Historija & Teme

Osvajanje Španije (4.dio)

Abdurrahman je održao predavanje i rekao: “Nismo došli radi ratnog plijena već smo došli da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Allahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom, da vjera bude samo Allahu, da ljude izvedemo iz ropstva na slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava”

Es-Semh ibn-Malik el-Hulani se, za vrijeme svoje vladavine, posebno osvrnuo na sigurnosnu situaciju u državi. Endelus je podijelio na pokrajine koje su sačinjavale grupe gradova, a gradovima je dodijelio veća sela i naselja, zatim poljoprivredna zemljišta, plantaže… Po čitavoj zemlji je uspostavio mrežu luka, odnosno pristaništa za brodove, koje je povezao sa čitavim islamskim svijetom. U veoma kratkom roku je osnovao škole i podigao džamije, tako da se Endelus počeo razvijati, doživjevši pravi procvat.

Po halifinom nalogu, 101. godina po Hidžri, u Kordovi je izgradio veliki most. Raniji most se srušio. Zato je halifa tražio da – od para koje su mu preostale od džizije i ratnog plijena, nakon što je podijelio vojnicima i zadovoljio državne potrebe – napravi zid oko grada i podigne novi most, kako bi ponovo povezao dvije strane grada.

Poraz u Francuskoj

Evropa je u to vrijeme bila pocijepana i podijeljena međusobnim sukobima, sve dok nije došao na vlast Karlo Martil. On je uspio ujediniti Francusku, nakon čega je pokušao ujediniti i Evropu. Francuska počinje sve više jačati.

Es-Semh se, nakon što je učvrstio svoj položaj u Endelusu, na kraju svoje vladavine uputio ka Francuskoj, 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.) i uspio zauzeti južnu Francusku, tj. prostore koje su muslimani prije bili osvojili, ali se islamska vlast nije ustabilila. On je na tim prostorima učvrstio vlast. Potom se uputio u osvajanje sljedeće pokrajine prema Parizu.

 Ta pokrajina se zvala Aloša. U njoj je vladao Karlov namjesnik Dok Oris. Semh je uspio osvojiti okolna mjesta i došao do glavnog grada Aloše. Oris je pripremio odbranu, a i zatražio pomoć od Karla. Ujedinjeni kršćani su navalili na muslimane 8. zu-l-hidždžeta 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.) Opkolili su Semha i počela je žestoka bitka. Semh je većinu vojske ostavio u Endelusu, tako da je sa njim bio veoma mali broj mudžahida. Poginuo je i Semh i svi mudžahidi sa njim. Iza sebe je ostavio stabilnu vlast u Endelusu, udarivši temelje njenog procvata.

Muslimani na vratima Pariza

Nakon Semhove smrti, nekoliko namjesnika je vladalo Endelusom, što je prouzrokovalo usložnjavanje ionako nestabilne situacije. Muslimanska vojska, koja se nalazila u Francuskoj, u Santa Mariji, odabrala je sebi novog vojskovođu, čija će se veličina i sjaj kasnije pokazati. To je Abdurrahman ibn-Abdullah el-Gafiki. Došao je na vlast u zu-l-hidždžetu 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.), a bio je od istaknutih tabiina.

Prvo je zaustavio unutrašnje sukobe među muslimanima, arapskim plemenima i Berberima. Nakon što je smirio situaciju i zadobio simpatije svih muslimana, počeo je organizirati islamsku vojsku. Uspio je sakupiti 50.000 vojnika. Prešao je preko Pirineja i napao pokrajinu Odisa. Osvojio je Arb, Bordo, a zatim i Palošu, glavni grad pokrajine.

Time je osvojena južna i srednja Francuska. Zatim je počeo napredovati prema Parizu. Stigao je do grada Toursa i, uz Allahovu pomoć, uspio ga osvojiti. Sa njim je bila mnogobrojna vojska, većinom Berberi, koji nisu mogli odoljeti ratnom plijenu. Još im se islam nije bio učvrstio u srcima kao što se islam učvrstio u srcima ashaba. Bili su željni ratnog plijena i nosili su ga sa sobom.

Između Toursa i Pariza je ostao samo jedan grad, a to je Poatje. Poslije zauzimanja i toga grada, sljedeći bi bio Pariz. Karlo se veoma uplašio te je poslao poruku svim evropskim vladarima: “Pomozite mi! U suprotnom, doći će red na vas!”

Poslao je poruku i Papi u Rim. Da bi spriječio napredovanje Abdurrahmana Gafikija, Papa objavljuje križarski rat. Počele su stizati vojske iz svih krajeva Evrope i pridružuju se Karlu. Tako je Karlo uspio povesti vojsku od 400.000 vojnika protiv 50.000 muslimana.

Kad je Abdurrahman saznao za pokret križara, odlučio je izabrati mjesto bitke, dolinu 20 km sjeverno od Poatjea, kod mjesta koje se zove Chaterlo. Između tog mjesta i Kordobe je bilo 1.000 km. Dakle, muslimanska vojska je brojala 50.000 vojnika i bila 1.000 km daleko od bilo kakve pomoći.

Kad se čulo za pokret kršćanske vojske, došlo je do pometnje. Oni su imali sa sobom veliki ratni plijen, tako da se njihove duše nisu lahko mogle odvojiti od njeg. Zato su tražili od Abdurrahmana da se povuku. Abdurrahman im je održao predavanje i rekao:

“Nismo došli radi ratnog plijena već smo došli da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Allahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom, da vjera bude samo Allahu, da ljude izvedemo iz ropstva na slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava”.

Nakon toga su se vojnici složili da ostanu, iako je mnogim dušama vladala kolebljivost.

Pogibija Abdurrahmana el-Gafikijja

Abdurrahman se ulogorio na mjestu koje je poznato kao El-Belat (Palača). Pred kraj mjeseca ša’bana 114. godine po Hidžri, kršćanska vojska, na čelu sa Karlom, stigla je do mjesta gdje se ulogorio Abdurrahman el-Gafikij. Počela je velika bitka, u historiji kršćana poznata kao Bitka kod Poatjea, a u historiji muslimana kao Palača šehida.

Bitka je počela u ramazanu i neprekidno trajala 10 dana. Početak bitke je bio u znaku napredovanja muslimana, a na čelu vojske je išao Abdurrahman lično, dajući podstrek muslimanima.

Kad se borba rasplamsala, Karlo je naredio da se sva pažnja usmjeri prema Abdurrahmanu i skupini koju je on predvodio. U jednom takvom naletu je ubijen Abdurrahman ibn-Abdullah el-Gafikij i već se tada počeo nazirati poraz.

Mnogi muslimani ne pridaju važnost ovoj bitki, za koju orijentalist Gibon kaže: “Da su muslimani pobijedili kod Poatjea, nema sumnje da bi brzo osvojili i Francusku i Englesku i Rim i Konstantinopolis”.

Karlo se nije zadovoljio samo porazom muslimana, već je krenuo da povrati sve što su muslimani prije toga osvojili. I to mu je pošlo za rukom. Vratio je sve gradove osim Narbone, glavnoga grada na jugu Francuske.

Na El-Gafikijjevo mjesto dolazi Abdulmelik ibn-Katan el-Fehirijj, 4. ševvala 114. godina po Hidžri. Već je zašao u godine i nije imao nikakvog iskustva na polju džihada ni ti diplomatije. Međutim, na to mjesto ga je dovela plemenska pristranost. Vladao je dvije godine i za to vrijeme je Karlo povratio svu teritoriju, a Abdulmelik je Španiju ispunio nezadovoljstvom i nasiljem. Članove svoje porodice i svog plemena je postavo na rukovodeća mjesta, a drugi su bili i potlačeni i obespravljeni.

Gine i novi vladar Ukbe

Nakon što su Berberi pisali namjesniku Egipta Ubejdullahu ibn-Hababa, postavljen je novi vladar, Endelusa Ukbe ibn Hadždž es-Selulijj.

Došao je na vlast u ševvalu 116. godine, a vladao je Španijom šest godina i tri mjeseca. Prije nego što ga je Ubejdullah poslao u Španiju, rekao mu je: “Izaberi između Španije i zapadne Afrike!” Izabrao je Španiju. Pitao ga je Ubejdullah: “Zašto?” Odgovorio je: “Zato jer je Endelus zemlja džihada i poprište stalnih borbi, a ja volim džihad”.

Bio je poznat po pobožnosti i skromnosti. Započeo je borbu protiv nepravde i nepravednog postavljanja na vlast na osnovu plemenske pripadnosti. Počeo je i sa novim osvajanjima na jugu Francuske.

Jedna od njegovih osobenosti je bila i ta što je on lično činio da’vu zarobljenicima i pozivao ih u islam. Historičari tvrde da je njegovim trudom islam primilo 2.000 zarobljenika.

Uspio je osloboditi Narbonu, Elbu i Bembelonu, a poveo je džihad i protiv pobunjenih gotskih skupina na sjeverozapadu Endelusa i porazio ih. Vratio se na jug Francuske čuvši da je Karlo opkolio Narbonu. Ukbe se sukobio sa Karlovom vojskom kod mjesta Karkašona i u toj bitki je poginuo kao šehid.

Umro je i vođa Gota na sjeveru Endelusa. Njega je naslijedio sin, koji je vladao tim skupinama dvije godine, a nakon njega je vlast preuzeo Alfonso, koji se oženio kćerkom svoga prethodnika. Iako je Ukbe protjerao gotske skupine, Alfonso ih je uspio okupiti. Nakon Ukbetove smrti, stanovnici Endelusa su vratili na vlast Abdulmelika ibn-Kattana el-Fihrija. Njega su vratili njegovi saplemenici. Taj zulumćar je ponovo došao na vlast u muharremu 123. h. g. (741. g. po Isa, a. s.).

Pojava haridžija

Zbivali su se krupni i vrlo opasni događaji na sjeveru Afrike, a povezani su sa haridžijama, skupina koja je odbila poslušnost Aliji, r. a., i koji su ga proglasili nevjernikom. Oni su zastranili u vjerovanju i Alija, r. a., se protiv njih borio i žestoko ih porazio u poznatoj bici Nahrevan u Iraku. Nakon tog poraza, oni se ponovo počinju okupljati u Iraku i Šamu, a halife iz dinastije Emevija su uspjele otupiti njihovu oštricu i uništiti njihovu snagu. Pobjegli su u Afriku i okupili se u brdima Alžira, Libije, Maroka. Haridžije su unijeli veliku fitnu i pometnju u muslimanske redove.

Uspio je Mejsere Matagrijj povesti Berbere i okupiti ih oko haridžijske ideje, a Berberi su se odazvali zato što im je učinjena nepravda i što su bili ugnjetavani. Mejsere je došao sa haridžijama u Tandžu i ubio namjesnika Tandže Amra el-Muradija i zavladao njome. Nakon toga se namjesnikom Tandže imenovao Abdul A’la el-Džurejdža. On se sa vojskom uputio ka mjestu Sus u Tunisu i osvojio ga, a potom prema Kajrevanu, glavnom gradu sjeverne Afrike. Ubejdullaha ibn-Habib, namjesnik Afrike i Egipta, poslao je poruku glavnokomandujućem vojske – koja je bila na moru – da se vrati i bori zajedno sa njim protiv haridžija. Ubejdullah je, prije nego što se vojska vratila, poslao Halida el-Fihrija u Tandžu, da zaustavi ovu pobunu. Međutim,

Mejsere je porazio Halida prije nego što je stigla glavna snaga sa morske obale. Ali, Allah je htio da se dogodi pobuna među samim haridžijama! Naime, Halid ez-Zinai je želio svrgnuti Mejseru i preuzeti komandu nad haridžijama. Pošto je opasnost od haridžija prijetila i drugim pokrajinama, poslana je vojska iz Šama pod vođstvom čovjeka koji se zvao Kulsum i koji je predvodio 30.000 vojnika. Kulsum je imao 80 godina, a njegov brat je imao sina po imenu Beldž ibn-Bišr, koji je, ustvari, bio glavni komandant. I, dvije vojske su se sukobile blizu Kajrevana, u selu Kadera.

Berberi se počinju buditi

Haridžije su pobijedile. Ubijeni su Kulsum i Habib, komandant mornarice. Beldž ibn-Bešir je, sa 7.000 ljudi, pobjegao sa poprišta i sklonio se u zidine Sebte. Haridžije su opkolile Sebtu pod vodstvom Abdulvahida el-Havarijja, a ostatak haridžijja pod vodstvom Ukaše el-Fuzarijja je napadalo Kajrevan.

Halifa Hišam ibn-Abdulmelik hitno je poslao vojsku po vodstvom Hanzale el-Kelbija, koji je potukao haridžijje i – osim Tandže i Sebte – Afriku vratio u muslimanske ruke. Pošto se Beldž ibn-Bišr nije imao kuda izvući, počeo se dopisivati sa Abdulmelikom ibn-Katanom, vladarom Endelusa. Taj je od njega tražio pomoć u ljudstvu i hrani. Abdulmelik je ovako razmišljao: “Ako mu pomognem, on dolazi iz Šama, ispred halife, doći će u Endelus i uzeti vlast od mene. Zato mu ne želim pomoći”. Dakle, taj čovjek vidi muslimane kako umiru, ali im ne želi pomoći.

Neki trgovac je dva čamca napunio hranom i ostalim potrepštinama i poslao ih ka Sebti, te je to pomoglo Beladžu da se još zadrži u njoj. Kad je to čuo Abdulmelik, naredio je da se ovaj trgovac pogubi. Berberi su se počinjali polahko buditi i pružili su otpor zulumćarima, tako da su i oni postali opasnost njegovoj vlasti.

Kad je vidio da nema snage oduprijeti se otporu Berbera, shvatio je da mu još jedino može pomoćI Beldže ibn-Bišr sa svojom vojskom, pa je pisao Beldžeu da ga pomogne i da će on njemu pomoći, ali uz određene uvjete. Taj je pitao o uvjetima, a odgovorio mu je: “Kad te primim i ugostim u Endelusu i kad zajedno porazimo Berbere, onda moraš napustiti Endelus!” Beldž nije imao drugog izbora i Abdulmelik je poslao lađe po njegovu vojsku. Tako se vojska iz Šama skrasila u Endelusu.

Dvije vojske su uspjele poraziti Berbere kod Šedone, zatim su se uputile prema drugoj skupini Berbera, prema Kordobi, i porazili je. Nakon toga su se usmjerili prema trećoj skupini Berbera koja je opkolila grad Toledo. I nju su porazili 124. h. g. (742. g. po Isa, a. s.). Berberi su se našli u nezavidnom položaju i većina je otišla u Magrib.

Međusobna ubijanja

Poslije toga se Abdulmelik nabrzinu želio osloboditi vojske iz Šama i prirediti im varku. Oni su tražili udio u vlasti, ali to Abdulmelik nije dozvolio i počeo ih je ezijjetiti na razne načine, što oni nisu mogli trpiti. Napali su na dvorac vladara u Kordovi i zarobili Abdulmelika, a vlast nad Endelusom je preuzeo Beldž ibn-Bišr. Umejje ibn-Abdulmelik ibn-Katan je pobjegao iz Kordove i sakrio se na sjeveru, u Saragosi. Drugi sin Abdulmelikov, Katan ibn-Abdulmelik, također je pobjegao i našao utočište na zapadnom dijelu Španije, u gradu Maridu.

Počele su prepiske među njima. Tražili su podršku i dobili je od vladara Narbone, Abdurrahmana ibn-Alkame Lahmijja i Abdurrahmana ibn-Habiba el-Fihrijja. Nakon toga, a poslije mučenja jednog od vojnika iz Šama, Beldž sa vojskom napada Abdulmelika i ubija ga.

Nakon ubistva vladara Endelusa, njegovi sinovi kreću prema Kordovi sa svojim saveznicima i vojskom od 40.000 vojnika. Beldž ibn-Bišr je imao 7.000 vojnika i uspio je pridobiti još 3.000 nezadovoljnika iz Endelusa, tako da je njegova vojska brojala 10.000 vojnika. Bitka je počela u mjesecu ševvalu 124. h. g. (742. g. po Isa, a. s.) Abdurrahman ibn-Habib el-Fihrijj je, samoubilačkom akcijom, pokušao ubiti Beldža, ali ga je samo ranio. Međutim, konjanici iz Šama su uspjeli otjerati Abdurrahmana i on je pobjegao. Bio je na pomolu poraz Abdulmelikovih sinova i njihovih saveznika. Vojska se razbježala na sve strane.

Pobjednik je bio Beldž ibn-Bišr. Mala skupina iz Šama je uspjela savladati vojsku iz Endelusa. Poslije toga – uslijed rana – umire Beldž, a na njegovo mjesto dolazi Salebe el-Amirijj. Poražena vojska Endelusa sređuje redove i ponovo se okuplja da bi napali vojsku Aebeta, blizu Maride. I, uspjeli su ga poraziti. Salebe se sa vojskom zatvorio u Maridu. On je tražio pomoć od ostatka vojske u Kurtubi, ali oni nisu bili u stanju pomoći.

Endelužani su držali opkoljene Šamljane do Kurban-bajrama 124. h. g. Toga dana, dok su bajramovali, Salebe je uspio izvršiti prepad. Ubili su veliki broj muslimana Endelusa, a preostali dio vojske se razbježao i tako je vojska iz Šama po drugi put pobjedila vojsku Endelusa.

U tako teškoj situaciji, skupina učenjaka Endelusa odlazi u Kajrevan namjesniku Hanzali ibn-Safman i žale mu se na teško stanje u Endelusu i međusobna trvenja muslimana. Hanzala im za vladara određuje Ebu-Hattara Husama ibn-Zuraru el-Kelbijja. Pošto je došao u Kordovu, obznanio je da ga je namjesnik Afrike postavio za vladara Endelusa.

To je bilo u redžebu 125. h. g. (743. g. po Isa, a. s.).
Prvo je oslobodio sve zarobljenike, i sa jedne i sa druge strane. Zatim je naredio muslimanima iz Šama ili da se vrate u Šam ili da se raziđu po Endelusu, kako ne bi bili na jednom mjestu, što su oni prihvatili. Zatim je naredio Abdurrahmanu ibn-Habibu i Salebi, prethodnom vladaru, da odu u Afriku.

Ponovi zapaljeni plamen sukoba

Abdulmelikovim sinovima je dozvolio ostanak u Endelusu pod uvjetom da mu pomažu i da mu budu na usluzi. Oni su to prihvatili. Nakon silnih nemira, ustanaka i pobuna, Ebu-Hattar je uspio smiriti situaciju u Endelusu. Ovo blagostanje, nažalost, nije dugo potrajalo. Ubijen je Ebu-Hattarov bliski prijatelj Seid ibn-Devsi. On je za ubistvo optužio ljude iz Šama, iz plemena Benu-Kajs. Ebu- Hattar je veoma volio Seida i tugovao je. Napisao je o tome i stihove. Poslije toga je Ebu-Hatar zauzeo žestok stav prema Kajsijunima. Uslijedio je sukob između Arapa iz Jemena i onih iz Šama i Ebu-Hattar je presudio u korist onih iz Jemena, mada je pravda bila na strani onih iz Šama.

I, tako je iznova počela plemenska pristranost koja je zapalila plamen sukoba.

Sumejla ibn-Hatima, uglednika iz plemena Kajs, poslali su da posreduje kod Ebu-Hattara. Međutim, on ga je uvrijedio i otjerao. Sumejl se u svoje pleme vratio ponižen i uvrijeđen i tražio podršku Jemenaca, iako su sa njima bili u sukobu. Suvab ibn-Sulame, vođa Jemenaca, prihvatio je uz uvjet da on – ukoliko pobijede Hattara – bude vladar.

Okupili su se u Šedoni 127. h. g. Ebu-Hattar ih je napao, ali je poražen i zarobljen. Tako je vlast u Endelusu preuzeo Suvab ibn-Sulame.

Nakon toga, Abdurrahman el-Kelabij, sa 30 konjanika i 200 običnih vojnika, napada na zatvor u kome je bio Ebu-Hattar i uspijeva ga osloboditi. Odmah je počeo okupljati snage. Tako su se nastavili sukobi među muslimanskim vladarima Endelusa. Takvi sukobi su uzrokovali drugi poraz muslimana od gotskih plemena i pad Endelusa u ruke Abdurrahmana ed-Dahila, kurejšiskog sokola.

Prema predavanjima dr. Tarika Suvejdana,

priredio Abdusamed Nasuf Bušatlić

Učimo o Islamu
Back to top button