Kada poredimo kur’ansko kazivanje o Ibrahimu i kazivanje u Starom zavjetu nećemo naći veliku razliku. Stari zavjet spominje život Ibrahima koji je ispunjen putovanjem i događajima, te Allahovim obećanjem da će njega i njegovu porodicu učiniti nasljednicima na Zemlji. Kur’an nam daje skraćeni pregled Ibrahimova života, ali oslikavajući drugu stranu koja je mnoga bitnija.
To je govor o stepenu Ibrahima kod njegova Gospodara, govor o borbi na Allahovom putu koji spominje odlike Ibrahima i njegovo žrtvovanje, te o tevhidu i dokazima koji pobijaju
vjerovanje u kipove. Kur’an spominje i veliku bogobojaznost
Ibrahima i njegovu iskrenost koju nalazimo i u Starom zavjetu.
Stepen Ibrahima
Kur’an nam ukazuje na Ibrahima kroz njegovu pokornost i zahvalnost Allahu, dželle šanuhu:
“I Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim
i bio je zahvalan Allahu na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na pravi put izveo.
I Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima.“ (En-Nahl:120-122)
Kur’an ga opisuje “ummetom“ , tj. da je on kao jedinka ummet, jer je on objedinio u sebi sva pohvalna svojstva. Sva lijepa svojstva kojima je Allah, dželle šanuhu, druge ljude okitio, u Ibrahimu ih je Allah, dželle šanuhu, sakupio i zbog toga on postaje imam koji je uzor drugima.
Zbog svih tih svojstava Allah, dželle šanuhu, ga odabire za vjerovjesnika,
nosioca poslanice i uzora ljudima.
Dove Ibrahima, ‘alejhisselam
Dova je srž ibadeta u islamu i ona otkriva čovjekov iman i njegovo robovanje i pokornost Allahu, dželle šanuhu. Kroz samu dovu, traženje materijalne dobiti ili duhovnog uzdignuća, se saznaje priroda čovjeka.
Kur’anske dove nam otkrivaju dušu Ibrahima i njegov stepen. On ne traži dunjaluk i njegove blagodati, a onaj koji je osjetio slast imana traži da mu se on poveća:
“Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri
i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći,
i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, –
i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih –
i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti.“ (Eš-Šu’ara’:83-89)
Ibrahim je molio Gospodara da njega i njegov porod učini iskrenim robovima i da im ukaže na ibadet Njemu, te da im pošalje poslanika koji će poučiti njegove potomke istini i ukazati im na dokaze Njegova postojanja i Njegova vahdanijjeta. Tražio je da ih pouči mudrosti, a to je spoznaja Šerìjata.
“Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!
Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!“ (El-Beqare:128-129)
Allah prima dovu Ibrahima i šalje iz njegova poroda poslanika Muhàmmeda, sàllallahu ‘alejhi we sellem, koji kaže: “Ja sam dova Ibrahima i radosna vijest Isaa.“ (Ibn-’Asakir)
Muhàmmed, sàllallahu ‘alejhi we sellem, je očistio duše Arapa od pokuđenih svojstava i poučio ih je Knjizi, Kur’anu, i mudrosti, a to je sunnet.
Ibrahim kao musliman, hanif
Mišljenje mnogih ljudi je da je Muhàmmed, sàllallahu ‘alejhi we sellem, nazvao svoju vjeru islamom i on je prvi koji je uzeo to ime. Takvo mišljenje je bez sumnje pogrešno, jer nam Kur’an ukazuje na stvarnost, a to je da je Allah, dželle šanuhu, sve poslanike nazvao muslimanima.
Među prvencima koji su bili zadovoljni sa tim imenom bio je Ibrahim koji tim imenom naziva svoje sljedbenike i oporučuje ga svojim potomcima, Arapima, koji su povjerovali u poslanstvo Muhàmmeda, sàllallahu ‘alejhi we sellem, i koji su prihvatili islam. Kur’an ukazuje na tu činjenicu:
“… i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno nazvao muslimanima, i u ovom Kur’anu…“ (El-Hadždž:78)
Muhàmmedu je bilo naređeno da slijedi vjeru Ibrahima koja se
zasniva na robovanju Allahu, dželle šanuhu:
“Poslije smo tebi objavili: “Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!“ (En-Nahl:123)
A na suštinu islama nam ukazuje Ibn-Tejmije:
“Islam je potpuna pokornost Allahu, dželle šanuhu, i nikome drugom pored Njega, da robuje Allahu, subhanehu ve te’ala, i da Mu ne pripisuje druga; da se samo na Njega oslanja, da se nada nagradi i da se samo Njega boji; da ga voli potpunom ljubavlju i da nikoga kao Njega ne voli; da voli i mrzi u ime Allaha, dželle šanuhu; da uzima prijatelje i neprijatelje u ime Njega. Onaj koji se uzoholi i okrene glavu od robovanja Njemu, on nije musliman, niti je musliman onaj koji robuje nekom drugom pored Allaha, dželle šanuhu.“
Islam je jamstvo kojim čovjek svoju dušu, srce, riječi, srdžbu i zadovoljstvo stavlja na Allahov mizan.
Ibrahim je govorio:
“Ja okrećem svoje lice, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju.“ (El-En’am:79)
Ibrahimova plemenitost
Allahova je volja bila da uništi Lutov narod koji se odao nemoralu. Oni su bili ogrezli u homoseksualizmu zbog čega ih Allah, dželle šanuhu, uništava preko meleka kojima je bilo naređeno da prvo odu do Ibrahima u liku mladića.
Ibrahim je bio poznat po svojoj plemenitosti i gostoprimstvu. Kada već petnaest dana nije bilo gostiju, njemu biva teško, ali ugledavši mladiće on se raduje, te zakla tele i ispeče ga. Ponudio je hranu gostima što oni odbijaju i obavještavaju ga da su oni meleki koje je Allah, dželle šanuhu, poslao da unište stanovnike Sodome i Gomore.
Oni donose radosnu vijest Sari, ženi Ibrahimovoj, da će roditi sina Ishaka kojeg će Allah, dželle šanuhu, obradovati sa sinom Jà’kubom. Na njeno čuđenje da tako stara rodi dijete oni joj odgovaraju da je Allah, dželle šanuhu, svemoćan. Nakon te radosne vijesti Ibrahim se obraća Allahu, dželle šanuhu, da se smiluje Lutovu narodu. Na to nam ukazuje Kur’an (Hud:69-76), dok Stari zavjet do u detalje govori o tom događaju.
Ibrahim daje sve od sebe da bi usrećio druge ljude, bili mu oni bliski ili daleki. Njegova želja je da ih odvoji od obožavanja kipova kojima su oni prinosili žrtve, davali hranu i piće. Ibrahimovo srce ne može to da podnese i ne može da gleda svoga oca kako luta u zabludi i zato on želi da ga uputi. To njegov otac ne prihvata, već mu prijeti sa kamenovanjem, a Ibrahim mu odgovara:
“Nek je na tebe spas, ja ću tražiti oprosta za tebe od svoga Gospodara.“
Na prijetnju Ibrahim odgovara istigfarom, što ukazuje na Ibrahimovu iskrenost i njegovo srce puno ljubavi i saosjećanja.
Njegova nježnost se vidi i u odnosu prema sinovima, jer kada ga Allah, dželle šanuhu, čini imamom, on ne želi samo sebi tu počast, već moli Allaha, subhanehu ve te’ala, da je da i njegovim potomcima. On čini dovu Allahu da njega i njegov porod učini onima koji obavljaju namaz, a one koji su zalutali, on ne traži da ih Allah, dželle šanuhu, kazni već da im se smiluje. Njegovo srce ne može da traži kaznu ni za one koji su zaslužili, a kada dolaze meleki koji ga obavještavaju o kazni Lutova naroda on se obraća Allahu i traži milost:
“… raspravljao se s Našim izaslanicima o narodu Lutovu, Ibrahim je zaista
bio dobrodušan, sažaljiv i odan.“ (Hud:74-75)
Ibrahimova hrabrost
Život Ibrahima je bio pun poteškoća u suprotstavljanju svome narodu i njihovom obožavanju kipova. On je nijekao njihovo vjerovanje i pozivao ih je u vjeru dajući im jasne dokaze kako bi ostavili svoje vjerovanje u kipove. Ali, to je težak put i nema ništa teže čovjeku od promjene njegova uvjerenja koje je naslijedio, a koje je za njega postalo svetost i nema ništa gore da mu neko omaložava njegovo vjerovanje. Zbog toga je Ibrahimov zadatak bio težak i trebalo mu je dosta hrabrosti i sabura da bi podnio srdžbu svoga naroda, a prvi koji mu se suprotstavlja bio je njegov otac koji mu kaže:
“… o Ibrahime, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti.“ (Merjem:46)
Ibrahim nije naišao na razumijevanje kod naroda, već samo odbijanje i udaljavanje od njega, ali to nije kod njega umanjilo želju za pozivanjem. On postaje još jači i suprotstavlja se rukom, oružjem koje će srušiti njihovo uvjerenje, a suprotstavljanje rukom je jače od riječi koje njima nisu koristile.
Rezultat njegove zavjere je jasan: njihovo prihvatanje istine ili njegova smrt. Rušenje njihovih kipova je izazvalo kod njegova naroda gnjev i oni mu sude.
Presuda biva smrt na lomači. Ibrahim nije pridavao važnost njihovoj presudi i nije pao u očaj, već je ostao smiren i duboko uvjeren u Allahovu pomoć.
Žrvovanje sebe i sina na Allahovu putu
Ibrahim je u dubini svoje duše priželjkivao da mu Allah, dželle šanuhu, podari dijete i Allah, subhanehu ve te’ala, mu u poznim godinama daje Ismaila. To dijete koje je njegova krv, nada njegova života i nasljednik njegova imena, Allah, dželle šanuhu, mu naređuje da ga žrtvuje. To je bio ispit njegova imana i stepena njegove pokornosti. I otac i sin to prihvataju uz potpuno zadovoljstvo da se žrtvuju. Tu otac žrtvuje svoga sina i sin sam sebe žrtvuje.
To je jedan od najsavršenijih prizora imana, a iman nije tvrdnja jezikom, niti je zabava u tuzi u određenom vremenu, već je iman potpuna pomirenost sa Allahovom odredbom koja se ispoljava u radu prema Allahovim odredbama i žrtvovanju svega na Alahovom putu.
U današnjem vremenu gdje čovjek predaje više pažnje djetetu, imetku i ženi nego Allahu, subhanehu ve te’ala, potrebno je da uzmemo pouku iz Ibrahimova života.
Obožavanje kipova
U Babilonu prije trideset i šest vjekova Ibrahim ruši kipove, a pored toga i danas u dvadesetom vijeku, vijeku nauke, je prisutno obožavanje kipova. To je znak slabosti ljudskog uma iz kojeg se rađa praznovjerje i neistina.
Kada tražimo razloge obožavanja kipova kroz historiju vidjećemo da se radi o slijepom slijeđenju predaka. Kur’an nam ukazuje na tu stvarnost u odgovoru Ibrahimova naroda koji kaže da je njihovo vjerovanje slijeđenje predaka:
“Ne, – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.“ (Eš-Šu’ara’:74)
A na drugom mjestu se ukazuje na slijedeći razlog:
“Vi ste“ – reče on – “mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovom svijetu međusobne prijateljske odnose održavali…“ (El-’Ankebut:25)
Ibrahim im kaže da oni nisu uzeli kipove iz uvjerenja, nego da bi se jedni drugima dodvorili i kako bi među njima ostala ljubav.
A danas, savremeni čovjek izmislio je sebi robovanje kipovima, a to je “kult ličnosti“. Takvi posjeduju snagu i sredstva javnog informisanja i propagandu koja ih čini božanstvima.
Pored kulta ličnosti postoji kult naroda, poput nacista koji uzdižu svoj narod iznad drugih što je dovelo do mnogih rata.
Domovina ima vrijednost, ali ne i krajnju svetost, jer ono čemu čovjek treba da teži jeste samo robovanje Allahu, dželle šanuhu, ne gledajući na rasu i boju kože.
