Imala sam sestru koja je vecinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je ucila Kur'an. Ako bih je tražila, mogla bih je naci na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku'u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upucuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i veceri kao i sredinom noci te dok bi obavljala nocni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala. Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne casopise i gubila vrijeme citajuci knjige o romanticnim ljubavnim pricama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvecivala sam internetu i televiziji…
Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam video rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku zacuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajuci na djelo koje je vrednije od spavanja. Medutim, pored toga, legoh u postelju. Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.” Mršteci se odgovorih joj: “Imam još citav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.”
“Dodi i sjedi pokraj mene,” rece mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjecajuci iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?” Tihim glasom proucila je ajet: “Svako živo bice ce smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit cete u potpunosti plate vaše…”. (Prijevod znacenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?” Odgovorih: “Naravno da vjerujem”. Da li vjeruješ da ces polagati racun za svaki mali i veliki grijeh?” Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug.”
Zacudena naivnošcu moga odgovora rece: “Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlada od tebe a preselila je u saobracajnoj nesreci?” Pocela mi je nabrajati i druge slucajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište covjeka. Godine nisu mjerilo smrti.” Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrcu.
Mislila sam da cemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.” Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. “Vjerovatno cu ove godine ici na dalek put…. Na drugo mjesto … možda, Lejla …… Životi su u Allahovoj ruci…”
Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na cinjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno nece još dugo živjeti. Medutim, ko ju je obavjestio o tome…. Ili je to ona pretpostavljala? Upitala sam je: “Šta ti je? O cemu razmišljaš?” Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako, možda cu duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ceš ti živjeti? Možda još 20 god….Ili 40. A šta onda? Medu nama nema razlike, jer cemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru.
Zar nisi cula govor Allaha: “… I ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden taj je postigao ono što je želio.” (Prijevod znacenja Alu Imran, 185.) Dok sam odlazila od nje u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put…” Osam je sati ujutru. Cujem kucanje na vratima. Ovo nije uobicajeno vrijeme mog budenja. Cujem plac, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?” Uskoro saznadoh da se Munneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu. “Allahovi smo i njemu se vracamo!”- odzvanja po kuci. Majka uci dove: “Allahu olakšaj Munneveri. Uvjek je bila dobra i pokorna kci. Nikad je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze. Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kuci.
Ubrzo poceše dolaziti rodaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuca je sve punija. Ali, ja znam samo jedno – Munnevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “Bože! Gdje sam to ja? Šta se dogada?” Nisam bila u stanju više ni da placem. Obavjestiše me da otac želi da se poslijednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno celo.
Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjecala rijeci koje mi je cesto navodila: “… I noga se uz nogu savije. Tog dana ce Gospodaru tvome priveden biti.” (Prijevod znacenja El-Kijama, 29-30.) Te veceri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige.
Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, cije su oci suzile dok bi mi duge noci skretala pažnju na smrt i polaganje racuna. Allahu se utjecemo i od Njega pomoc tražimo. Ovo joj je prva noc u kaburu. “Molim te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je ucila, a ovo je njena sedžada.
Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da ce je cuvati za svoga muža kada se uda.”
Sjetila sam se nje i grcevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je ucvrsti u kaburu kao što je i ona molila. Odjednom upitam samu sebe: “Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Kakva bi bila moja sudbina? Dali Džennet ili Vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me je obuzeo. Suze su mi lile još jace: ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!! Cula sam sabahski ezan.
Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove rijeci, osjecala sam smirenost u duši. Ogrnula sam svoj ogrtac i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio poslijednji namaz. Od tada, kada osvanem, ne ocekujem da cu zanociti, a kada zanocim, ne ocekujem da cu osvanuti. Hvala Allahu Uzvišenom.
