, dovela bi se u pitanje svrhovitost njegovog stvaranja i imenovanja kao Allahovog halife na Zemlji. Došlo bi do pitanja o istinitosti riječi Uzvišenog:

A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti halifa biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolivati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”
(El-Bekare, 30.)

Zbog toga, Šejh Šeltut, istražujući ovaj problem pravilno uočava razloge razilaženja među ljudima, ističući prijeku potrebu čovječanstva za Allahovom Objavom, jer po svojoj naravi čovjek nije u mogućnosti da doprinese intenzivnom ostvarivanju dobra i njegovoj superiornosti nad zlom. Međutim, suprotno mišljenju ovog naučnika, nalaze se mnogi nemuslimanski i muslimanski znanstvenici, koji su na stanovištu da je čovjek, neovisno od Božije upute, u mogućnosti samostalno izvršiti uređenje ovog svijeta i da u takvom svijetu može postojati snošljiva atmosfera za život.

Rasprava o pretežnosti jednog od ova dva mišljenja ovdje nije potrebna.

4. Pristrasnost i predrasude

Čovjek, u najviše slučajeva, na događaje i sve postojeće gleda svojim oko i ima vlastito stajalište. Sa tog osnova izgrađuje i odnose u društvu. Nakon razvoja ljudske zajednice i njezinog organizovanja u šire društvene skupine javlja se lokalizam kao jedan od vidova i oblika društvene svijesti koja regulira odnose jedne grupe ljudi, ili naroda prema drugom. Danas je to očito u svijetu, gdje bogatije zemlje nameću svoje interese siromašnima, pokazujući najgrublji oblik pristrasnosti i nasilja.

U tom kontekstu javlja se i doticanje informacija kao historijskih činjenica koje nam govore o prošlim događajima. Vrlo često, iz ovih ili onih razloga, mnogobrojna fakta ostaju tajna a umjesto njih se plasiraju izmišljene i iskonstruisane informacije u interesu prikrivanja istine o onome što se desilo i kako se desilo.

Ibn Haldum veli: ”Neistina je prirodni saputnik historijskih informacija. Postoji niz uzroka koji nužno dovode do toga. Jedan od njih je privrženost ideologijama i doktrinama. Ako je duša bespristrasna pri uzimanju informacija, ona se odlučuje na kritičko razmatranje, te tako odvaja istinu od neistine. Ako je duša, pak, zaražena pristrasnošću prema određenim shvatanjima ili sektama, ona prihvata izvještaje na prvi pogled. Predrasuda i pristrasnost otupljuju kritičko promatranje. Tako se laž prihvata i dalje prenosi.”

Isto tako, Ibn Haldun spominje: slijepo vjerovanje prenosiocima informacija, prenebreganje ciljeva koje imaju neki događaji, što se mnogi izvještaji neopravdano prihvataju, u neznanju odnosa između stvarnog stanja i okolnosti koje su dovele do tog stanja, dodvoravanje časnicima i vladarima slaveći ih i hvaleći. On dalje veli: ”Ljudske duše su pune želja za slavom i poklanjaju mnogo pažnje na ovom svijetu vlasti i bogatstvu koje im pruža. Većina njih ne stremi vrlinama niti se nadmeću s nosiocima tih vrlina.”

Prije svega, čovjekov postupak mjeri se kvalitetom nepristrasnosti, isto tako naroda, što se uvijek u svijetu nije moglo vidjeti. To je nametalo jedan nepremostiv jaz na savremenike i na buduće generacije, jer se kroz to posmatrao čovjek na drugoj strani. Na takav način je izmicala kompaktnost u ljudskoj zajednici. Širili su se razdor i konflikti. Da se, kojim slučajem, čovjek izdigao iznad vlastitog interesa i pristrasnosti sigurno je da bi historija bila sasvim drugačija, kako po događajima koji su se u njoj zbivali, tako isto i po doprinosu čovjekovog uma i njegovih ukupnih intelektualnih aktivnosti.

5. Različitost profesionalnih i drugih orijentacija

Historijski gledano, do različitih pogleda, pravaca, smjerova, usmjerenosti, težnji, tendencija, orijentacija i kursova dolazilo je zbog težnji raznih grupa naučnika da ostvare pravosnažnost i zvaničnost njihovih stavova po nekom pitanju. Te različite tendencije naučnika su svoja mišljenja, ideje i stavove prenosili na ljude sa kojima su dolazili u doticaj, vršili na njih direktan ili posredan upliv i tako proširivali krug pobornika, zagovornika i podržavaoca svog stava. U prirodi ljudskog društva je da svaka tendencija ima svoju boju i uočljivu razliku u odnosu na neku drugu. Rijetko je bio slučaj da se dvije tendencije uopće ne baziraju na svojim stavovima i da prevazilaze usvojene stavove ne pokušavajući ih promicati nad drugom ili je ne nametati nekome. Razmišljanja su doprinosila različitosti smjerova. Svaki stav je imao svoje zagovarače, svaka struka i profesija svoje pobornike, svako mišljenje samostalan pravac različit od drugoga, kako to vele ”Ihwan-i safa” u svojim ”Traktatima”:

”Postoje različite vrste analognih mjerila i mnogo struka, od kojih svaka ima svoje izvore i vlastito utemeljenje na principima nekog strukovnog zanimanja, znanosti i organizacije. Tako, primjerice, mjerila pravnika nisu podudarna sa mjerilima liječnika; stanovište astrologa nije slično stanovištu gramatičara, pogotovo, analogiji skolastika, niti su zaključci filozofa istovjetni zaključcima dijalektičara. Njihovi pogledi nisu slični ni u prirodnim znanostima, niti u metafizici.”

Normalno je da će drugačije gledati na jedno pitanje slobodoumni mislilac od stručnjaka u toj oblasti obzirom da svaki od njih ima svoj vlastiti put mišljenja i metodološki prilaz tom predmetu. Oni koji polaze sa iste pozicije, koriste se istim sredstvima i metodom, idu istim pravcem i doći će do istih rezultata. Jedna tendencija ima svoj vlastiti svijet i, svaki drugi, različit od njezinog stran joj je i dalek. Na tim osnovama, drugačiji je prilaz Kur’anu islamskih pravnika, a drugačiji skolastika ili dijalektičara. Različitost njihovih stavova je u različitosti metoda pristupa i obrade. Islamski pravnici platformu prilaza Kur’anu uzimaju iz samog Kur’ana i Sunneta dočim skolastici, a naročito akaidski učenjaci, pored gornja dva izvora uzimaju logičko rasuđivanje i slobodno promišljanje.

mr. Muharem Omerdić

Učimo o Islamu
Back to top button