Ono što ovaj časni ajet objašnjava u našem životu se odražava na slijedeći način: Kad sudimo o drskosti drugih i njihovom griješenju ne sudimo na isti način kako bismo sebi sudili kad bismo se stavili u kontekst toga istog pitanja. Sebi ne sudimo istim mjerilima s kojima sudimo drugima. Kad govorimo, npr., o onome šta zaslužuje neko ko je počinio nešto loše znamo se upitati: “Što ga Allah ne kazni, što ga ne utjera u zemlju”?!
Istovremeno, mi se nadamo i očekujemo da će Allah naše grijehe oprostiti zbog toga što učinimo neko i neznatno dobro djelo. Međutim, sa stanovišta stila i načina razmišljanja, bilo bi poželjno da imamo u vidu da i mi imamo udjela u lošim djelima te da, kad se radi o dobrim djelima, u obzir uzmemo mogućnost da ona i njima brišu loša djela.
Što se tiče napredovanja za još jedan korak u tome, to bi bilo umanjivanje njihovih grijeha, da budu veličine jednog lješnika, iako su u stvari veličine planina. Kako god bilo, sve se drugačije vidi kad se nas lično tiče.
وَقَالَتِ الْيَهُودُ وَالنَّصَارَى نَحْنُ أَبْنَاء اللّهِ وَأَحِبَّاؤُهُ قُلْ فَلِمَ يُعَذِّبُكُم بِذُنُوبِكُم
I Jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi”. Reci: “Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?” (Al-Mai’da, 18)
Ako tvrdnje sljedbenika Knjige, koje se pojavljuju u gore navedenome časnom ajetu, razmatramo s ovim mjerilima, vidjet ćemo koliko su one ružne i odvratne, kod Boga i kod ljudi. Neki među njima tvrde da se razlikuju od ostalih ljudi, da im drugi ni po čemu nisu slični, da su oni Božiji miljenici. U tome oni nalaze uporište da se uzdižu i ohole. Ne oklijevaju ponašati se bezobzirno i bez straha pred Uzvišenim Allahom. Na druge gledaju s prezirom i omalovažavanjem, koji izviru iz samih njihovih tvrdnji, kakve otvaraju vrata svim drugim negativnostima, a to praktično, sačuvaj Bože, u njihovom viđenju glasi: Pošto smo do takve razine bliski Bogu, On će nam oprostiti sve što uradimo.
Uzejr, a.s., prema njihovim tvrdnjama, bio je Božiji sin, a isto su drugi tvrdili za Mesiha, a.s. Sljedbenici ovih vjerovjesnika su i sebe smatrali Božijim sinovima. Iako je to tako bilo rečeno metaforično, znali su izjaviti: “Nema bojazni ni brige za nas, jer će Bog čuvati Svoju djecu i Svoje miljenike. Nema mjesta nikakvoj prijetnji ili opomeni u vezi s njima. Strah i nemir je za druge, koji nemaju takvu čast. Patnja je za njih, ona je njihov usud.”
Iako to nije tako stajalo u njihovim knjigama, oni su tako rado odgovarali uvijek kad su bili opominjani ajetima koji govore o kaznama. Bili su uvjereni da će im koristiti raspravljanje koje vode s Poslanikom, s.a.v.s., i njegovim ashabima, r.a., umišljajući da će takvim pričama i takvom polemikom nešto postići.
Tačno je da se uzrečica “ako Bog da” pojavljivala i u nekim ranijim knjigama. Kao što je moguće da je greška vezana za nju nastala u postupku prijevoda, ili da je to metaforičan izraz za Božiju blagost i milost prema njima, poput očeve milosti. U knjigama nebeskih vjera nije rijetko ni korištenje riječi “otac” sa značenjem “samilostan” i “milostiv”.
Pred upotrebom ovakvog izraza, bilo sa stvarnim ili metaforičnim značenjem, u sklopu rasprave opravdano je pružiti odgovor koji ih može ušutkati, a to je: “Kad biste vi bili Božiji sinovi i Njegovi miljenici, kao što tvrdite, On vas ne bi kažnjavao za grijehe. Ne biste se nigdje izlagali pokoljima i zarobljavanju, kojih se ne možete riješiti.”
