Različite & Teme
Featured

Skraćena zbirka fikhskih propisa

Sehvi Sedžda, Namaz, Džemat, Salavati...

SEHVI SEDŽDA

Sehvi sedžda je propisana u slijedećim slučajevima: 1. Kad se preda selam, prije nego što se namaz završi, ako se to desi u zaboravu, a potom se sjeti. 2. Ako se iz zaborava doda nešto namazu. 3. Ako se zaboravi prvi tešehud, ili ako se zaboravi sjesti, pa se sjeti prije nego što se ustane u tom slučaju, vratiće se na sjedenje, a ako se potpuno ustane neće se vraćati (ako bi se vratilo pokvario bi se namaz), nego će se učiniti sehvi sedžda. 4. Kada se posumnja koliko se klanjalo odbaciće se ono u što se nije sigurno i nastaviti od onog u što se sigurno (manji dio), a potom učiniti sehvi sedždu. 5. Ako se dvoumljenje pojavi u toku namaza, sehvi sedžda će se učiniti prije predaje selama, a ako se sumnja pojavi nakon završetka namaza sehvi sedžda će se učiniti naknadno (treba spomenuti da su se islamski učenjaci razišli u vezi s pitanjem vremena kada se čini sehvi sedžda). Ako imam učini sehvi sedždu, s njim će sehvi sedždu učiniti i oni koji klanjaju za njim. (Pravilo je da onaj ko klanja za imamom, ako nešto pogriješi, neće činiti sehvi sedždu, jer imam podnosi njegovu grešku, ali ako imam pogriješi onda će i onaj ko klanja za njim učiniti sedždu zajedno s njim.)

SEDŽDEI TILAVET

Ko prouči ili čuje ajet u kom se nalazi sedžda, mustehab je proučiti tekbir i učiniti sedždu, a potom ponovo donijeti tekbir (kod Šafija je samo jedan tekbir za sedždei tilavet) i vratiti se sa sedžde. (Samo Ebu Hanife smatra da je sedždei tilavet vadžib, a za dokaz uzima Kur’anski ajet: “Sedždu obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš.” Alek 19.) Ako se nalazi u namazu, učinit će sedždu neposredno poslije proučenog ajeta, bez obzira da li je klanjao kao imam ili pojedinačno, a onaj koji klanja za imamom učiniće sedždu zajedno sa imamom. Da bi se mogao učiniti sedždei tilavet potrebno je okrenuti se prema Kibli i biti propisno obučen. Što se tiče abdesta kao uvjeta za sedždei tilavet u vezi s tim pitanjem su se fikhski učenjaci razišli. Prilikom pomenute sedžde treba izgovoriti: “Sedžede vedžhije lillezî halekahû ve šekka sem’ahû ve besarehû bi havlihî ve kuvvetihî fetebarekellâhu ahsenul hâlikin.” Za ovu sedždu ne treba tešehud niti predaja selama. Sedždei tilavet se nalazi na petnaest mjesta: .

“Oni koji su bliski Gospodaru svome doista ne zaziru da Mu se klanjaju, samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju”. Araf 206 2. “Allahu se pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji, htjeli ili ne htjeli, a i sjene njihove, ujutru i u sumrak.” Rad l5 3. “Allahu se klanja sve što živi na nebesima i na Zemlji, u prvom redu meleki, i oni se ne ohole.” Nahl 49 4. Reci: “Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje, padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo i padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.” Isra’ 107-109 5. “To su vjerovjesnici koje je Allah milošću svojom obasuo, potomci Ademovi i oni koje smo sa Nuhom nosili, i to su potomci Ibrahimovi i Israilovi, i oni koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” Merjem 58 6. “Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, i Sunce, i Mjesec, i zvjezde, i planine, i drveće i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju? A koga Allah ponizi, nikoga ne može poštovanim učiniti, Allah ono što hoće radi.” Hadždž 18 7. “O vjernici namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da bi ste postigli ono što želite.” Hadždž 77 (Čudno je da se ova sedžda u Bosni ne čini, iako je potvrđena sa više dokaza.

U Musnedu Imama Ahmeda je zabilježeno od Ukbe ibn Amira r.a. da je upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s. da li sura Hadždž ima prednost nad ostalim surama u dvije sedže? Allahov Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: “Da, ako ne čini te3 dvije sedžde neka ih i ne čita.” Isto bilježe i Ebu Davud i Tirmizi. Također je potvrđeno od Omera ibn Hataba r.a. da je činio te dvije sedžde i da je rekao da sura Hadždž ima prednost nad ostalim u ove dvije sedžde. Bilježe Ebu Davud i Ibn Madždže od Amra Ibn El Asa da ga je Allahov Poslanik s.a.v.s. podučio o 15 sedždi, od kojih su dvije u suri Hadždž. Hafiz Ibn Kesir kaže da svi ovi dokazi potvrđuju jedni druge.) 8. A kad im se rekne: “Padajte ničice pred Milostivim” oni pitaju: “A ko je Milostivi? Zar da padamo ničice samo što nam ti naređuješ?” I još se više otuđuju.” Furkan, 60.) 9. “Pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javi iznosite Allah je jedan i nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji.” Neml 25-26 10. “U naše riječi vjeruju samo oni koji, kad se njima opomenu, licem na tle padaju, i koji Gospodara svoga veličaju i hvale i koji se ne ohole.” Sedžda l5 11. “I Davud se uvjeri da smo mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.” Sad 24 12. Među znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec.

Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio. Ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate, a ako oni neće da te poslušaju, pa, oni koji su kod Gospodara tvog hvale Ga i noću i danju i ne dosađuju se.” Fussilet 37-38 13. “Bolje padajte licem na tle, pred Allahom i klanjajte se!” Nedžm 62 14. “I zašto, kad im se Kur’an čita, na tle licem ne padaju?! ” Inšikak 21 15. “Ne valja to! I ti njega ne slušaj, već molitvu obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” Alek 19 Sedždei tilavet se čini samo kad se uči Kur’an, nije potrebno pri čitanju prijevoda.

ZIKR, DOVA I DONOŠENJE SALAVATA NA ALLAHOVOG POSLANIKA S.A.V.S.

Zikr je izgovaranje jezikom, uz osjećanje u srcu riječi koje upućuju na slavljenje Uzvišenog Allaha, Njegovo veličanje i zahvalu Njemu s.v.t. Obavezno je što više praktikovati zikr, jer Allah s.v.t. spominje onog ko Njega spominje. Onaj ko čini zikr pretekao je druge u dobru, on je stvarno živ, upućen je na najvrijednija dobra djela i krenuo je putem spasa. Zikr čini onaj ko redovno praktikuje, ujutro i uveče u svako doba i u svim situacijama oblike zikra koji se prenose od Allahovog Poslanika s.a.v.s. Mustehab je zikr činiti u sebi i pri tome biti čiste odjeće, čista tijela, ugodno namirisan, okrenut prema Kibli, u kružocima u kojima se čini zikr.

Posebnu čast ima onaj ko čini zikr izgovarajući riječi koje se odnose na Allahovo s.v.t. jedinstvo. Zikr ima veliku težinu na mizan-tereziji, on odmara dušu i predstavlja govor koji je najdraži Allahu s.v.t. U zikr spada i istigfar, kojim se brišu grijesi, a koji se čini izgovarajući: “Estagfirullah estagfirullah estagfirullah”. Mustehab je da se zikr čini sadržajnim dovama i da se broji na prste, jer je to bolje nego brojati na tespih, jer će i prsti progovoriti na Sudnjem danu – kako kaže hadis. Mendub je da ni jedan skup ne prođe bez spominjanja Uzvišenog Allaha i donošenja salavata na Njegova Poslanika s.a.v.s. i da se pri rastanku prouči dova koja je propisana da se uči na kraju sastanka ili sijela kao kefaret za eventualne grijehe učinjene tom prilikom.

Dova predstavlja iskazivanje ljudske nemoći i pokornosti pred Svemogućim Gospodarom. Allah s.v.t. je naredio ljudima da Mu se ponizno mole i obećao im da će udovoljiti njihovim dovama, bez obzira koliki im grijesi bili. Što se tiče spominjanja Allaha s.v.t. izrazima kao Allah, Allah, Kajjum, kajjum…, ovo su novotarije, a još gore od ovog jeste Hu, Hu… kao što rade derviši u tekijama – ALLAH IH UPUTIO!! Želim još da ukažem na novotarije koje se dešavaju po mevludima i tevhidima i koje nije propisao Allah s.v.t. niti na to podstrekao Allahov Poslanik s.a.v.s. Vjernik je dužan da očisti svoje ibadete od svih izmišljotina i zabluda, i ako ne bude to uradio djelo mu neće biti primljeno, jer u hadisu od Aiše r.a. stoji da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko uvodi nešto novo u ovu našu vjeru što nije od nje, to se ne prima.” Hadis je muttefekun alejhi.

Poseban bereket i posebne vrijednosti ima istihara. Adabi dove su: čuvanje od harama u jelu, piću i odijevanju, po mogućnosti se treba okrenuti prema Kibli, pratiti odabrana vremena kao što je dan Arefata, mjesec Ramazan, petak, zadnja trećina noći, vrijeme pred zoru, u toku sedžde, u toku padanja kiše, između ezana i ikameta, kada se sukobe dvije vojske, prilikom žestokog straha, i kada se srce posebno raznježi. Uvjeti dove su: prisutnost srca, iskazivanje neimaštine i skrušenosti, da se ne moli za nešto što predstavlja grijeh ili kidanje rodbinske veze, da se ne očekuje odugovlačenje s uslišavanjem dove nego da se moli sa uvjerenjem da će mu biti uslišana. Prema tome, ne treba govoriti “oprosti mi ako hoćeš”. Isto tako treba birati najsadržajnije riječi, kao npr. “molim Te za Džennet i tražim od Tebe da me sačuvaš Džehennema”, treba ponavljati dovu, a ako se uči dova za nekog drugog treba početi sa sobom.

Ne valja moliti protiv svoje porodice ili imetka. Posebno se uslišavaju dove roditelja, postača, putnika, potlačenog kao i dova muslimana svome bratu u odsutnosti. Preporučuje se čitanje knjiga o zikru kako bi se poznavali jutarnji i večernji zikr, salavat i drugo što nam je propisao Allahov Poslanik s.a.v.s. a) Izbor zikrova i dova od Mehmeda Handžića, b) Shvatanja koja trebamo ispraviti, c) Zbirka koja je prevedena i čekamo je među nas “ZAŠTITA SVAKOG MUSLIMANA” od dova sunneta i Kur’ana.

Salavat koji se donosi na Allahova Poslanika s.a.v.s. ako je od Uzvišenog Allaha on predstavlja pohvalu za Poslanika pred melekima, kad je od meleka on predstavlja dovu i istigfar, a kad je od nas on predstavlja traženje milosti. Salavat je vadžib svim melekima i ljudima, kao i džinima. Salavat dopire do njega u njegovom časnom mezaru. Neki učenjaci smatraju da je dužnost donijeti salavat kad god se Allahov Poslanik s.a.v.s. spomene i ko to odbije on je škrtac. Kad se klanja treba pomenuti zajedno salavat i selam. U hadiskim djelima se spominju razni oblici salavata.

ŠTA KVARI NAMAZ?

NAMAZ KVARI: 1. Ako se nešto namjerno pojede ili popije. 2. Ako klanjač namjerno izgovori nešto što nije iz namaza, osim upozorenja imamu. 3. Pokreti koji nisu vezani za namaz, koji su uzastopni i ponovljeni, tako da ako čovjek gleda klanjača sa strane stiče se utisak da on nije u namazu. Učenjaci kažu da tri ili više takvih pokreta kvare namaz. Međutim, jedan ili dva koraka napravljena radi popune saffa ne kvare namaz. 4. Namjerno izostavljanje nekog uvjeta za namaz ili sastavnog dijela namaza takođe kvari namaz. 5. Ako se nasmije u namazu, a ne kvari se namaz osmijehom.

ŠTA JE DOZVOLJENO KLANJAČU?

1. Smiješak bez glasa ne kvari namaz, 2. Klanjaču je dozvoljen mali pokret, kao što je namještanje odjeće i nakašljavanje, 3. Poravnanje čovjeka u saffu pomjeranjem nazad ili naprijed ne kvari namaz, 4. Podsjećanje imama u učenju ili ako pogriješi, 5. Sprječavanje da neko prođe ispred klanjača ne kvari namaz, 6. Otprimanje selama išaretom ruke dopušteno je u namazu, 7. Češanje po tijelu (manje od tri puta) neće pokvariti namaz. Ako u toku namaza treba na nešto upozoriti, muškarac će reći “Subhanallah”, a ako žena upozorava ona neće ništa govoriti, nego će dlanom udariti po gornjoj strani druge ruke, a ne dlanom o dlan.

NAKLANJAVANJE NAMAZA

Onaj ko zaboravi namaz ili ga prespava obavezan je naklanjati ga i u tome se slažu svi učenjaci. Međutim, ko svjesno izostavi namaz, po mišljenju većine učenjaka, dužan je naklanjati ga (i ako dio grijeha ostaje, jer namaz nije obavljen u njegovom vremenu). Neki pak učenjaci smatraju da naklanjavanje uopće nije propisano i kažu da je onaj ko izostavi namaz dužan pokajati se, a potom klanjati što više nafila namaza, jer Uzvišeni Allah nije dozvolio odgađanje namaza čak ni bolesnoj niti iznemogloj osobi. Ipak uvijet teobe, koja je obavezna jeste nadoknađivanje onog što je propušteno, što podrazumijeva obavezu naklanjavanja propuštenih namaza.

NAMASKI MEKRUHI

KLANJAČU JE MEKRUH: 1. Da izostavi neki od namaskih sunneta. 2. Da se igra odjećom u toku namaza. 3. Da diže pogled prema nebu i gleda u nešto što će ga zaokupiti od misli na namaz. 4. Zatvaranje očiju. 5. Pokazivanje rukama pri predaji selama. 6. Klanjanje u prisustvu jela, ili pod pritiskom potrebe za obavljanjem nužde, ili nečeg drugog što umanjuje koncentraciju. 7. Klanjanje u pospanom stanju (kad san savlađuje). 8. Pridržavanje posebnog mjesta za klanjanje u džamiji, osim u slučaju imama. 9. Pokreti glavom ili očima. 10. Sjedenje na petama. 11. Prostiranje ruku prilikom sedžde.

MJESTA NA KOJIMA JE ZABRANJENO KLANJATI

1. Mezarje, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. zabranio na mezarju, 2. Crkva, 3. Smetljište, 4. Klaonica, 5. Središte puta, 6. Torovi deva, 7. Hamam, 8. Iznad Kabe. Klanjanje namaza u mezarju je haram i takav namaz je neispravan, jer je vjerodostojnim hadisima zabranjeno klanjanje u mezarju. Allahov Poslanik s.a.v.s. je izjavio: “Allah je prokleo jevreje i kršćane zbog toga što su na grobovima svojih poslanika podigli mesdžide”. Namaz obavljen unutar Kabe ispravan je bez obzira da li se radilo o farzu ili o nafili.

STAVLJANJE PERDE

Mustehab je da klanjač ispred sebe postavi perdu, koja bi sprječavala prolaz ispred njega. Za perdu se može iskoristiti sve što može uspravno pred klanjačem stajati pa čak i kraj njegove postelje. Između njega i perde treba da bude onoliko koliko se može učiniti sedžda. Zabranjeno je prolaziti između klanjača i njegove perde. Kad klanjač postavi perdu njemu je dozvoljeno da onemogućava prolazak ispred sebe.

DŽEMAT

Klanjanje u džematu je potvrđeni sunnet, a neki imami smatraju da je to farzi kifaje. O vrijednosti klanjanja u džematu govore mnogi hadisi. I ženama je takođe sunnet da klanjaju u džematu, iako im je bolje da klanjaju u kući, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Nemojte braniti vašim ženama da idu u džamiju, iako su im njihove kuće bolje za njih”. Vrijednije je klanjati u džamiji u kojoj se sakuplja veći broj ljudi, makar ona bila i udaljena, osim u slučaju da njen imam praktikuje novotarije, ili u slučaju kada će se njegovim odsustvom bliža džamija zatvoriti. Tada je bolje klanjati u džamiji s manjim brojem klanjača. Mustehab je da se u džamiju ide dostojanstveno i mekruh je žuriti.

Najpreče je da imam bude onaj ko najviše uči Allahovu knjigu, zatim onaj ko najbolje poznaje sunnet (ako su isti u kiraetu), a ako su jednaki u pogledu poznavanja sunneta, onda onaj koji je stariji po godinama. Niko ne treba biti imam drugome u njegovoj porodici, niti tamo, gdje je on pretpostavljeni, osim ako mu ovaj odobri. Dozvoljeno je da bude imam: 1. Onaj koji sjedi onom koji stoji, i obrnuto, 2. Onaj ko klanja nafilu onom ko klanja farz, i obrnuto, 3. Dječak koji je svjestan obaveze, kao i slijepac, 4. Onaj ko je manje vrijedan vrijednijem od sebe.

Nije ispravno da žena bude imam, izuzev ženama. Mekruh je da imam bude onaj ko griješi, ili onaj ko praktikuje novotarije (bid’ate). Imamu se preporučuje da ne dulji previše sa džematlijama, a kad klanja sam, onda neka dulji koliko hoće. Propisano je da imam sačeka onog ko uđe u džamiju, kako bi on postigao vrijednost džemata. Poznato je da bi Poslanik odužio s prvim rekatom zbog onih koji dolaze. Obavezno je slijediti imama, a zabranjeno ići prije njega. Čak je mekruh kretati istovremeno sa imamom osim, početnog tekbira i predaje selama.

Ako prije imama ili istovremeno s njim muktedija izgovori početni tekbir ili selam namaz će mu biti pokvaren. Slijeđenje imama sastoji se u tome da muktedija ne počne nešto činiti sve dok imam ne počne, ali mora početi s nekim ruknom prije nego što imam završi taj rukn. Ako muktedija zakasni učiniti jedan rukn, tako da imam završi taj rukn, a muktedija na prethodnom ruknu, namaz mu neće biti pokvaren, ali ako zakasni dva rukna, namaz mu je pokvaren! Ako muktedija pretekne imama za jedan rukn, to mu je haram, ali mu to neće pokvariti namaz. Međutim, ako bi pretekao imama za dva rukna to bi mu pokvarilo namaz! Ako za imamom klanja jedan čovjek, mustehab je da on stane desno od imama, ali ako dođe još jedan staće s lijeve strane imama, a zatim će se obojica povući natrag ili će imam proći naprijed. Ako dođe žena ona će sama stati iza muškarca, a neće stati s njima u saff. Dvojica i više ljudi treba da stanu iza imama. Ljudi staju u saff ispred dječaka, a žene iza dječaka.

Dječaci mogu upotpuniti saff muškaraca. Mustehab je da imam upozori na ravnanje i upotpunjavanje saffova. Mekruh je da čovjek bude sam u saffu. Ako ne nađe mogućnost da stane u saffu ispred sebe, staće u slijedeći saff, s tim što će povući nekog ispred sebe, kojem je sunnet da se vrati i bude s njim u saffu. Poželjno je stajati u prednje saffove i na desnu stranu. Ko stigne imama donijeće tekbir stojeći, a potom se priključiti imamu, bez obzira u kom se on stanju nalazio. Ako ga stigne na ruku’, ili stigne stavit svoje ruke na koljena prije nego se imam vrati s rukua, stigao je na taj rekat. Onaj ko zakasni na prvi rekat radiće isto ono što radi imam, te će i sjediti s njim na posljednjem sjedenju, pa čak i dovu učiti i neće ustajati da naklanjava propuštene rekate sve dok imam ne preda selam. Kada imam uči naglas, a ne ostavi vremena muktediji da prouči Fatihu sa muktedije, spada dužnost učenja Fatihe, zbog obaveze da šuti i sluša kada se uči Kur’an, jer Uzvišeni Allah je rekao: “A kad se uči Kur’an vi ga slušajte i šutite da bi ste bili pomilovani”. Dok u namazima u kojima imam uči u sebi na prvom i drugom rekatu, podnevskom i ikindijskom, muktedija uču Fatihu i suru, a na trećem i četvrtom rekatu bilo kojeg namaza uči samo Fatihu. Dozvoljeno je da se neko ko je počeo imamiti povuče i postane muktedija, u slučaju da se pojavi redovni imam.

Dozvoljeno je napustiti imama ako zato postoji opravdan razlog. Mustehab je da se imam nakon predaje selama, pomjeri desno ili lijevo a potom se pomjeri sa mjesta na kojem je klanjao, jer Allahov Poslanik s.a.v.s. je imao običaj da sjedi poslije selama samo toliko za koliko se može reči: “Allâhumme entesselâmu ve minkes-selâmu tebarekte ja zeldželâli vel ikrâm”. Ako za imamom budu i žene, on će sačekati da se one raziđu. Mekruh je da imam bude na uzvišenijem mjestu, dok je muktediji dozvoljeno da stane na višem mjestu. Dozvoljeno je slijediti imama iza kakve pregrade, ako se znaju pokreti imama, bilo da se vidi ili da se čuje imam. Ako se imamu nešto dogodi, npr. gubljenje abdesta, dozvoljeno mu je proturanje nekog drugog pred džemat da upotpuni namaz.

Ako imam izostavi neki namaski šart ili rukn, dužan je obnoviti namaz, a muktedija nije ako nije znao za to, a pristupio je za njim kao što se to desilo Omeru r.a., kad je klanjao kao imam, a zaboravio da je džuma. Poslije kad se sjetio samo je on naklanjao. Prenošenje iza imama je mustehab ako ima potrebe za tim, ali ako muktedije čuju glas imama onda je to pokuđeno, to je nepotrebna novotarija.

Učimo o Islamu
Back to top button