Od Ebu Umame, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ”Ko ostavi raspravu, makar bio u pravu, ja mu garantiram dvorac na perivoju Dženneta. Ko ostavi laž, čak i kada se šali, ja mu garantiram dvorac u središtu Dženneta. A ko popravi svoje ponašanje, ja mu garantiram dvorac u najvišem dijelu Dženneta”
Od Abdullaha b. Omera prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko uđe na pijacu pa kaže: “La ilahe illallahu vahdehu la šerikeleh, lehul-mulku, ve lehul-hamdu, juhji ve jumitu ve huve hajjun la jemutu, bi jedihil-hajru, ve hu ve ala kulli šej-in kadir”, Allah će mu upisati hiljadu hiljada dobrih djela i obrisati mu isto toliko grijeha, i podići ga za isto toliko stepeni, i sagraditi mu kuću u Džennetu.” (Tirmizi)
Od Ummu Habibe, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko u noći i danu klanja dvanaest rekata (sunneta), bit će mu sagrađena kuća u Džennetu: četiri rekata prije podne-namaza i dva poslije, dva rekata poslije akšama, dva poslije jacije i dva prije sabaha.” (Muslim)
Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko popuni prazninu (u saffu), Allah mu sagradi kuću u Džennetu i podigne ga za jedan stepen.”
Od Muaza b. Enesa el-Džuhenija, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:'Ko prouči Kul-huvallahu ehad deset puta, Allah će mu u Džennetu sagraditi dvorac.”
Od Ebu Muse el-Eš'arija, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada robu umre dijete, Allah upita meleke: ‘Jeste li usmrtili dijete Moga roba?’ Oni odgovaraju: ‘Jesmo.’ Allah ih opet upita: ‘Jeste li uzeli plod njegovog srca?’ Meleki odgovaraju: ‘Jesmo.’ On ih opet pita: ‘Š ta je rekao Moj rob?’ Oni rekoše: ‘Zahvalio Ti je i rekao: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un ““ Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.’ Na to im Allah govori: ‘Napravite Mome robu kuću u Džennetu i nazovite je kuća zahvalnosti.” (Tirmizi)
Od Osmana, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ” Ko sagradi džamiju, želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, Allah će mu zbog toga u Džennetu sagraditi kuću poput nje.” (Buhari, Muslim)
Kaže Poslanik, s.a.v.s.: ”Džennetska zdanja su od zlatnih i srebrenih cigli koje su povezane malterom od miska najljepšeg mirisa, njegov šljunak je od rubina i bisera, a prostirke su od šafrana…” (Tirmizi)
“Oni kojima smo Mi dali Knjigu čitaju je onako kako je objavljena; oni u nju vjeruju…” (El-Bekare, 121.)
Prenosi se da su neki od selefa, među kojima su i Ibn Mesud i Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u komentaru ovog ajeta, rekli: “Oni se dosljedno pridržavaju Knjige i ne prelaze ono što ona dozvoljava ili zabranjuje i nikako ne izvrću smisao zabranjenog i dozvoljenog.”
Predmetni hadis jasno upućuje na to da će onaj koji bude izvršavao vjerske obaveze i bude se klonio zabrana ući u Džennet. Hadisi koji govore o tom značenju dostigli su stepen tevatura ili su blizu njega. U Buharijinom Sahihu prenosi se od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, alejhis-selam: “Obavijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet.” Poslanik mu reče: “Robuj Allahu i ne pridružuj Mu ništa; klanjaj namaz, udjeljuj zekat i održavaj rodbinske veze.” (Buhari, 3/261.)
Muslim također bilježi ovaj hadis, ali se kod njega kaže: “Obavijesti me o djelu koje će me približiti Džennetu a udaljiti od vatre.” Kod njega također stoji: “Kada je čovjek otišao, Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao je: “Ako se bude pridržavao onoga što mu je naređeno, ući će u Džennet.”
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki beduin rekao: “Allahov Poslaniče! Uputi me na djelo koje će me, ako ga se budem pridržavao, uvesti u Džennet.” Poslanik mu reče: “Robuj Allahu i ne pridružuj Mu ništa; redovno obavljaj propisane namaze; udjeljuj obavezni zekat i posti ramazan.” Tada beduin reče: “Tako mi Onoga Koji te je poslao s Istinom, neću tome ništa dodavati, a ni oduzimati.” Kada je otišao, Vjerovjesnik, alejhis-selam, reče: “Koga raduje da vidi stanovnika Dženneta neka pogleda u ovog čovjeka.”‘ (Muslim, 14.)
U dva Sahiha prenosi se od Talhe ibn Ubejdullaha, radijallahu anhu, da je neki beduin raščupane kose došao Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga “Allahov Poslaniče! Obavijesti me šta mi je Allah od namaza propisao?” “Pet dnevnih namaza, osim ako ti želiš klanjati nafiiu”, reče mu Poslanik. Ovaj ponovo upita: “Obavijesti me šta mi je Allah propisao od posta?” “Mjesec ramazan, osim ako ti želiš postiti nafilu”, odgovori Poslanik. “Obavijesti me šta mi je Allah propisao od zekata…” Zatim ga je Poslanik, alejhis-selam, obavijestio o načelima islama te je ovaj na kraju rekao: “Tako mi Onoga Koji te je počastio Istinom, niti ću ikakvu nafilu dodati tome, a niti ću izostaviti bilo šta od onoga što mi je Allah propisao.” Allahov Poslanik, reče: “Spasio se ako je bio iskren” ili “Ući će u Džennet ako je bio iskren.” (Buhari, 1/106. i Muslim, 11.)
Namjera spomenutog beduina je bila da on pored propisanih namaza, zekata posta i hadža neće činiti više nikakve nafile te vrste a ni u kom slučaju to ne znači da on neće izvršavati nikakve druge islamske obaveze.
Spomenuti hadisi ne spominju izbjegavanje zabranjenih stvari jer je pitalac pitao o djelima koja uvode onog ko ih bude radio u Džennet.
Bilježi Tirmizi od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kada je na Oprosnom hadžu rekao: “Ljudi! Bojte se Allaha; klanjajte pet dnevnih namaza; postite vaš mjesec; udjeljujte zekat na vaš imetak; budite poslušni vašim pretpostavljenim ući ćete u Džennet vašeg Gospodara.” (Tirmizi, 616., hasen-sahih)
Ova su djela uvjeti za ulazak u Džennet. To znači da upražnjavanje zabranjenih djela može biti prepreka za to.
Na to upućuje hadis kojeg bilježi imam Ahmed od Amra ibn Murre el-Džuhenija, radijaliahu anhu, a u kojem stoji da je rekao:
“Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga: ‘Allahov Poslaniče! Svjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Njegov poslanik, klanjam pet dnevnih namaza i udjeljujem zekat na svoj imetak a i ramazan postim.'” Allahov Poslanik, alejhis-selam, reče: ‘Ko umre pridržavajući se toga, na Sudnjem danu će biti ovako u društvu s vjerovjesnicima, pravednicima i šehidima’ i sastavi između kažiprsta i srednjeg prsta’ – ‘ukoliko nije bio neposlušan roditeljima.”” (Ibn Huzejme, 2212.)
Prenesena su neka predanja u kojima se ustrojava ulazak u Džennet na osnovu izvršavanja nekih od spomenutih djela, kao npr. namaza. “Ko obavlja namaze u propisano vrijeme, Allahova je obaveza da ga uvede u Džennet.” (Ebu Davud, 425.)
“Ko bude klanjao berdejni, tj. sabah i jaciju ući će u Džennet.” (Buhari, 2/52. i Muslim, 635.)
U svim tim hadisima spominje se uzročno-posljedično ustrojstvo koje je djelotvorno samo onda kada se ispune njegovi uvjeti i uklone zapreke. U nekim vjerodostojnim hadisima spominje se da činjenje nekih velikih grijeha sprečava ulazak u Džennet, kao npr. u slijedećim hadisima: “Neće ući u Džennet onaj ko bude prekidao rodbinske veze.”;'(Buhari, 10/415. i Muslim, 2556.) “Neće ući u Džennet onaj koji u svom srcu bude imao koliko trun oholosti.”‘(Muslim, 91.)
Ovdje se mogu navesti i hadisi u kojima se govori da će se dužniku zabraniti ulazak u Džennet sve dok ne vrati dug. Sve su to zabrane ulaska u Džennet. Na osnovu toga objelodanjuje se značenje hadisa koji uvjetuju ulazak u Džennet na osnovu samog postojanja tevhida (obožavanja samo Allaha).
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Ako čovjek iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha i do svoje smrti istraje na tome ući će u Džennet.” “Upitah: ‘Pa i da je bludničio i krao!? Poslanik odgovori: ‘Pa i da je bludničio i krao!’ To je ponovio tri puta a četvrti je put rekao: ‘To će biti pa makar to ne bilo po volji Ebu Zerra!'”‘ (Buhari, 10/283. i Muslim, 194.)
U istim sahihima bilježi se od Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Ko iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha Kome sudruga nema i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, da je Isa Njegov rob i poslanik i Njegova riječ i Duh udahnut u Merjemu, da je Džennet istina, da je Vatra istina, Allah će ga uvesti u Džennet, na osnovu njegovih djela. (Buhari, 6/474. i Muslim, 28.)
Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Svjedočim da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik; koji god čovjek susretne Allaha govoreći ove riječi a da u njih uopće ne bude sumnjao, između njega i Dženneta neće biti zastora.””‘ (Muslim, 27.)
U Muslimovom Sahihu Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, jednom prilikom rekao: “Koga god sretneš da svjedoči da nema boga osim Allaha, a njegovo srce bude duboko uvjereno u to, obraduj ga Džennetom.”” (Muslim, 31.)
U dva Sahiha prenosi se od Muaza da mu je jednog dana Poslanik, alejhis-selam, rekao: ” Svaki čovjek koji bude svjedočio da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, Allah će ga zabraniti vatri.””” (Buhari, 1/226, i Muslim, 32.)
U dva Sahiha prenosi se od Itbana lbn Malika, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Zaista je Allah zabranio Vatri onoga koji iskreno posvjedoči da nema boga osim Allaha i time će on postići Allahovo zadovoljstvo.” (Buhari, 1/519.)
Neki učenjaci smatraju da je šehadet najvaljaniji razlog za ulazak u Džennet i spas od vatre ali šehadet ima svoje uvjete a to je praktikovanje farzova i izbjegavanje islamom zabranjenih stvari.
Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je jednom prilikom Firezdeku: “Zaista šehadet ima svoje uvjete i nipošto ne potvori poštenu i čednu ženu.”
Upitali su Vehba lbn Munebeha: “Zar šehadet nije ključ Dženneta?” On odgovori: “Dakako, ali zar svaki ključ nema svoje zupce i ukoliko takvim ključem pokušaš otvoriti vrata, ona će ti se otvoriti, ali ako pokušaš otvoriti vrata ključem bez zubaca, vrata ti se nikada neće otvoriti!”‘
Ako se u srcu realizuje značenje šehadeta, pa ga vjernik istinito i iskreno prihvati, to će proizvesti da se u njemu učvrsti osjećaj prema Jedinom Allahu, poštovanje, respektovanje, strah, ljubav, nada, uzvišenost i oslanjanje na Njega. Srce će se ispuniti tim osjećajima i u isto vrijeme će iskorijeniti bilo kakav osjećaj božanstvenosti prema nekom drugom od stvorenja. Ako se to uspije postići, onda u srcu čovjeka neće biti mjesta da voli, želi ili traži nešto što Allah ne voli, ne želi ili ne traži. Tako će se iz srca iskorijeniti sve strasti i želje duše kao i šejtanska došaptavanja .
Ko zavoli nešto, ili mu se pokori, ili voli i mrzi radi njega, onda je to njegovo božanstvo. Ko bude volio i mrzi samo radi Allaha, ko bude prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi Allaha, onda je Allah njegov istinski Bog.
Međutim, ko bude volio i mrzio radi svoje strasti, prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi svoje strasti, onda je takav svoju strast za svoga boga uzeo. Kao što je Uzvišeni rekao:
أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَٰهَهُ هَوَاهُ
“Zar nisi vidio one koji su svoje strasti za svoje božanstvo uzeli.” (El-Džasije, 23.)
Hasan je rekao: “To su oni koji šta god zažele urade”.
O takvim ljudima Katada, radijallahu anhu, rekao je: “To je čovjek koga njegova strast vodi i kada on nešto naumi, ništa ga od toga ne može spriječiti: ni pobožnost ni bogobojaznost.”
Isti je slučaj i s onim koji se šejtanu pokorava u grijehu prema Uzvišenom Allahu. On ga na taj način obožava, kao što Uzvišeni veli:
أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَنْ لَا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُبِينٌ
“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni.” (Ja-sin, 60.)
Iz svega toga može se zaključiti da istinsko značenje šehadeta u srcu ne može realizovati onaj u čijem je srcu konstantna ljubav prema onome što Allah prezire kao i želja za onim što Allah ne želi. Pa ko nešto od toga osjeti u svom srcu, to mu je znak nedostatka u tevhidu (vjeri) a to je jedna vrsta skrivenog širka. Zato je Mudžahid, rahimehullah, u komentaru ajeta: “…da Mu ništa ne pridružujete…” (El-En’am, 151.) – rekao: “Nemojte ispoljavati ljubav ni prema kome osim prema Njemu.”
Ovim se pojašnjavaju riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ko iskreno iz srca posvjedoči da nema boga osim Allaha, Allah će ga zabraniti Vatri.”
A oni koji će ući u Vatru i pored toga što su izgovarali te riječi, ta to je zbog nedostatka iskrenosti pri izgovaranju šehadeta jer iskreno doživljavanje šehadeta čisti srce i ne dozvoljava da u tom srcu bude iko drugi do Allah, dželle šanuhu.
Ko iskreno bude svjedočio šehadet, takav će voljeti samo Allaha, nadu će polagati samo u Njega, strahovat će samo od Njega i oslanjat će se samo na Njega i neće biti altruizma prema duši niti strastima. Međutim, ako u srcu ostane traga od nekog drugog mimo Allaha, to je onda radi slabe iskrenosti kod izgovaranju šehadeta.
Ovoj tvrdnji svjedoči i hadis kojeg prenosi Muaz, radijallahu anhu, a u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže:
“Kome zadnje riječi budu: ‘Nema boga osim Allaha’, ući će u Džennet.”
To je zato što gotovo svaki čovjek koji. je na samrtnoj postelji izgovorio te riječi potpuno iskreno, s tevbom i kajanjem za ono što je prošlo i odlukom da se grijehu više ne vrati.
Ovo mišljenje preferirao je imam Hattabi u svom djelu Et-Tevhid, što je i dobro.
