Hvala Allahu, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika i na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih budu slijedili.
Kada bi neko od nas sjeo i počeo da razmišlja o namazu muslimana došao bi do zaključka da svi oni (muslimani) izvršavaju većinu ruknova namaza, kao što je početni tekbir, stajanje, pregibanje, sedžde, ali u isto vrijeme mnogi klanjači narušavaju veliki rukn bez kojeg namaz nije ispravan, a to je rukn smirenosti, i pored toga što ovaj rukn dolazi zajedno sa većinom ruknova u smislu da je smirenost neophodna na stajanju, pregibanju, sedždama i sjedenju.
Značenje smirenosti u namazu jeste: smirenost onoliko koliko je potrebno da se izgovori obavezan zikr, pa tako klanjač ne bude smiren sve dok se ne smiri na ruku'u onoliko koliko mu je potrebno da jednom izgovori: „subhane rabbijel-azim“, a kod vraćanja sa ruku'a onoliko koliko mu je potrebno da kaže: „rabbena ve lekel-hamd“, a na sedždama onoliko koliko mu treba da kaže: „subhane rabbijel-e'ala“, a na sjedenje između dvije sedžde onoliko koliko mu je dovoljno da kaže: „rabbi-gfir li“ itd.
Rekao je ibn Hadžer El-Hejtemij u knjizi „Tuhvetul-muhtadž“: Pravilo smirenosti je da se smire i vrate na svoja mjesta tjelesni udovi klanjača.
U Buharijevom Sahihu se spominje hadis kojeg prenosi Ebu Humejd Es-Saidij – radijellahu anhu – a glasi: “Pa kada podigne svoju glavu uspravi se tako da se svaki zglob vrati na svoje mjesto“. A u Muslimovom Sahihu nalazi se hadis od Aiše, majke vjernika – radijellahu anha – u kojem stoji: “A kada bi podigao glavu sa ruku'a ne bi učinio sedždu sve dok se ne bi ispravio stojeći”.
Ovi i njima slični hadisi ukazuju na to da je smirenost ustvari staloženost u namazu, bez žurbe u prelaženju sa rukna na rukn koji slijedi, uz kratko zadržavanje sve dok se svaki zglob i kost ne budu vratili na svoje mjesto.
Osnovni dokaz za rukn smirenosti je hadis od Ebu Hurejre koji se bilježi u dva Sahiha, da je Poslanik alejhis-salatu ves-selam, ušao u mesdžid te je nakon njega ušao neki čovjek, i počeo klanjati namaz, pa kada je završio (s namazom), došao je kod Poslanika i nazva mu selam, te mu Poslanik uzvrati na selam i reče: „Vrati se pa klanjaj, jer ti doista nisi klanjao“ . Taj čovjek se vratio i klanjao onako kako je klanjao prvi put. Zatim je došao Poslaniku alejhis-salatu ves-selam i nazvao selam. Pa mu je Poslanik rekao: “I na tebe neka je selam, vrati se i klanjaj, jer ti nisi klanjao”. I tako ga je vraćao tri puta. Tada čovjek reče: Tako mi Onoga Koji te je poslao sa istinom, ja ne znam bolje od ovoga pa me poduči. Poslanik alejhis-salatu ves-selam mu reče: “Kada ustaneš da klanjš namaz, donesi početni tekbir, zatim prouči ono što ti je lahko iz Kur'ana a od onoga što znaš (napamet), zatim učini ruku’u sve dok se ne smiriš na ruku'u, zatim se podigni dok se ne uspraviš stojeći , zatim učini sedždu i smiri se na sedždi, zatim se podigni sve dok se ne smiriš sjedeći, zatim tako postupaj u cijelom tvom namazu”.
Ovaj plemeniti hadis je poznat kao hadis onoga koji nije ispravno klanjao namaz, po uzoru na ovog čovjeka, a on je Hallad bin Rafia radijellahu anhu, i on (hadis) je osnova u poglavlju o smirenosti u namazu.
Postaje nam jasno da je smirenost u namazu rukn bez kojeg namaz nije ispravan jer je Poslanik alejhis-salatu ves-selam naredio ovom čovjeku da ponovi namaz zato što nije bio smiren u namazu.
Pojedini hadisi i govori koji upućuju na važnost ovog rukna:
U Buharijevom Sahihu stoji da je Huzejfe bin El- Jeman – radijellahu anhu – video nekog čovjeka koji nije upotpunjavao pregibanje (ruku'u), a niti sedžde pa mu je rekao: “Ti nisi klanjao, i kada bi preselio na ovome, ne bi preselio na vjeri na kojoj je Allah stvorio Muhammeda alejhis-salatu ves-selam”. A u rivajetu kod Nesaija stoji da mu je Huzejfe radijellahu anhu rekao: “Koliko dugo klanjaš ovakav namaz?” Odgovori mu čovjek: “Skoro četrdeset godina”. Na to mu reče Huzejfe: “Evo četrdeset godina kako nisi klanjao”. Bilježi Nesai u Sunenul-kubra.
Kada bi Enes ibn Malik radijellahu anhu, podigao glavu sa ruku’a, ostao bi toliko dugo da bi čovjek rekao: “Zaboravio je”. Isto tako dugo bi ostao između dvije sedžde da bi neko zbog toga rekao: “Zaboravio je”. (Sahihul-Buhari)
Imam Šafija, Ahmed i Ishak su kazali: Ko ne ispravi svoju kičmu na ruku'u i sedždi, namaz mu nije ispravan, zbog hadisa Poslanika alejhis-salatu ves-selam: “Nije ispravan namaz čovjeka koji ne ispravlja kičmu na ruku'u i sedždi”. Ovo spominje imam ibn Redžeb El-Hanbeli u svojoj knjizi “Fethul-bari”.
Rekao je šejh Atije Salim rahimehullah: Obraćamo se onim ljudima koje vidiš da čine ruku'u ali nisu smireni na ruku'u, pa vidiš nekoga od njih (dok klanjaju) kao da trese nesto sa svojih ramena (zbog brzine podizanja i spuštanja), isto tako i sjedenje između dvije sedžde, i govore: Nas pravac (mezheb) je da je to blag i lahak rukn.
Pa mi njima odgovaramo: Ne postoji podijela ruknova na lagane i teške!! Poslanik je činio ruku'u sve dok se ne bi smirio, i vraćao bi se uspravljajućii se sve dok se ne bi smirio i dok se svaki pršljen i svaka kost ne vrati na svoje mjesto, a lagano pomeranje (u namazu) nije smirenost. Iz predavanja “Šerhu El-Erbeine En-Nevevijje”.
Rekao je šejh Ibn Usejmin rahimehullah: “Onaj koji ovo bude radio (tj. ko ne bude smiren nakon ruku’a) njegov namaz je batil (tj. nije ispravan) zato što je ostavio rukn od ruknova namaza;” i sve do govora šejha: “Nesreća koja je zadesila (muslimane) u ovom ruknu jeste u stajanju poslije ruku'a, i na ruknu između dvije sedžde kao što kaže šejhul-islam ibn Tejmijje: Ovo je nastalo od strane nekih emevijskih vođa, oni nisu dužili prilikom činjenja ova dva rukna , a ljudi su na vjeri svojih vladara, pa su ljudi od njih uzeli ovo kratko zadržavanje na ova dva rukna (stajanje poslije ruku’a i sjedenje između dvije sedžde) te su mnogi ljudi pomislili da je ovo praksa Poslanika alejhis-salatu ves-selam, i tako je zamro (nestao) sunnet sve dotle da je njegovo ispoljavanje postalo loše djelo ili skoro da je postalo loše djelo, čak do te mjere da kada bi čovjek odužio prilikom ova dva rukna, neko bi pomislio kako je dotični zaboravio ili zbunio se.”
(Iz knjige “Šerhul-mumtia ala zadil-mustaknia”)
Fikhska pitanja koja su vezana za rukn smirenosti u namazu :
Pitanje: Kakav je propis naklanjavanja onoga što je prošlo od namaza uzrokom neznanja o ruknu smirenosti?
Odgovor:
Kaže imam ibn Tejmijje: Ovaj čovjek (tj. Halid ibn Rafia) koji nije ispravno klanjao je džahil (neznalica), kada spozna obaveznost o smirenosti u toku namaskog vremena tada mu je obavezna smirenost (u namazu), a nije na njega obaveza prije toga (jer nije znao), i zbog toga mu je Poslanik naredio smirenost u namazu čiji vakat još nije istekao, dok za ono što je proteklo nije ništa kazao. (Medžmu'ul-fetava 22/44)
Rekao je šejh Ibn Usejmin: Neznanje je neposjedovanje znanja, ali ponekad čovjek biva opravdan neznanjem u onome što je proteklo mimo onoga što slijedi, a primjer tome je ono što se spominje u dva Sahiha iz hadisa Ebu Hurejre – radijellahu anhu – da je došao čovjek i klanjao namaz u kojem nije bilo smirenosti, zatim je došao Poslaniku i nazvao selam, pa mu je Poslanik alejhis-salatu ves-selam rekao: “Vrati se pa klanjaj, jer ti doista nisi klanjao”, i tako se ponovilo tru puta, te mu tada čovjek reče : “Tako mi Onoga Koji te je poslao sa istinom, ja ne znam bolje od ovoga, pa me poduči”, te ga je podučio ali mu nije naredio da naklanja ono što je prošlo; zbog toga što (to) nije znao, samo mu je naredio da ponovi trenutni namaz.
(Govor je uzet iz šejhovih susreta sa studentima pod nazivom “Babul-meftuh” (otvorena vrata)).
Pitanje: Koji je propis obavljanja namaza za imamom (hodžom) koji nema smirenosti u namazu. I kako treba postupiti kada to primjetimo u namazu?
Odgovor: Kaže Ibn Usejmin: Ako imam (hodža) nema obaveznu smirenost u namazu, njegov namaz nije ispravan, zato što je smirenost jedan od ruknova namaza, a potvrđeno je u dva Sahiha i drugim zbirkama u hadisu od Ebu Hurejre – radijellahu anhu – da je došao neki čovjek i klanjao namaz u kojem nije bio smiren, pa je došao Poslaniku alejhis-salatu ves-selam i nazvo selam, te mu je odgovorio na selam i rekao: “Vrati se pa klanjaj, jer ti doista nisi klanjao… (hadis bilježe Buharija i Muslim). Tada je Poslanik alejhis-salatu ves-selam objasnio da ovaj čovjek nema namaza zato što nije bio smiren (u namazu), i vraćao ga je tri puta nebi li se urezalo u njegov razum da njegov namaz nije ispravan, i zbog toga nebi li bio potpuno spreman da primi ono čime će ga Poslanik alejhis-salatu ves-selam podučiti.
I ako je to tako, onda ovaj imam (hodža) koji nije smiren u namazu, njegov namaz nije ispravan, i nije ispravno klanjati namaz za takvim, a na njemu je obaveza da se boji Uzvišenog Allaha za sebe i za one koji su iza njega od muslimana, kako ih ne bi predvodio u namaz koji im neće koristiti.
A kada počneš (klanjati) namaz za nekim imamom, i zatim vidiš da nije smiren (u namazu), tada ti je obaveza da se izdvojiš od njega i da sam smireno obaviš namaz, kako bi tvoj namaz bio ispravan.
Ovo pitanje, tj. nepostojanje smirenosti u namazu, mnogi su iskušani time u ovom vremenu, naročito po pitanju ruknova koji su poslije ruku'a i između dvije sedžde. Zaista mnogi ljudi kada se podižu sa ruku’a oni ne isprave kičmu a već idu na sedždu, ili još se nisu ispravili sa prve sedžde odmah čine drugu sedždu bez smirenosti, i ovo je suprotno uputi Poslanika alejhis-salatu ves-selam i suprotno onome što je naredio čovjeku kojem je rekao: “Zatim se uspravi dok se ne smiriš stojeći” i “Zatim se podigni dok se ne smiriš sjedeći”.
Tako bi Enes ibn Malik – radijellahu anhu – bio smiren prilikom činjenja ova dva rukna do te mjere da bi neko čak kazao: “Zaboravio je”, zbog dužine smirenosti na ta dva rukna, skroz suprotno onome na čemu su ljudi danas, a molim Uzvišenog Allaha da uputi nas i njih.
(Uzeto iz serije predavanja pod nazivom “Nurun aled-derb” (svijetlost na putu) od šejha Ibn Usejmina).
Ovo je od onoga što mi je bilo omogućeno da sakupim i priredim po pitanju ovog važnog rukna od ruknova namaza, i molim Uzvišenog Allaha da nas i ostale muslimane uputi na pravi put. I neka je salavat i selam na Poslanika, njegovu porodicu, i sve ashabe.
Napisao: Dr. Basim Amir
