Razne & Predaje

Kazivanje o Musu, a.s. (3.dio)

Navedeni plemeniti ajeti časnoga Kur’ana jasno nam kazuju da su upravo njegova oholost, uobraženost i umišljenost bili ono što je prokletoga Iblisa navelo na odbijanje pokornosti dragom Allahu, i dalje kako je on sam sebe definitivno strovalio u provaliju propasti dodavši im još i inat u tvrdoglavom nastojanju da, neuzubillah, dragome Allahu ”dokaže” ispravnost njegova bunta putem navođenja Ademova, alejhisselam, potomstva na odbacivanje puta Objave i slijeđenja njegovog lažnog poziva.

Mi smo, naravno, sigurni u to da je cilj prokletog Iblisa zavesti na stranputicu i u propast uvesti što može više Ademovih, alejhisselam, potomaka, dok nismo sasvim sigurni da li je naš zaključak da on uistinu želi da ”dokaže” ispravnost svoga suprostavljanja većoj deredži čovjekovoj, tačan (to, kao i sve ostalo, samo dragi Allah zna), ali nam takav zaključak izgleda logičnim, pogotovu ako se još uzme u obzir i ono što je u Evanđelju po Barnabi zapisano glede ovoga:

”Reci mi, o čovječe, ti koji sudiš drugom čovjeku, zar ne znaš da svi ljudi imaju svoje porijeklo u istoj ilovači? Zar ne znaš da niko nije dobar, sem Bog jedan?; zato je svaki čovjek lažov i grešnik. Vjeruj mi čovječe, da ako ti sudiš drugima zbog krivice, tvoje sopstveno srce mora zbog toga biti suđeno. Oh, kako je opasno biti sudac, oh, koliko ih je stradalo zbog krivog suđenja! Satana je osudio čovjeka da bude podliji od njega samoga; zato se on pobunio protiv Boga, svog stvoritelja: zato se on ne kaje, kao što ja imam saznanje govoreći s njim.

Naši prvi roditelji su ocijenili govor Satane dobrim, zato su izbačeni iz raja i bačeno je prokletstvo na svo njihovo potomstvo. Doista, kažem vam, tako mi Boga živog pred kojim stojim, krivo suđenje je otac svih grijeha. Kao što niko ne griješi bez volje, niko i ne želi ono šta ne zna.

Teško zato grešniku koji sudom sudi grijeh vrijednim, a dobro bezvrijednim, koji na račun toga odbija dobro i odabire grijeh. Zasigurno će on podnositi nepodnošljivu kaznu, kad Bog dođe da sudi svijetu.

Oh, koliko je stradalo zbog krivog suđenja i koliko ih je bilo blizu stradanju! Faraon je osudio Mojsija i narod Izraela da su bezbožni, Šaul je osudio Davida da zaslužuje smrt, Ahab je osudio Iliju, Nabukadonosor troje djece koja nisu htjela da obožavaju njihove lažne bogove.

Dvojica starješina su presudili Suzanu, i svi idolatrijski prinčevi su sudili prorocima. Oh, strahoviti sud Božiji! Sudac stradava, sudac biva spašen. I zašto ovo, o čovječe, ako ne (zbog) prenagljenosti, oni sude krivo nedužnog?

Kako se dobro, zbog lažnog suda, skoro približilo propasti, pokazano je na braći Josipovoj, koji su ga prodali Egipćanima; Aronom i Miriam, sestrom Mojsijevom, koji su sudili svom bratu. Tri Jobova prijatelja su osudili nevinog Božijeg prijatelja Joba. David je osudio Mefibošeta i Uriju. Kir je presudio Danielu da bude meso za lavove; i mnogi drugi, što je bilo radi ovoga blisko propasti njihovoj. Zbog toga ti kažem, ne sudi i neće ti biti suđeno”.

A zatim pošto Isus završi svoj govor, odmah mnogi bijahu okrenuti kajanju, oplakujući svoje grijehe; i oni bi se rado odrekli svoga da idu s njim. Ali, Isus reče: ”Ostanite u svojim kućama i odrecite se grijeha i služite Boga sa strahom, i tako ćete biti spašeni; jer ja nisam došao da budem služen nego prije da služim”. Rekavši tako, on iziđe iz sinagoge i grada i povuće se u pustinju da se moli, jer on je jako volio usamljenost.

Kada se on pomolio Gospodu, njegovi učenici mu dođoše i rekoše: ”O gospodaru, mi bismo da znamo dvije stvari: jedna je kako si ti govorio sa Satanom, koji se kao što kažeš ipak ne kaje; druga je, kako će Bog doći da sudi na Dan suda”.

Isus odgovori: ”Doista, kažem vam, ja sam imao sažaljenje prema Satani, znajući njegov pad; i imao sam sažaljenje prema ljudima koje on iskušava da zgriješe. Zato sam se ja molio i postio našem Bogu, koji mi je govorio preko svog anđela Gabriela:

”Šta tražiš ti, o Isuse, šta je tvoj zahtjev?”

Ja sam odgovorio: ”Gospode ti znaš kojem zlu je Satana uzrok, i da kroz njegova iskušenja mnogi stradaju, on je tvoje stvorenje Gospodaru, kojeg si Ti stvorio; zato Gospodaru imaj milosti nad njim”.

Bog odgovori: ”Isuse, gle, Ja ću mu oprostiti, samo učini da on kaže: ‘Gospodaru, Bože, moj, ja sam zgriješio, imaj milosti nada mnom, i Ja ću mu oprostiti i vratiti ga u njegovo prvobitno stanje”.

”Ja sam se jako radovao”, reče Isus, ”kad sam ovo čuo vjerujući da sam ja učinio ovaj mir. Zato sam pozvao Satanu, koji dođe govoreći: ‘Šta moram uraditi za tebe, o Isuse?’ ” Ja odgovorih: ”Ti ćeš to učiniti za sebe, o Satano, jer ja ne volim tvoje poslove, već sam te pozvao za tvoje dobro”. Satana odgovori: ”Ako ti ne želiš moje usluge, ni ja ne želim tvoje; jer ja sam plemenitiji od tebe, zato ti nisi vrijedan da mi služiš, ti koji si ilovača, dok sam ja duh”.

 ”Ostavimo ovo”, rekoh ja, ”a reci mi zar ne bi bilo dobro da se ti vratiš svojoj prvoj ljepoti i tvom prvom stanju. Ti moraš znati da anđeo Mikael mora da te na Dan suda udari mačem Božijim sto hiljada puta, a svaki udarac će ti dati bol od deset pakala”. Satana odgovori: ”Mi ćemo vidjeti ko na taj dan može sve; sigurno ću ja imati na svojoj strani mnoge anđele i najmoćnije idolopoklonike koji će zabrinuti Boga, i On će znati kako je veliku grešku počinio prognavši me, zbog podlog (komada) gline”. Tad ja rekoh: ”O satano, ti si slab u razmišljanju, i ti ne znaš šta govoriš”.

Tad Satana na podrugljiv način, mahnuvši svojom glavom, progovori: ”Hajde da uspostavimo mir između mene i Boga; i šta mora da se učini, reci ti, o Isuse pošto si ti oštrouman”. Ja odgovorih: ”Dvije riječi samo treba da se izgovore.” Satana odgovori: ”Koje riječi?” Ja odgovorih:”Ove: ‘Ja sam zgriješio, imaj milosti prema meni.’ ” Tad reče Satana: ”Pa ja ću spremno ući u ovaj mir, ako Bog rekne te riječi meni”.

Sad odlazi od mene”, rekoh ja, ”o prokletniče, jer ti si hrđavi kreator sve nepravde i grijeha, a Bog je pravedan i bez ikakvog grijeha.” Satana ode vrišteći i reče: ”To nije tako, o Isuse, nego ti govoriš laž da bi se dopao Bogu”.

Sad razmislite”, reče Isus učenicima, ”kako će on naći milost?” Oni odgovoriše: ”Nikad, gospodaru, jer se on ne kaje, govori nam sada o Božijem sudu.”

(Evanđelje po Barnabi, 50,51)

Mada se, naravno, ovo evanđelje,[9] uostalom kao niti jedan jedini drugi izvor mimo Kur’ana i Sunneta, ne može u islamu uzimati kao temelj za akaid (nauku o ispravnome vjerovanju), čini nam se da nam ovaj citat može pružiti značajnu pouku o izuzetno velikoj opasnosti koju donose oholost, uobraženost, inat u griješenju i želja da se sudi o drugima po sopstvenome hiru.

Interesantno je, međutim, primijetiti da prokleti Iblis i dalje zadržava priznavanje i poštivanje dragog Allaha kao svoga Gospodara jer Mu se on i nakon buntovništva obraća sa izrazom ”Ja Rabbi (Gospodaru moj)”, pa čak se, kojeg li paradoksa, i kune Njegovim dostojanstvom u svojoj odluci da ostane trajno buntovnik.

Iz ovoga možemo uočiti da pitanje direktnog odnosa prema dragom Allahu nije bilo ono što je neposredno Iblisa, a i Belama ibn Baura, navelo na buntovništvo i otpadništvo (obojica su upravo putem svojeg prethodnog dugotrajnog robovanja i ibadeta dragom Allahu postigli položaj i ugled koji su prije njihova otpadništva kod Njega uživali), već je to njihovo neprihvatanje mogućnosti da neko drugo Allahovo stvorenje ima veći stepen (veću deredžu) od njih samih.

Prokleti Iblis ne može podnijeti činjenicu da Adem, alejhisselam, kod dragog Allaha ima veći ugled negoli on, pa je bio spreman čak drsko se pobuniti protiv volje i naredbe dragoga Allaha i zainatiti se u nastojanju da dragom Allahu ”dokaže” da potomci Adema, alejhisselam, ne zaslužuju takav položaj koji im je Gospodar svih svjetova dao.

Sa druge strane, Belam ibn Baur je htio svojom dovom, moguće čak i putem zazivanja Allahovog najvećeg Imena, da, kojeg li i ovdje paradoksa, proklinje Musāa, alejhisselam, koji uživa kod dragoga Allaha mnogo veći ugled i mnogo veću deredžu. On je, štaviše, toliko istrajavao u inatu da tako učini, da je uporno zanemarivao tako očevidne znakove upozorenja kao što je govor magarice koju je jahao.

Tako su i prokleti Iblis i Belam ibn Baur propali zbog kibura (oholosti) i tvrdoglavog istrajavanja u grijehu.

Završavajući kazivanje o ovome, želja nam je da predočimo naše razmišljanje o tome kako da se neko ko hoće hoditi putem iskrene pobožnosti i ibadeta, odnosno putem približavanja dragome Allahu, sačuva da se i njemu, sačuvao nas sve zajedno dragi Allah toga, ne desi slično kao i prokletome Iblisu.

Naime, odnos između dragog Allaha, Živog, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i svakog Njegovog roba ponaosob, mogao bi se posmatrati u dvije dimenzije: ”vertikalnoj” i ”horizontalnoj”. Vertikalna dimenzija ovoga odnosa bi predstavljala stepene ugleda i bliskosti konkretnih robova koje oni kod dragoga Allaha uživaju, a horizontalna dimenzija bi predstavljala medij intimne komunikacije između Rabba i konkretnoga roba.

U ovom smislu moglo bi se kazati da svaki ašik (zaljubljenik) u dragoga Allaha, što se nastoji smjernom i iskrenom pobožnošću umiliti i približiti svome Gospodaru, u svome srcu njeguje, u manjoj ili većoj mjeri, želju da dostigne što je moguće višu deredžu kod dragog Allaha. Prema tome, želja za vertikalnim usponom je nešto što je prirodno kod svakoga ko voli dragoga Allaha, Njegove Knjige i Njegove poslanike i u njoj, vjerujemo, nema ništa loše. Međutim, opasnost se krije u pitanju može li se, i hoće li se, ova želja svjesno i sa ljubavlju, bez suprostavljanja i ljutnje, reducirati na onaj stepen koji joj je dât od strane dragog Allaha?! Gospodar svih svjetova i Odreditelj svih sudbina i zbivanja, još u praiskonu je odredio kakva će sudbina i položaj na oba svijeta svakoga Njegovog stvorenja biti, i tu uglavnom[10] više nema nikakve izmjene. Ovo je utemeljeno na mnogim ajetima časnoga Kur’ana i vjerodostojnim hadisima od kojih ovom prilikom izdvajamo sljedeće plemenite ajete:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (6:59)

… što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (10:61)

Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi. (11:6)

Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! (35:11)

Takođe su poznati i hadisi u kojima nam se prenose riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ”da su se pera odavno podigla i tinta osušila”.

Prema tome, svakom stvorenju mora biti jasno da mu je u vertikalnoj dimenziji dragi Allah odredio limit, granicu koju ono nikada neće preći. Tako naprimjer, niko od nas koji živimo u vremenu nakon što je stavljen pečat na vjerovjesništvo i poslanstvo, nikada i ni na koji način ne može ostvariti deredžu Allahovog vjerovjesnika i poslanika.

Oni čestiti i dragom Allahu zaista iskreno odani među nama imaju šansu da, eventualno, ostvare neke od stepena Allahovih miljenika (evlija), ali niko danas, a i sve do Sudnjeg Dana, ne može postati Allahov vjerovjesnik ili poslanik. Isto tako, niti jedno jedino stvorenje, prema islamskom učenju, ne može kod dragog Allaha ostvariti deredžu veću od Resulullahove, alejhisselam.

Ako i jedno jedino stvorenje nosi tu odgovornost i uživa tu blagodat da ništa od stvorenog nije iznad njega, onda je to, svakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i, naravno, tik uz njega i odabrani poslanici i vjerovjesnici kao što su: Adem, Nūh, Allahov prijatelj Ibrahim, Mūsā, Davud i Mesih Isā, alejhimesselam.

Kod dragog Allaha sve je, dakle, raspoređeno po stepenima.

Učimo o Islamu
Back to top button