Historija & Teme

Korijeni sukoba (3.dio)

Božije volje na svaki aspekt života.

Ako je sklonost muslimana bila da slijede ili da se povinuju Božijoj volji, onda je poznavanje Božije volje predstavljalo imperativ. Dok dogma ili doktrina sažimaju suštinske postavke kršćanske vjere, islam je, kao i judaizam, svoj središnji izraz našao u zakonu. Zakon je, prije nego teologija, bio dominantna disciplina za definiranje ili opisivanje vjere. Za muslimanske pravnike Božija objava i Poslanikov primjer bili su polazišta za raspoznavanje i primjenjivanje Božije volje na svaki aspekt života.

Poruka Kur’ana i tradicija Poslanika otkrivaju sveobuhvatnost islamskog načina života, njegove individualne i društvene dimenzije. Poslije nekoliko stoljeća od smrti Poslanika, muslimani su kodificirali svoj način života. Pobožni muslimani, zabrinuti zbog nesputane moći muslimanskih vladara, kao i zbog infiltracije i nekritičke asimilacije tuđe prakse, težili su da opisuju Božiji zakon kako bi sačuvali pravu Božiju stazu i ograničili moć halifa.

Zasnovan na Kur’anu, uzornom primjeru Poslanika, razumu i običajima, rad pojedinih pravnika urodio je stvaranjem pravnih škola (zajednica učenjaka), koje su nikle u velikim islamskim gradovima – Medini, Mekki, Damasku, Bagdadu i Kufi. Mada su imali iste namjere i polazili od istih objavljenih izvora, njihovi zaključci često nose obilježje različitih geografskih konteksta i običaja, kao i intelektualnih orijentacija. Od mnogih pravnih škola koje su nikle, nekoliko njih (hanefijska, malikijska, šafijska, hanbelijska i dža`ferijska) preživjele su i istrajale.
Islamski zakon obezbjeđuje plan dobrog društva, koje je islamski ideal. Šerijat ili Božija staza je, prema tome, skup božanski objavljenih općih načela, uputa i vrijednosti. Na osnovu njih ljudska bića razvijaju detaljna pravila i propise koje su primjenjivale sudije (kadije) u šerijatskim sudovima.
Islamski zakon je bio obuhvatan i uključivao je propise koji reguliraju rituale i vjerske obrede i određuju društvene norme zajednice. Za vjeru su najvažniji pet stubova ih osnovnih dužnosti koje su obaveza svih vjernika:

Ispovijedanje vjere (šebadet), koje označava pristupanje ili pripadništvo islamskoj zajednici: “Nema boga osim Boga, a Muhammed je Božiji poslanik”,

Molitva (salat) pet puta dnevno u određeno vrijeme i učestvovanje petkom u zajedničkoj molitvi,
Prilog sirotinji (zekat), porez od dva i po procenta na bogatstvo koje se daje siromašnima, ali ne kao milosrđe već kao vjerska obaveza svih muslimana prema manje sretnoj braći i sestrama zajednice,

Post (savm) od svitanja do sutona u toku mjeseca Ramazana,

Učestvovanje u godišnjem hodočašću (hadždž) u Mekku bar jednom u životu, što je dužnost svih onih koji su zdravi i imaju za to ekonomske mogućnosti.
Pet stubova sjedinjuju individualnu odgovomost, društvenu svjesnost i kolektivnu svijest ili pripadnost široj islamskoj zajednici.
Društvena dimenzija zakona oličena je u skupu propisa ili normi koje uređuju domene porodice, krivice, ugovora i međunarodnog prava. Ovdje se, naročito, očituje uticaj islama na lični život i život zajednice. Veliki broj zakona regulira brak, poligamiju, razvod, nasljedivanje, kradu, preljubu, upotrebu alkoholnih pića i pitanja rata i mira.

Mada posjeduje suštinsko jedinstvo, islamski zakon odražava raznovrsnost geografskog konteksta, s njegovim različitim običajima, kao i razlike u ljudskoj interpretaciji i prosuđivanju. Zato islamski zakon nije bio ni rigidan ni zatvoren, već ispoljava dinamizam, fleksibilnost i raznolikost. On je otvoren za nove okolnosti u rukama pravnih stručnjaka (muftija) koji služe kao savjetnici u sudovima. Njihove interpretacije (pravna mišljenja) ili decizije (fetve) tanahnijih mjesta u zakonu ili novih situacija i pitanja, često utiču na odluke sudova. Ipak od X stoljeća islamski zakon teži da postane rigidniji, zato što su mnogi pravnici zaključili da je osnova Božijeg zakona adekvatno opisana u pravnim tekstovima.

Otuda je postojala tendencija da se ograniči stvarna interpretacija (idžtihad) i, umjesto toga, naglasi obaveza da se, jednostavno, prate ili podražavaju (taklid) islamski pravni tekstovi. Nova praksa ili nove doktrine bili su osuđeni kao skretanja (bid`a) od objavljenog Božijeg zakona, kao neopravdane inovacije koje su se često smatrale srodne herezi. Tako je, s vremenom, razlika između

Božijeg nepromjenljivog zakona iz objave i mnogih pravnih propisa koji su bili proizvod ljudskog razmišljanja sklonog pogreškama ili lokalnih običaja, postala nejasna i bila zaboravljena. Pitanje islamskog zakona i njegovog mijenjanja postat će glavni problem u 19. i 20. stoljeću, kada su muslimani odgovorili na uticaj modernizacije i razvoja.

Islamski misticizam i spiritualnost

Bilo je lahko, s obzirom na propisivačku ulogu islamskog zakona u definiranju zvaničnog islama i sklonosti usredsređivanja na politički islam u toku posljednjih godina, da se izgubi iz vida bogata mistična i duhovna tradicija (sufizam) koja je napajala živote muslimana i koja objašnjava efikasno širenje islama širom svijeta. Formalnu, pravnu tradiciju s njenim smjernicama i kaznama uvijek su pratili unutrašnje traganje i unutrašnja staza. Slovo zakona dovedeno je do ravnoteže naglašavanjem unutrašnjeg duha ili srca islamske vjere.
Sufizam je počeo kao reformistički pokret.[13] Sjaj i bogatstvo osvajanja, preobražaj relativno jednostavnog života Arabije u dvorski život Damaska, ugrožavali su, po mišljenju pojedinih pobožnih muslimana, prvobitnu vjeru i tkivo zajednice. Kraljevstvo čovjeka, s njegovom usredsređenošću na ovaj svijet, izgleda da je potamnilo kraljevstvo Boga, pravu žižu i središte muslimanskog života. U očima sufija, trijumf islama doveo je u opasnost sam islam. Pozivajući na usredsređivanje pažnje na istinu narednog života, a ne na zadovoljstva i blagodeti ovoga, sufije su propovijedale poruku jednostavnosti i odvajanje od stvari ovog svijeta.

Ovom ranom asketizmu pridodat je napor duhovnosti koji je naglašavao ljubav prema Bogu. Sufizam je ponudio emocionalnu, pobožnu stazu ka Bogu. Sufijska nesebična ljubav i služba Bogu dopunjavala je i ponekad predstavljala izazov legalističkom, knjiškom pristupu. Otuda je dobar musliman bio ne samo onaj koji slijedi Božiju volju pridržavajući se zakona nego, isto tako, vjernik koji teži da, različitim sredstvima, uključujuči intenzivno prizivanje i spominjanje Božijeg imena, a ponekad pjesmu i ples, priđe bliže Bogu i iskusi Njegovu prisnost.

Spajanje asketizma i pobožnosti preoblikovalo je sufizam od pokreta relativno male urbane elite u široko zasnovan politički pokret, čije su zajednice privukle sljedbenike iz svih društvenih klasa i obrazovnih struktura. Grupe sufija, okupljene oko duhovnog vođe ih učitelja (pir ili šejh), formirali su bratstva ili redove. Od 12. do 14. stoljeća bratstva sufija su od malih dobrovoljnih udruženja organizaciono prerasla u bratstva s međunarodnom mrežom centara širom muslimanskog svijeta. Sufije su postali veliki misionari islama, odgovorni za njegovo efikasno širenje.

U Africi i južnoj Aziji islam su širila prvenstveno bratstva sufija, a ne islamske vojske. Sufizam je donio poruku islama čije su se mistične doktrine i prakse pokazale privlačnim za mnoge i otvorenim za spajanje s lokalnim i regionalnim tradicijama i običajima.
Dok je zvanični islam često naglašavao strogo pridržavanje slova zakona, sufizam je predstavljao alternativnu tradiciju, fleksibilnu i otvorenu za asimilaciju i sintezu. Spoljašnji uticaji bili su apsorbirani iz kršćanstva, neoplatonizma, hinduizma i budizma.

Kada je sufizam postao masovan pokret, došao je u sukob sa zvaničnim islamom uleme, čiji su autoritet u zajednici ugrožavali popularnost i uspjeh sufizma, koji su istovremeno bili i izazov, jer su se ulema i sufijski šejhovi često međusobno nadmetali za uticaj.

Islam i Zapad

Brzi rast i ekspanzija islamskog carstva i bujanje islamske civilizacije predstavljali su, teološki i politički, direktnu opasnost za mjesto kršćanstva u svijetu. Kao što je Maksim Rodinson (Maxime Rodinson) primijetio, “muslimani su bili prijetnja zapadnom kršćanstvu dugo prije nego što su postali problem.”
Upravo teološke sličnosti kršćanstva i islama dovele su ih u sukob. Svaka zajednica je vjerovala da je njen ugovor s Bogom bio ispunjenje ranije Božije objave koja se odnosila na prethodnu zajednicu što je skrenula s pravog puta. Svaka je vjerovala u historiju Božije objave i u to da su njena objava i njen glasnik označili kraj objave i poslanstva. Mada su kršćani prisvojili nadmoćnu poziciju i, shodno tome, imali malo problema sa svojim zaštitničkim stavovima u odnosu na Jevreje, sličan stav muslimana u pogledu kršćanstva bio je nezamisliv i, više od toga, predstavljao je prijetnju jedinstvenosti i božanskoj ulozi kršćanstva da jedino ono predstavlja

Political Islam, Justice and Governance
Political Islam, Justice and Governance

Boga i bude jedini put spasenja. Islam je, u najboljem slučaju, bio hereza koju je propovijedao zavedeni poslanik, a u najgorem – direktan izazov kršćanskim zahtjevima i misiji. “Kombinacija straha i neznanja proizvela je skup legendi, od kojih su jedne apsurdne, a sve su pristrane: muslimani su idolopoklonici koji obožavaju lažno trojstvo, Muhammed je bio mag, on je, čak, bio kardinal Rimske crkve koji se – osujećen u svojoj ambiciji da postane papa – pobunio, otišao u Arabiju i tamo osnovao sopstvenu crkvu.”
I kršćanstvo i islam su polagali pravo na univerzalnu misiju i bili nadnacionalne zajednice zasnovane na zajedničkoj vjeri i ambiciji da budu primjer narodima svijeta, nosioci širenja i trijumfa Božijeg carstva. Ipak, izazov islama nije bio na ravni teološke rasprave.

Uspjeh muslimanskih armija i misionara doživljen je kao snaga koja kao da je došla niotkuda da ospori postojanje i temelje kršćanstva. Mada su muslimani u početku bili manjina na osvojenim teritorijama, s vremenom su postali većina zahvaljujući masovnoj konverziji lokalnih kršćana.[16] Oni koji su ostali kršćani bili su arabizirani kada su usvojili arapski jezik i kulturu.
Odgovor zapadnog kršćanstva, s nekoliko izuzetaka, bio je odbramben i ratoboran. Islam je bio opasnost s kojom se moralo računati. Prividno neosvojivo Bizantijsko carstvo povilo se i zapalo u opasnost da bude zbrisano u toku 7. i 8. stoljeća. Muslimanske armije su pregazile Persijsko carstvo, osvojile Siriju, Irak i Egipat i projurile preko sjeverne Afrike i dijelova južne Evrope, dok nisu zavladale većim dijelom Španije i Mediterana, od Sicilije do Anadolije. Drevne historijske i teološke bliskosti ostale su neprimjećene kad su se kršćanski Zapad, crkva i država suočili sa žestokim napadom neprijatelja, za koga su našli da ga je lakše demonizirati i odbaciti kao barbarskog i bezvrijednog nego razumjeti.

Nemuslimani u islamskoj državi

Domaće stanovništvo u osvojenim područjima pripadalo je jednoj od tri glavne “skripturalne” zajednice (“narodi Knjige”, ahlu-l-kitab), kršćanskoj, jevrejskoj i zoroastrejskoj. Za mnoge nemuslimane na bizantijskoj i persijskoj teritoriji, koji su već bili podjarmljeni, islamska vladavina je prije značila promjenu vladara, dolazak novih, koji su često bili fleksibilniji i trpeljiviji, nego gubitak nezavisnosti. Većina ovih naroda sada je uživala veću lokalnu autonomiju i često plaćala niže poreze. Arapske zemlje koje je Bizantija izgubila dobile su, umjesto grčko-rmske vladavine, nove arapske vladare, semitsku braću, s kojima je prost narod uspostavio veću jezičku i kulturnu bliskost.

U religijskom smislu, islam se pokazao kao tolerantna religija garantirajući veće vjerske slobode Jevrejima i domaćim kršćanima. Većina lokalnih kršćanskih crkava bile su, od strane “spoljašnje” kršćanske ortodoksije, proganjane kao šizmatičke i jeretičke. Zbog toga su pojedine jevrejske i kršćanske zajednice u stvari pomogle invazionim muslimanskim armijama. Frensis Peters (Francis Peters) je primijetio:

Osvajanja su malo toga uništila: ono što je sila ugušila bila su imperijalna suparništva i sektaška krvoprolića među novopokorenim stanovništvom. Muslimani su tolerirali kršćanstvo, ali su ga razvlastili; kršćanski život i liturgija, njegova zaviještanja, politika i teologija postali su privatna a ne javna stvar. Islam je snizio status kršćana na status u koji su kršćani ranije gurnuli Jevreje, s jednom razlikom: snižavanje kršćanskog statusa bilo je pravnog karaktera i nije bilo praćeno sistematskim proganjanjem ili krvožednošću i, mada ne svuda i uvijek, nije bilo narušeno nesnosnim ponašanjem.

Kao što su muslimanski vladari težili tome da državne institucije i birokratiju ostave netaknutim, tako su i vjerske zajednice bile slobodne da prakticiraju svoju vjeru i da njihovim unutrašnjim poslovima upravljaju njihovi vjerski zakoni i vođe. Kao što je već rečeno, vjerske zajednice su morale da plaćaju porez u zamjenu za mir i sigurnost, i otuda su bile poznate kao “zaštićeni narod”. Islamski ideal bio je da oblikuje svijet u kome će, pod muslimanskom vladavinom, idolatrija i paganstvo bin eliminirani i u kome će “narod Knjige” moći da živi u društvu koje vodi i štiti muslimanska moć.

Pošto je islam bio smatran konačnom i savršenom Božijom religijom, druge je, prije ubjeđivanjem nego mačem, valjalo pozvati na prelaženje u islam. Tako su nemuslimanima ponuđene tri mogućnosti izbora: 1) prelaženje u islam i puna pripadnost zajednici; 2) očuvanje sopstvene vjere i plaćanje poreza; 3) ukoliko odbiju islam ili Status “zaštićenih”, rat do prihvatanja islamske vladavine.

Učimo o Islamu
Back to top button