Brak & Porodica

Snaha ili sluškinja

Ne boli ako snahu malo i pohvališ

Ima svekrva koje se raduju kada im je snaha dobra, fina, poštena, „kutnjica“

Milo im, jer ne brinu sa kime će sutra sina ostaviti da živi i da mu gaji djecu, a bogami ima i onih kojima se kosa na glavi digne kada im neko pohvali snahu.

Nedavno sam posjetila jednu svoju prijateljicu koja se je operisala od „one“ bolesti zbog koje se, s pravom, toliko u medijima trubi ženama da se kontrolišu, pregledavaju i vode računa o sebi, jer svake godine veliki broj žena, nezavisno od godina starosti, umre od nje. Govorim o kanceru.

No, mene je nešto drugo natjeralo na razmišljanje: njena snaha – fina, mirna, ljupka, muminka, gostoprimljiva žena. Kao i sve sandžačke žene, lijepe čehre, dočekljive, gledala sam je kako hitro kao balerina trčkara po kući, uslužuje, oblijeće oko djece, oko svekrve (muža po nekom pravilu nije bilo u kući), a svekrva sjedi i razgovara sa mnom. Ništa loše, valjda je red da i svekrve nekad sjednu, „radni staž“ im to dozvoljava, jer danas, kako se životni vijek skratio, pravi je luksuz dočekati da budeš svekrva.

Ona – šta misliš da li ima ime? Ne vjerujem….

Kažem svojoj prijateljici: „Pripazi malo tu ruku, ne podiži teško, operacija je ipak operacija…“ „Ne, ma kakvi“ – kaže ona – „ja ništa ne radim otkako je ona došla.“ A ona, veselica, satrije se oko svekrve, k’o da joj je nekakav strah utjerala u kosti pa joj čehre gleda da se šta ne namrgodi ili da joj kakav znak ne da. Ona…, sjenka, sluškinja, gost od danas do sutra…. ili snaha? Ponekad kažem: „Ma, neka je! Šta treperi kao da je strah! Kao da nema svoje dostojanstvo! Svoju riječ! Svoju ličnost! Bilo kakvu drugu ulogu sem sluškinje! K’o da nije u toj kući ona i supruga, i majka, i snaha…“ Pa se ishujam, a opet je žalim, jer mnogo je tako finih žena koje su sjenke svojih svekrva, dominantnih i „skupocjenih“ žena, kako sebe one nazivaju… A snaha…, šta mi je snaha? Danas jeste – sutra nije! Šta će sutra biti, to me i ne zanima, ali snaho, veselice, izbori se za ono što si danas, jer ako si danas SAMO sluškinja, koja se ni o čemu ne pita, ni o čemu ne odlučuje, kojoj je teško i ime spomenuti nego je lakše reći ona pojedinim dominantnim svekrvama, koje žele da gazduju u kući i onda kada niko ne vidi razloga za to, teško tebi…

Ne boli ako snahu malo i pohvališ

Ima svekrva koje se raduju kada im je snaha dobra, fina, poštena, „kutnjica“… Milo im, jer ne brinu sa kime će sutra sina ostaviti da živi i da mu gaji djecu, a bogami ima i onih kojima se kosa na glavi digne kada im neko pohvali snahu. Što? Nikad mi to neće biti jasno… Valjda se boje da im se ne „podignu uši“. Bolje nek’ im se podiže šećer, masnoća, pritisak. Lakše im se komanduje tako.

Pomisli da si u njenoj koži

Da, pa ti se ujutru spava, djeca taman usladila, a ti moraš da ustaneš, da svekrvi staviš kahvu (k’o da za to treba neka posebna tehnika, pa ne može sama), sramota je da snaha spava do 9! Pa skuhaš nešto, a ono cijela mahala sazna da ti je pokipelo mlijeko, zagorio pasulj, neuspjeli kolač završio u kanti. Pa „snaho vidi ovo, snaho vidi ono, šta je onaj trun ondje, ko to zva na telefon, gdje ćeš to, gdje ode ovaj, gdje se izgubi onaj, nemoj se danas „gubit“ doći će mi kone, šta ćeš kod majke svaki dan, šta je to toliko razgovaranje telefonom, ah boli ovo, boli ono…, promjene vremena…“ E, vala snaho, ne bila u tvojoj koži!

Život u zajednici

Pričam skoro sa jednim mojim bliskim prijateljem o životu u zajednici koji je tipičan za naše sandžačko podneblje gdje u jednoj istoj kući žive muž i žena, njihova djeca, njegovi roditelji, njegova braća i sestre, pa možda po nekad i djed ili bijača, ili neka razvedena tetka sa djetetom… To definitivno ima samo kod nas, a koliko islama ima tu, koliko ima obzira prema snahi koja je sluškinja svemu i svakome – ovog pegla, onom mjeri pritisak, onog uslužuje, a za sve kuha – to neka svako ponaosob razmisli.

Kaže taj moj prijatelj: „Kod nas se sin i snaha ne dijele u drugi stambeni prostor, makar to bilo i pod kiriju, dok joj ne otkaže žučna kesa, proradi šećer, skoči pritisak ili ne počne da joj trni lijeva ruka!“ To mu dođe kao ono: „Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane.“ Zar mora tako da bude?!

Imamo na hiljade deformisanih porodica ovakvih, kažu tradicionalnih, a ja bih prije rekla nakaradnih shvatanja, u kojima snaha izuva i obuva svekru čarape, svekrvi gleda čehre od ranog jutra kao vremensku prognozu, juri za djecom koju ne može valjano da vaspita jer na svaku njenu kritiku ona nalaze utočište kod djeda i nane, a na kraju šta god da urade, loša su na majku. I tako sve u krug…, zamršeno, komplikovano, k’o crijeva! Tako ti je kod nas – što jednostavno, kad može komplikovano!
I kad konačno stekne „uslove“ da se odvoji i samostalno živi sa svojom porodicom, nakon debelih 20 godina braka, taman kad sve „poravna“ i potamani, ona iznenada umre! A za njom ostanu da pričaju: „Eh, ne da se veselom insanu… Sad kad je mogla da živi, evo ti šta bi!“

Učimo o Islamu
Back to top button