„Daj mi moju svesku!“, uzviknu Sara. „Ne želim.“, odgovori Fatima. „Ali to je moja sveska.“, insistirala je Sara. „Ne dam i tačka!“, vikala je Fatima. „Stanite, stanite“, pokušavala je da smiri situaciju Amana, ”nije lijepo da se svađate. Vas dvije ste prijateljice i trebate se paziti. Allah ne voli kada se svađamo. Trebamo biti dobri i pomagati jedni drugima, kao što je pčela bila dobra prema mravu. Poslušajte ovu priču!
Živio jednom jedan mrav u velikoj i nepreglednoj šumi. Bio je veoma mali. Toliko sićušan da se jedva vidio na površini zemlje. Ali bio je veliki radiša. Vrijedno je radio da bi skupio hranu za svoju porodicu i sebe. Trebao je obezbijediti hranu za taj dan, ali i zalihe za nadolazeću zimu. Svako jutro, prije nego bi se sunce pojavilo, mali mrav bi već bio u potrazi za hranom. Prelazio bi veliki put dok ne bi našao šta mu treba. A kada bi našao hranu, naprtio bi tovar na leđa i krenuo nazad kući. Skoro bi pao mrak kad bi stizao svojoj porodici. Bio je to težak i mukotrpan rad. I dugo putovanje. Ali mrav ga je revnosno obavljao i nikada se nije žalio.
Jedna pčelica je veselo skakutala s cvijeta na cvijet. Skupljala je polen i uživala u toj igri. Stala bi na mirisno cvijeće, nježno i brižno ga dodirivala i onda letjela dalje. U tom letu, ugledala je malenog mrava kako nosi nešto na svojim leđima. Doletjela je do njega i vidjela kako se savija od boli. ‘Šta to radiš, mali mrave?’, upita ga pčelica. ‘Nosim hranu svojoj porodici.’, odgovori. ‘A gdje je tvoj dom?’, nastavi pčelica. Mali mrav je pogleda i reče: ‘Veoma daleko, na kraju šume.’ Pčelica se rastuži, ali ne htjede da to pokaže malom mravu, te mu reče: ‘Ja po cijeli dan skupljam polen i to je hrana za moju porodicu. Volim to što radim, ali volim još nešto – volim da pomažem svojoj zajednici. Zato ti nudim jedan prijedlog.’ Zaintrigirani mrav je pogleda. Pčela tada reče: ‘Želim da ti, u ime Allaha, ponudim prijevoz do tvog odredišta. Vidim da teško breme nosiš i da ti za to treba cijeli dan. Želim da što više hrane odneseš svojoj porodici u što kraćem roku. Ipak, zima se bliži, a ovako nećeš uspjeti obezbijediti dovoljnu količinu hrane.’
Mali mrav se obradova pčelicinoj ponudi. Ushićen i sretan poče joj se zahvaljivati. Ona mu na to odgovori riječima: ‘Mene je Allah stvorio da budem na usluzi drugima. Koristim svoje vrijeme da činim drugima dobro. Za ovu uslugu od tebe ne očekujem ništa, jer znam da će me moj Stvoritelj nagraditi. Meni će biti dovoljno da ti i tvoja porodica budete sretni i zadovoljni.’
Pope se mali mrav na pčelina leđa, i oni tako krenuše put njegove kuće. Nije ni trepnuo okom, a već je bio pred kućom. Nije mogao vjerovati da je tako brzo stigao. Čak se i njegova porodica iznenadila.
Narednih dana, pčelica je dolazila po njega i vraćala ga natrag. Pomagala mu je da skupi što više hrane. To je trajalo sve dok mrav nije napunio tovar hrane.
Došla je zima. Snijeg je prekrio sva stabla. Bilo je veoma hladno. Svi plodovi na zemlji i drveću su smrzli, što je uzrokovalo da mnoge životinje nisu imale šta da jedu. Mali mrav je bio udobno smješten u svojoj kućici. Iako je imao hranu, razmišljao je o onima koji je nisu imali. Posebno o pčeli. Pitao se gdje li je ona i da li je dobro. Odlučio je posjetiti svoju prijateljicu. Tražio ju je, ali je nigdje nije bilo. Zabrinuo se. Putem je sreo malog vrapca koji mu reče gdje se ona nalazi. Još mu reče da ima poteškoća i da jedva preživljava.
Malom mravu se stegnu srce od tuge, te odjuri natrag svojoj kući što je brže mogao. Naprtio je na leđa mnogo hrane, i krenu na put. Išao je tako cijeli dan, sve dok nije došao do mjesta gdje je bila pčela. Bila je gladna i veoma slabašna. Kada ga je ugledala, odmah mu se nasmiješila. Mali mrav tada stavi hranu pred nju i njenu porodicu. Ona nekako izusti: ‘Zaista se dobro dobrim vraća!’ Mali mrav potom reče: ‘Pojedi ovo malo hrane da ojačaš, a onda kreni sa mnom. Ti i tvoja porodica bit ćete počasni gosti u mome domu sve dok proljeće ne zakuca na naša vrata. Kada mi je najviše pomoć trebala, ti si meni bila na usluzi, a sada je vrijeme da se ja tebi odužim.’ Sretna zbog ovoga, pčelica reče: ‘Zaista Allah daje opskrbu odakle se najmanje nadamo. Slavljen neka je On!’“
Nakon što je Amana završila priču, Sara i Fatima se pogledaše sa suzama u očima, i rekoše jedna drugoj: „I mi ćemo, u ime Allaha, da se međusobno pomažemo, baš kao mrav i pčela.“
