Istinita i dirljiva prica o ljubavi jednog, mladog bračnog para iz ratne Bosne
Piše: Nađa Dizdarević
Još u ranom djetinjstvu ona se razlikova od svojih vršnjaka i dok su se njene drugarice igrale lutkama i drugim igračkama,ona je čitala ozbiljnu islamsku literaturu i razmišljala o Allahu. Relativno mlada se uključila u društvene aktivnosti i širenje dawe tako da je ništa od mladalačkih nestašluka nije zanimalo. On je bio potpuno drugačiji. Hirovit i pomalo umišljen zbog svoje ljepote i činjenice da je mogao da ima svaku djevojku koju poželi…
Zivio je za dunjaluk i veliku pažnju pridavao dunjalučkim ljepotama, modnim trendovima i provodima do kasnih sati. Upoznali su se na njenom radnom mjestu gdje je radila u jednoj ozbiljnoj instituciji. Pokušao je da je osvoji već oprobadnim trikovima sa drugim djevojkama, ali mu nikako nije polazilo za rukom pa je odlučio da promjeni stil i pokuša joj se zbližit kao prijatelj. Interesovao se za njene aktivnosti i dawetski program te glumio zainteresovanost u prikrivenoj želji da je samo zavede i okrene svom načinu života. Odlazio je na njene tribine i predavanja, ali je ubrzo shvatio da je njen način života puno bolji od njegovog. Počeo je da se intreresuje za islam i od nje posuđuje islamsku literaturu i svaku narednu knjigu bi vrćao prije nego onu predhodnu.
Njegova opsesija da osvoji njeno srce pretvorila se u strah da to srce ne osvoji neko drugi. Nije ni sanjao koliko će se njegovo stanje promjenit u periodu od četiri mjeseca. Razgovarajući sa svojim prijateljima i rođacima koji su je bolje poznavali, saznao je da je ona djevojka kojoj su mnogi već nudili brak, ali ih je ona bez razmišljanja odbijala. To mu je postala noćna mora, sa jedne strane, nije htio ni sebi ni drugima da prizna da je krenuo ka njoj sa pokvarenim nijetom, a u kratkom periodu poželio da potpuno promjeni svoj zivot, a sa druge strane, bojao se da joj otvori srce i ponudi brak, a ona ga obije što on nije mogao da podnese, to bi bilo previse za njegov ponos jer ga nikada nijedna djevojka nije odbila…
Uskoro je dobio radni zadatak svoje firme da ide van zemlje i da bude odsutan u periodu od tri mjeseca… To mu je stvorilo jos veću zbrku u glavi. Otvorio je srce svom bratu koji ga je savjetovao da prije odlaska na put mora da razgovara sa voljenom djevojkom i ispriča joj sve ono što mu se izdešavalo u proteklom periodu, da joj ponudi brak ili makar zaruke, te raščisti situaciju kako nebi živio u neizvjesnosti…
Dan prije putovanja otišao je kod nje u kancelariju da joj vrati posuđenu knjigu i otvori svoje srce… Ispričao joj je svoje prvobitne pokvarene namjere i situaciju u kojoj se sada nalazi. Ona ga je saslušala nezainteresovano, kao da je tu priču vec bezbroj puta čula. Ravnodušno je odvratila da se ona neće udati za čovjeka koji nije vjernik na djelu i da će njen budući muž obavljati sve islamske dužnosti i biti pravi vjernik ili se nikad neće udati. Uputila je dovu za njega i zahvalila na lijepom mišljenju i velikodušnoj ponudi…
Osjećao se jako poniženo, ali je nije mrzio, želio je da to ne bude definitivan odgovor i nije se mogao pomirit s tim. Ustao je i upitao prigušenim glasom: “Ako postanem vjernik i budem obavljao svaki namaz i sve islamske dužnosti, hoćeš li se tada udati za mene?“ Ona je iz sažaljenja odgovorila: “Ako postaneš istinski vjernik, Allaha radi, udat ću se za tebe!“
Bio je presretan, a ona u sebi razmišljala kako je nemoguće da ovakav mladić jednoga dana ostavi sve svoje provode, izlaske, lumpovanja do zore i postane istinski vjernik. Zatrazio je knjigu koja će mu olakšati obavljanje svih islamskih dužnosti i nafila i obećao je da će se vratit za tri mjeseca sa knjigom i vjenčanim prstenom. Nije htjela da ga ponižava i da mu kaže kako misli da taj dan nikada neće doći, već je obećala da će čekati i nadati se da će postat vjernik, Allaha radi, a ne zbog nje.
Prošlo je tri mjeseca, a ona nikada nije ni pomislila na njega, niti je ijednog trenutka razmišljala da bi joj ultimatum koji je dala mogao postati iskušenje.Bila je sigurna da on negdje lumpuje i provodi se i da ga više niked neće vidjet .
Klanjala je akšam kada je čula zvuk automobila koji je stigao pred njenu kuću. Dok je učila zikr, razmišljala je zašto to babo tako dugo ne ulazi u kuću i ko bi mogao da bude na njihovim vratima. Prije nego sto je počela da klanja sunet, kratko je pomislila da je to sigurno neko od komšija došao da se dogovore za radnu akciju da popravljaju poplavljeni put, jer je kiša jako padala… U sebi je kritikovala babu što je tako negostoprimljiv i što ga ne pozove u kuću umjesto što razgovaraju na velikoj kiši… Dok je predavala selam, majka je ušla u njenu sobu i sačekala da završi sa namazoma, zatim je pozvala da izađe jer babo i neki mladić žele da razgovaraju sa njom.
Zanijemila je od iznenađenja kada je vidjela davno zaboravljenog mladića u svojoj kući. Bio je sav mokar od kiše, a u ruci držao vlažnu knjigu iz koje se slijevala voda. Pružio je i rekao: “Ja sam svoje obećanje ispunio, elhamdulillah, postao sam vjernik, Allaha radi, a tvojim sebebom. Moram priznati, u početku sam htio da zadovoljim tebe, ali mi se brzo svidio vjernički život i zavolio sam Allaha i Njegova Poslanika, a bio bi presretan da i ti ispuniš svoje obećanje“.
Ona je nijemo stajala, nije mogla da progovori. Cijela soba se oko nje okretala i koliko god se radovala što pred sobom vidi jedno potpuno drugo biće na kome se vide tragovi imana i lijepog ahlaka, ipak, njeno obećanje nije bilo ozbiljno i kada ga je dala nije ni pomislila da bi mogao doći dan kada će ga morati ispuniti, pa je sreća bila pomućena sa velikim strahom. Srce joj je ubrzano kucalo kao da je došlo do grla. Nije znala šta da kaže. Vjernici se drže amaneta i ispunjavaju svoja obećanja i samo munafici obećanje iznevjere, a ona nije htjela da ima ijednu osobinu munafika… Najradije bi pobjegla ali ni to nije mogla, noge nisu htjele da se pomaknu, a usne su ostale nijeme…
U sobi je vladala nelagodna tišina a minute su postale vječnost… Tišinu je prekinuo svojim riječima upućenim babi: “Ja sam naučio da je ćutanje djevojke znak odobravanja, babo, hoćete li mi dati svoju kćerku za ženu?“ Ona je htjela da glasno vikne da neće da se uda, da još je mlada, da nije tako mislila… Međutim, nije smjela da izabere da iznevjeri obećanje nakon što je on ispunio njen ultimatum… Prihvatila je brak, Allaha radi, i pouzdala se u pomoć Svevišnjeg na tom putu.
Vjenčanje se obavilo veoma brzo bez nekih velikih ceremonija. Početak novog života između dvoje mladih ljudi svima se činio kao brak iz snova. Stariji ljudi su upozoravali mladence da makar stave trn u cipelu da ih žulja jer se previše pričalo o neobičnom mladom bračnom paru i mladi koja je navela sina okorjelog pijanice da ide svaki namaz u džamiju. On je bio preponosan na svoju mladu ženu, a ona Allahu zahvalna što joj je podario život u kome je svaki minut dawa. Trudila se maksimalno da mu olakša spoznaju Kur’ana i Suneta i da ga zajednički praktikuju u svom životu.
Nije joj više bilo teško što se nije udala za princa na bijelom konju, kakvog je kao djevojčica zamišljala. Bila je presretna što je ispunio ultimtum koji mu je dala i što je ona ispunila svoj amanet, pa su time zaslužili Allahov blagoslov. Dok su im prijatelji savjetovali da se čuvaju od ajna i haseda, oni su se od srca smijali i ponosno tvrdili da njima niko ništa ne može…
Došao je rat u BiH i mlada žena je svog muža savjetovala da mora da bude mudžahid ,da ne smije da izbjegava odlazak na prvu borbenu liniju, pričala mu je o vrijednostima džihada i podsticala ga na sabur i hrabrost… Uprkos svojoj trudnoći, insistirala je da ne izostaje čak ni kada ona ide pješke pod kišom granata na ginekološke preglede u bolnicu udaljenu 10 kilometara. On je dolazio kući ili slao nekog od svojih saboraca kada bi vidjeo sa linije da mu mlada trudnica, kopa u bašti dok granate padaju okolo nje. Strahovao je za njen život, a nije se bojao za svoj. Ona ga je ubjeđivala da Allahovu odredbu niko ne može izbjeći.
Uskoro su dobili malenu kćerkicu koja im je bila svjetlost i snaga u teškim ratnim vremenima. Mladi mudžahid je postajao sve čvršći i jači vjernik. Čeznuo je za šehadetom i to nije krio. Jednoga dana, vratio se kući malo ranije nego inače. Imao je nekakav poseban sjaj u očima. Trežio je od svoje mlade supruge da ga ne spriječava da sutra potpiše dobrovoljni odlazak u napad za oslobađanje opkoljenog grada. Ona mu je dala pristanak bez razmišljanja, bodrila ga i bila ponosna na njega.
Sutradan se okupao ,obukao čistu odjeću i otišao u namjeri da se prijavi kao dobrovoljac. Granate su padale bez prestanka kao i svakoga dana i na njihov zvuk su već svi bili naviknuti, ali jedna granata je izazvala poseban osjećaj u srcu mlade žene iako je pala veoma daleko negdje na borbenoj liniji… Osmomjesečna beba se probudila, a suze su joj samo tekle, iako glasa nije puštala… Mlada žena je izašla iz kuće na put i čekala vijesti o mužu.
Nekakva hladnoća oko srca je počela da se steže, a groznica tijelo da trese. Onaj ružni osjećaj koji je imala kada ga je ispraćala, ponovo se vratio. Osjećala je da ga ispraća posljednji put, iako je znala da u napad ide tek za tri dana. Njegovi saborci koji su krenuli prema kući da joj donesu tužnu vijest, skamenuli su se kada su je vidjeli na putu jer su se bojali da je već saznala.
Zamuckivali su i nisu mogli da nađu riječi kojima će da saopšte vijest. Ona ih je prekinula, svojim tih glasom: “Nije ranjen, znam da njega više nema, Allah da mu podari dzennet“. Oni su je ubjeđivali da je samo ranjen i da su njega posljednjeg odveli u bonicu jer on ima samo jednu ranu i udar od detonacije, dok su drugi izresetani od granate, koja je pala na stol na kome su potpisivali svoj dobrovoljni odlazak u napad za oslobadjanje okruženog grada.
Trčala je prema bolnici kilometrima bosa, nije razmšljala o kćerkici koja je u bešici ostala. Noge su joj bile krvave i jedva su je nosile, a onda je nakon 5 kilometara stao automobil u kome su bili saborci njenog muža, te je odveli u bolnici i usput je ubjeđivali da nema razloga da se brine, jer je njen muž sigurno dobro, da nije niti glas bola pustio, da je cijeli put do bolnice samo o njoj i kćerkici pričao i da je sehadet donosio. Bilo joj je puno lakše kada je čula da se sjetio šehadeta, ali i dalje je bila ubijeđena da je on šehid, insAllah.
Po dolasku u bonicu, doktori i sestrice su je tužno gledali i nisu joj dozvolili da mu priđe. Prolazila je pored ranjenika čija lica nije mogla od suza vdijeti, ali su oni svi do ijedan, kao da su znali, odgovarali da nisu oni onaj koga ona traži. Na kraju joj je krenula doktorica sa injekcijom, što je mlada vjernica odbila i samo tražila da ga vidi, znajući da je preselio na bolji svijet. Svi su se čudili njenoj snazi. Kao u daljini čula je glasove koji su govorili: “Ona je u šoku, pazite, nešto s njom nije u redu“.
Dok je govorila :“Za one koji su poginuli na Allahovom putu, ne recite oni su mrtvi, oni su živi samo vi ne znate“, prekide je glas nekog ranjenika. Bio je to glas ranjenog mudžahida sa čijeg lika je zračila svjetlost: “Sestro, poručio ti je ovaj naš sehid, inšAllah, da si ti svoj zadatak uspješno završila, zahvaljuje ti se na ultimatumu koji si mu nekad dala. Sestro moja, preselio je sa šehadetom i tekbirom.“
