Hidžra je iseljenje sa svetom svrhom, radi velikog i uzvišenog cilja. Ostvarenju takvog cilja hidžra stremi da bi se njome dodatno osnažilo vjerovanje, međuljudska osjećanja, podsticanje i pomaganje. U srazmjeru s predanošću hidžri i s njenom dubinom, kao ekvivalent slijedi domet putovanja čovjeka u nebo.
Ponos ljudskoga roda počašćen je s dva velika putovanja, jednim nebeskim i jednim zemaljskim. Prvo putovanje svojstveno je samo njemu, i nikom se drugom nije ukazalo kao mogućnost, a drugo je sadržajan put koji dugo traje. Otvoren je svima, sve do Sudnjeg dana, u posebnim i poznatim uvjetima. To je širok i osvijetljen put kojim su stotine hiljada ljudi išle prije rođenja sunca i mjeseca vjerovjesništva. Nema sumnje da je najveće dobro blagodarnog iseljenja, s najvećim odjekom u svom vremenu, bilo hidžra koju je izveo
Ponos ljudskog roda, iskreni i pouzdani, s.a.v.s., sa svojim odanim prijateljima. Poslanik, s.a.v.s., sve tegobe hidžre, za koju je zapovijest došla iz sfera iza sedam nebesa, uspio je podnijeti zato što je imao odane i čestite pomagače, te što je imao siguran korak i čvrstu odluku da, tamo gdje ide, uspostavi državu i gradi mostove među ljudima i da ih uvede u prostranstva jedne svjetske vjere, koja ima brojne i duboke, međusobno prožimajuće dimenzije, koja je sposobna graditi novu historiju i novu civilizaciju.
Plan i program bio je širok poput neba, a rastojanje od početka do postizanja cilja ogromno. Na takvom dugom putu su se, od njegova početka do kraja, iskupljali i đavoli i duhovi, a sa svih strana vrebala je neka nevolja, neko zlo. Na svakoj krivini prijetila je opasnost od požara neke smutnje.
Usprkos svim nepovoljnim okolnostima, postojao je izvor snage dovoljan da srca ispuni nadom, mirom i zadovoljstvom. U svakom srcu i na svakom jeziku bila je jedna rečenica koja se ponavljala: Dovoljan je nama Allah i divan je On Zaštitnik (Alu`Imran, 173). Svako od njih se iskreno predao Allahu, pouzdao se u Njega i Njegovu pomoć, zatim krenuo na dug i neizvjestan put. To dugo putovanje započinjao je ne osvrćući se na prijetnje iza sebe, a ne zanemarujući ni one koji idu za njim.
Mekanski nevjernici, tirani, tada su nadzirali puteve, koristeći pritom sve raspoloživo. Međutim, odlučni da ponesu ulogu pozivanja u Allahovu vjeru, ti ljudi nisu ustuknuli pred nevoljama. Ništa od toga što su preduzimali i trpjeli ne može se usporediti s rezultatima do kojih su došli. Ta je činjenica Nosioca Poslanja, s.a.v.s., podsticala i cijelo biće mu vezivala za pozivanje ka Allahu, traženje ljudi i zajednica izvan Meke, kojima će dostaviti Allahovu riječ.
Odlazak u Taif bio je prvi takav pokušaj. S doživljenim nevoljama i tištanjem, Poslanik, s.a.v.s., s tog se puta zabrinut vratio u Meku. Međutim, nikako nije gubio nadu u jedno zdravo upućivanje. Nakon toga je uslijedio tajni dogovor u mjestu Akaba, na znamenitom brdu Mina, u okviru kojeg je razmotreno pitanje iznalaženja jedne blistave generacije i grudi otvorenih za Uputu.
Teško je bilo predvidjeti broj takvih vjerujućih srca, ali se ubrzo pokazalo da je to šest sretnika iz reda stanovnika Jesriba. Šest sretnih ljudi bili su prvi čijim je posredstvom vjerovjesništvo počelo mijenjati lice čovječanstva i njegov zao usud. Sve što se tada znalo o konačnom spasiocu čovječanstva bilo je ono što se moglo povremeno čuti od židova, a to je kazivanje: “Bog će poslati jednog vjerovjesnika iz reda židova, koji će biti pečat vjerovjesnika. Židovi će se ujediniti pod njegovom zastavom i upravljati svim zajednicama.”
Jasno je da im ta njihova želja nije mnogo koristila, ali je bila dovoljna da u žiteljima Jesriba upali fitilj istine i usmjeri ih. Jednostavna obavještenja tada su imala snagu srži krupne istine i njene biti. Kad je došlo odgovarajuće vrijeme, žitelji Jesriba zaslužili su naziv pomagači (El-Ensar). Taj veličanstveni epitet kojim će se ponositi sve do Sudnjega dana, kruna je na njihovim glavama i može se smatrati najvećom blagodati i čašću na ovom i Budućem svijetu.
Iza tih šest sretnika slijedila su deseterica novih, a po isteku jedne godine vjerovalo je njih 70, među kojima je bilo i žena. Odlučno su stali na stranu Poslanikovoga, s.a.v.s., pozivanja, a nakon susreta s njim na jednom sigurnom mjestu, pozvali ga sebi u Jesrib. Koliko su ozbiljno držali do pozivanja u svom gradu govori to što su prihvatili sve što dolazi od njega i one koji dolaze za njim.
Odlučni su bili da ga od svega štite kao što štite sebe, svoje supruge i svoju djecu. Prihvatili su ga i privili na svoje grudi. Svojski su ga čuvali, srcem i dušom. Uzvišeni Allah im je za to obećao Džennet. Postignut je dogovor kakav je priželjkivao Allahov poslanik, a željeli su ga i pomagači. Jesrib je svoje kapije širom otvorio doseljenicima (El-Muhadžirun).
Meka se počela postepeno prazniti. Svakodnevno su je po trojica, četverica žitelja, javno ili tajno napuštali i odlazili u Jesrib. Počeo je proces iseljenja sa svim pratećim žrtvama, uz velik trud pomagača koji je iscrtao blistave slike. Kao pojava, Hidžra se preobrazila u nešto nebesko što sliči samome uspinjanju, melekanskom putovanju u neki svijet iza vremena i prostora.
Posljednja karavana nebeskog putovanja na Zemlji, bila je dodijeljena predvodniku posljednje vjerovjesničke povorke. Prema općevažećem načelu da se “visina nagrade određuje prema težini djela”, može se slobodno reći da su poslanici podnosili najteže nedaće. Tako je i Poslanikova, s.a.v.s., hidžra bila praćeno nebrojenim nevoljama i opasnostima. Međutim,
Poslanik, s.a.v.s., prevladao je sve strašne doline smrti i došao u “Prosvijetljeni grad (El-Medina el-munevvera)”, zahvaljujući tome što se sasvim predao Allahu, u Njega se pouzdao. U Medinu je stigao izbjegavši sve Surakine zamke.
U glavi mu se nisu rojile crne misli. Nije pomišljao na prijeteće opasnosti dok je bio u pećini Sevr, niti na zlostavljanja tokom puta, pa ni na razbojnike uvijek spremne za napad iz zasjede. Suraka je postao prijatelj, kandidat da uđe u najuži krug prisnih prijatelja, a poznato je da je Poslanik svojim ogrtačem zaogrtao prijatelje u islamu. Ponosa živih bića, ruža Arabijskog poluotoka, svoje je putovanje prema novom kraju, ispunjenom baščama i parkovima, nastavljao savlađujući put stalno okružen opasnostima.
Dok su neki žitelji Meke, željni krvi, gotovo do sluđenosti bjesnili od mržnje i zlobe, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u Jesribu je ulazio u okrilje istinske radosti žitelja koji su mu pjevali:
Pun Mjesec je pred nama izašao,
iza brda kojim je prognanik prošao.
Zahvalni smo što je nama došao,
što je pomoć Poslanju u nama našao.
Na mjestu gdje se sada nalazi Zelena kupola, Poslanik, s.a.v.s., podigao je blagodarnu kuću, a pored nje sagradio mesdžid. Kuća i mesdžid su se prožimali i udisali isti zrak i miris. Zahvaljujući Objavi, Poslanju i njegovom nadahnutom umu, ubrzo je oko njega počeo bujati život. Zahvaljujući tom bujanju, onima koji su ga doživjeli, održavali i širili, njegova je svježina stigla i do nas.
Adem, a.s., svoje je dugo putovanje od Dženneta do Zemlje prošao i stigao na široki horizont onosvjetskog života na koji ukazuju smisao i duh iseljenja.
Nuh, a.s., je, pak, uz putovanje kopnom podnosio i teškoće putovanja morem. Ibrahim, a.s., je neumorno prolazio predjelima Babilona, Hidžaza i Ken’ana. Musa, a.s., je iz majčine kuće prešao u faraonov dvorac, a potom iz Egipta nekoliko puta odlazio u Ejku i vraćao se. Velikan Mesih, a.s., prešao je sve mostove kojima su prelazili raniji vjerovjesnici. Prisni sljedbenici obrazovali su kadrove i u sve krajeve svijeta slali deputacije koje će upućivati.
Ako se osvrnemo na prisne sljedbenike iz našeg vremena, vidjet ćemo da su otišli na sve četiri strane svijeta. Koriste savremena sredstva. Svoju misao dostavljaju ponavljajući riječi plemenitog ajeta: Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta, usprkos svojih neprijatelja, i slobodu.
A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je (En-Nisa’, 100). Zahvaljući njihovoj hidžri, glas Kur’ana će doprijeti do mnogih ljudi. Pred nekima će se otvoriti putevi ka vjerovanju, a pred drugima će se trasirati putevi prijateljstva, međusobnog razumijevanja i dijaloga.
Ti prisni sljedbenici će odjek otisnut iz pećine Hira, uvriježen u njihova srca, prenositi na druge gdje god budu boravili. Oni će srca zahvaćena beznađem upućivati na put kretanja, ponovo ih oživljavati. Božija će dobra i blagodati svima dostavljati putem razuma i logike. Otklanjat će smetnje i zapreke između Kur’ana i srca, onemogućujući time razdvajanje koje je trajalo nekoliko stoljeća, čime će, najzad, ostvariti veliki susret.
Svjesni su da je aktivnost samo natjecanje u području vjerovanja, čežnje i ljubavi. Radeći u obrazovanju mladih, čijim srcem su ovladali razočarenje, strah i slabost, oni mlade izbavljaju iz ozračja stiske i gušenja u ovom prolaznom životu, a upućuju ih na put istinskog življenja i slobode, na ponašanje u duhu ljubavi i poštovanja.
