Historija & Teme

Bitka kod Hendeka (1.dio)

U ovoj bici idolopoklonici i jevreji Arabije su se udruzili da jednom za svagda uniste muslimane. Nekoliko Arapskih plemena, predvodjenih Kurejsima Mekke, zajedno sa jevrejima, drzali su Medinu u okruzenju punih mjesec dana. Ulazak u sam grad im je bio onemogucen kanalom kojeg su muslimani iskopali nekoliko dana prije njihovog dolaska.

Vodje jevrejskih plemena Benu Nuzejra i Benu Vaila su bile odgovorne za ovaj sukob. Ponizenje koje su pretrpjeli protjerivanjem ucinilo je od jevreja Benu Nuzejra aktivne i srcane neprijatelje islama. Nakon sto su se doselili u Hajber odmah su poceli smisljati kako da se osvete muslimanima. Selam b. Abil Hakik i Haj b. Ahtab dodjose u Mekku sa jos nekolicinom ljudi iz plemena Benu Vail. Na prvom sastanku sa liderima Kurejsa neko od njih rece: “Muhammed (s.a.v.) se okomio jednako i na vas i na nas. Protjerao je nasa plemena Kajnuka i Nuzejr iz njihovih domova. Morate ustati i traziti pomoc vasih saveznika, a mi cemo pomoci sa sedam stotina jevrejskih sablji. Pleme Benu Kurejza je potpisalo mirovni ugovor sa Muhammedom (s.a.v.), ali mi cemo uciniti da on bude ponisten.

Kurejsi, koji su vec bili digli ruke od ratovanja sa muslimanima, postadose uvjereni da pobjeda ipak nije bila nedostizna. Slozise se sa jevrejima da udruzenim snagama nesto moze biti ucinjeno. Ovakav vid suradjivanja izmedju jevreja i Arapa nije do sada bio vidjen. Koristeci njihov dolazak i njihovo trazenje pomoci, musrici su zeljeli jos nesto znati. Prije nego su se slozili da suradjuju pitali su ih: “Vi ste narod Bozije Knjige (ehl el-kitab) i sposobni ste uvidjeti razliku izmedju prave vjere i lazne. Znate da nas sukob sa Muhammedom (s.a.v.) nije ni zbog cega drugog osim sto se njegova vjera suprotstavlja nasoj.

Recite nam iskreno cija je vjera bolja – nasa ili vjera koja trazi da se obozava samo Allah i zeli da unisti sve idole i srusi njihove hramove?” Sada pogledajmo sta su odgovorili oni koji su sebe smatrali sljedbenicima vjere u jednog Boga (kao i muslimani). Bez puno razmisljanja usljedio je odgovor: “Vjera u idole je bolja od Muhammedove vjere. Ostanite cvrsti u svojoj vjeri i ni po koju cijenu nemojte je zamijeniti za njegovu.”

Ova izjava je bacila jos jednu ljagu na karakter jevreja i ocrnila i onako vec dovoljno crnu historiju jevrejstva. Ovaj njihov postupak su osudili i neki jevrejski pisci. Dr. Israel pise u svojoj knjizi “Historija jevreja u Arabiji”: “Jevrejima nije bilo dozvoljeno da tako odgovore cak i u slucaju da su zbog toga Arapi odbili saradnju (protiv muslimana). Cak sta vise, nije im bilo dozvoljeno da traze pomoc idolopoklonika jer to je potpuno suprotno ucenju Tevrata.”

U stvari to je bio metod danasnjih politicara koji vjeruju da mogu koristiti sve dozvoljene i nedozvoljene nacine za ostvarenje svojih ciljeva. Prema njima, ostvarenje cilja cini nedozvoljeno dozvoljenim, a moralnost se uzima u obzir samo onda ako ce pomoci u zeljenoj svrsi. Casni Kuran, takodjer, govori o ovom dogadjaju: “Zar ne vidis one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i sejtane vjeruju, a o neznabozcima govore: “Oni su na ispravnijem putu od vjernika!” (K.4:51)
Rijeci toboznjih ucenjaka zadovoljise lidere Kurjesa koji podrzase plan o udruzenom napadu na Medinu.

Poslije ovoga isti jevrejski uglednici su otisli u mjesto Nedzd da traze podrsku plemena Gatafan. Ono je bilo poznato po svom neprijateljstvu prema islamu. Iz tog plemena jevrejima se odazvase familije Fezara, Murra i Esdza pod uslovom da im poslije pobjede nad muslimanima pripadne polovina godisnjeg poljoprivrednog uroda sa Hajbera. Saveznistvo se jos vise uveca kada Kurejsi dobise saglasnost od svog saveznickog plemena Selim, a pleme Gatafan od svog saveznika plemena Esad. Kada su svi detalji oko saveznistva bili utanaceni dogovorise se o danu u kojem su trebali krenuti na Medinu.

Od prvog dana kada je dosao u Medinu Poslanik s.a.v. se pobrinuo da ima pouzdane ljude u raznim dijelovima Arabije. Oni su ga na vrijeme obavjestavali o novim dogadjajima u svojim krajevima. Ne prodje malo a Poslanik s.a.v. vec primi vijest o savezu izmedju musrika i jevreja i njihovoj namjeri da napadnu centar islama.

On odmah sazva prijatelje da vide sta im je ciniti. Neki od njih predlozise da se brane iza zidina grada kao i iz visokih kuca i utvrdjenih dvorista. Ovo rjesenje nije bilo odgovarajuce, jer, uzimajuci u obzir brojnost neprijatelja, ni jedna zidina niti utvrda nije bila sigurna od unistenja. Bilo je potrebno nekako sprijeciti neprijatelja da pridje gradu.

Selman, koji je dobro poznavao nacin ratovanja u Persiji, predlozi: “U kraju iz kojeg ja dolazim ljudi bi iskopali dubok i sirok jarak oko svog mjesta i tako zaustavili neprijatelja. Mislim da bi i mi trebali iskopati takav jarak na onim mjestima iz kojih bi nam neprijatelj mogao prici. U isto vrijeme bi trebali napraviti utvrde na ivicama jarka iz kojih bi mogli strijelama i kamenjima sprijeciti neprijatelja da ga predje.”

Selmanov prijedlog bi jednoglasno prihvacen. U pratnji nekolicine ljudi Selman obidje grad biljezci mjesta gdje se trebalo kopati. Poslije toga se rasporedise u grupe i svaka grupa uze da iskopa jedan dio kanala. Poslanik s.a.v. poce prvi kopati a za njim hazreti Ali iznositi iskopanu zemlju. Na Poslanikovom licu i celu ukazase se grasci znoja i on poce bodriti prijatelje rijecima: “O Boze, nema zivota do zivota Svijeta onoga. Smiluj se Pomagacima i Iseljenicima.” Uzimajuci lopatu u ruke Poslanik s.a.v. je zelio da zajednica muslimana vidi da komandant armije i lider zajednice mora takodjer podnositi teskoce, i zajedno s drugima raditi na njihovom uklanjanju.

Njegov primjer izazva entuzijazam u drugovima pa se oni svim snagama dadose na posao. Ovaj entuzijazam bi tako zarazan da i jevreji plemena Kurejza, vidjevsi muslimane u takvom zanosu, ponudise svoje alate za kopanje i iznosenje zemlje. Kada bi neko naisao na kamen kojeg nije bio u stanju izvaditi niti razbiti, pozivao je Poslanika s.a.v. koji je razbijao kamen jednim snaznim udarcem.

Kada su se rasporedjivali u grupe Muhadziri i Ansari se pocese raspravljati kome pripada Selman. Svaka grupa ga je sebi prisvajala i zeljela da radi s njom. Problem je bio rijesen kada je Poslanik s.a.v. izrekao svoju cuvenu izjavu “Selman pripada mojoj familiji.” Prisutni munafici su iznosili razne izgovore da bi se izvukli sa posla, napustajuci kopanje bez Poslanikove dozvole. O njima bi objavljeno: “Allah zna sigurno one medju vama koji se kradom izvlace. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (tj. Poslanikovu), da ih iskusenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snadje.” (K. 25:63)

Uskoro se velika neprijateljska vojska, poput najezde skakavaca, uputi ka Medini. Ocekivali su da sretnu muslimane u ravnici ispod planine Uhuda, ali ne nasavsi ih tamo produzise prema gradu.

Tu ih, na njihovo opste iznenadjenje, doceka dubok i sirok kanal. Neprijatelj je imao oko deset hiljada boraca dok je muslimana bilo samo oko tri hiljade. Muslimanski logor je bio postavljen ispod brda Sala’ odakle su imali potpun pregled o aktivnosti neprijatelja. Jedan broj muslimana je bio zauzeo utvrdjenja koja su bila izgradjena na njihovoj strani kanala.

Odatle su bili u stanju da osujete svaki neprijateljski pokusaj da predje kanal. Medina je bila u okruzenju mjesec dana za koje vrijeme je samo nekoliko osoba sa neprijateljske strane uspjelo da predje na drugu stranu. Ostali su bili sprijeceni kisama kamenja i strijela.

Ova opsada se odvijala za vrijeme suhe Arapske zime u kojoj je nedostatak kise ucinio nabavku osnovnih zivotnih namirnica znatno otezanom. Arapi nisu bili spremni za ovako dugu opsadu i vrlo brzo pocese osjecati teskoce u prehrani ljudi i zivotinja. Bili su uvjereni da ce jednim napadom pregaziti grad i brzo zavrsiti sa muslimanima. Medjutim, jarak ih je bio sprijecio u tome. Jevrejima, koji su organizovali ovaj pohod, postade jasno da Arapi nece moci dugo izdrzati u ovom stanju neizvjesnosti. Postojala je opasnost da njihova odlucnost oslabi i oni se vrate nedovrsenog posla. Zbog toga su odlucili da traze pomoc jevreja plemena Kurejza.

Zeljeli su da ovo pleme, koje je potpisalo ugovor sa Poslanikom s.a.v. o nenapadanju i mirnom suzivotu, napadne muslimane unutar Medine i tako stvori mogucnost Arapima da premoste jarak i napadnu muslimane s vana. Haj b. Ahtab je odlucio da posjeti uglednike tog plemena i nagovori ih da poniste ugovor sa muslimanima. Dosao je pred njihovu tvrdjavu i trazio da vidi Ka’ba, jevrejskog vodju.

Učimo o Islamu
Back to top button