Iz kur’anskih ajeta ne možemo izvući zaključak da je dunjaluk zlo, nešto čega se čovjek treba samo čuvati zbog njegove upropaštavajuće uloge. Kur’anska poruka ide za sljedećim: časni ajeti ukazuju na sva iskušenja i opasnosti koje nudi dunjaluk u svojoj raskošnosti; zatim, nije poenta u ostavljanju dunjaluka već u našoj budnosti. Ove postavke su sasvim jasne jer da njegove poruke drugačije znače u pitanju našeg odnosa prema dunjaluku došli bi do kontradikotornosti; vjernici bi bili samo isposnici, a bogatstvo bi držali drugi. Isposnici bi u današnjem svijetu bili ovisnici o drugima i živjeli bi na tuđi račun.
Vjernik polazi od nekoliko postavki u razumijevanju života na ovom svijetu:
a) dunjaluk je mjesto koje je stvoreno za nas, sa svim svojim blagodatima.
„On je Taj Koji je za vas stvorio sve što je na Zemlji…“(2:29);
„Ako biste pokušali izbrojiti Allahove blagodati, nikada ih ne biste mogli izbrojiti…“ (16:18);
b) vjernik ne vidi u ovom svijetu isključivo zlu pojavu bez ikakvih blagodati. Ovaj svijet je za njega polazna stanica za onaj svijet koji dolazi iza njega (za to je i nazvan Ahir(et)).
Kada Kur’an govori o dunjaluku kao užitku samoobmane (3:185) ili kao kratkotrajno uživanje (3:197); ili igra, polazna radost, krasna predstava koja je uzrok međusobnog takmičenja i pohlepe za više imetka i djece (57:20); i sa sličnim porukama na drugim mjestima, trebali bismo znati da nas, pri tome, poruke ajeta vraćaju na spoznavanje istinske svrhe života. Ovo je važno tim prije, jer u spoznavanju svrhe života čovjek će se okretati u onom smjeru gdje se ide ka vječnosti. Svrha i sreća čovjekovog života ne iscrpljuje se zadovoljstvima na ovom svijetu.
Još jedna činjenica koju moramo imati pri pameti jeste da je čovjek namjesnik na Zemlji. Ta uloga mu je dodjeljena od njegova Stvoritelja. Stoga, nije prirodno da čovjek bude rob dunjaluka, on se mora ponašati i živjeti na Zemlji kao namjesnik. Sve ovo nas upućuje ka našem stremljenju ka ahiretu, traženje smisla i trajne sreće upravo tamo,u onom što dolazi poslije dunjaluka.
Ovdje su bitna još dva momenta.
Prvo, svaki onaj čovjek koji dadne prednost dunjaluku (odnosno prolaznom i relativnom) nad ahiretom (odnosno vječnom i apsolutnom) propada. „Izbjegavaj zato one koji se okreću od svakog sjećanja na Nas i koji samo žele život ovosvjetski. To je njihova razina znanja…“ (53:29-30); Žetva je uvijek bila rezultat posijanog, odnosno, čovjekovog truda. Evo nagrada shodno ljudskim težnjama: „Ko bude želio usjev Onoga Svijeta, usjev njegov ćemo i povećati! A ko bude želio usjev Ovoga Svijeta, dat ćemo mu ga, ali na Onom Svijetu on nema nikakva udjela!“ (42:20);
Drugo, čovjek mora biti svjestan da dunjaluk ne isključuje vjeru. Neki ljudi žive jednostavno u zamci promišljajući otprilike ovako: ili vjera ometa da se bavimo dunjalukom ili dunjaluk ne dozvoljava da budemo pravi vjernici. I jedno i drugo je neispravno. Neispravna su neka rezonovanja naših ljudi, poput onih da fizički radnici ne mogu klanjati jer nisu čisti ili da ni jedan biznismen ne može biti vjernik jer je duhovno uprljan. Zašto su neispravna takva rezonovanja? Islam je vjera koja rezultira ispravnim odnosom prema svemu.
Said Nursi kaže da ovaj svijet ima tri lica: prvo lice je okrenuto Božijim lijepim imenima, drugo ljudskim strastima i prohtijevima, a treće sticanju lijepog života na budućem svijetu. Postojanje ovog svijeta kao ogledala na kojem se odražava odsjaj Božijih imena čini ga dragocijenim i neprocijenjivim. Kada ovaj svijet ne bi bio njiva ahiretska, mi ne bismo bili kandidati za budući život. Međutim, ako ovaj svijet naginje porivima i strastima on postaje, obzirom na svoju bezvrijednost, ružniji od svega što je ružno. Prema tome, u Nursijevim mišljenjima, ovaj svijet treba ostaviti sa stanovišta čežnje (kalben) ali ne i sa stanovišta sticanja za život( kesben).
„Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka. Sve dok grobove ne posjetite!“ (Et-Tekasur,1-2)
Cilj navedenih ajeta, a Allah najbolje zna, jeste da ukaže na određene uzroke propasti čovjeka. Upravo, početak sure Et-Tekasurukazuje da čovjek pohlepno sakupljajući imetak, prepuštajući se, pri tome, dunjaluku i uživanju na njemu, ide ka svojoj sopstvenoj propasti. Kako navodi Vahidi u svom Esbābun-nuzūlu (najpoznatijem djelu o povodima objavljivanja Kur’ana) ova sura se odnosi na dvije kurejšijske familije čiji su se prvaci sporili oko toga ko je brojniji. Uslijed nezadovoljstva jednih nakon što se ispostavilo da su brojniji oni drugi, dolazi prijedlog da se broje mrtvi. Jednostavno, išlo se do te mjere da su posjetili mezarje i brojali svoje mrtve. Radilo se o familijama Benu Abd Menaf i Benu Sehm.
U jezičkom smislu riječ ‚tekasur‘ nosi značenje nadmetanja (u nečemu), prepirati se o broju, smatrati mnogobrojnim.
Komentatori Kur’ana su posvetili mnogobrojne stranice svojih komentara dočaravajući nam značenje međusobnog ljudskog nadmetanja.
Taberi u svom tefsiru, Džami’u-I bejanu, značenje tekasura vidi u ljudskoj želji za preimućstvom. Da kažemo ovdje da klasični komentatori Kur’ana, uglavnom, navode slična kazivanja o značenju ove riječi (navode iste ajete, hadise, služe se sličnom argumentacijom). Taberi navodi riječi Katade: „Neki ljudi, nadmećući se govorili: ‚Imamo više imetka od tih i tih a nisu primjećivali da svaki dan neko od njih preseli na onaj svijet. Tako mi Allaha nisi prestali biti u tom stanju sve dok nisu svi pomrli‘.“ On također veli: „Govorili su: imućniji smo od tih i tih ljudi sve dok nisu radi toga umrli u zabludi.“ U Taberijevom tefsiru nailazimo na riječi Mutarref bin ‚Abdullah Eš-Šuhajra koji prenosi da je njegov otac došao kod Poslanika, a.s., u trenutku dok je on učio suru Tekasur. Poslanik, a.s., je tada rekao: „Sine Ademov, tebi od ovog svijeta ne pripada do ono što si pojeo i tako uništio, ono što si obukao i poderao i ono što si podijelio kao sadaku i sačuvao za onaj svijet“.
Ibn Kesir tumačeći drugi ajeti-kerim veli da ljude konstantno zaokuplja nadmetanje u umnožavanju imetka, da više imetka i djece steknu.
To im odvraća pažnju od onog svijeta, te ih takav osjećaj proganja dok ne pomru.
U svim tefsirima nalazimo vrlo zanimljiva i bremenita značenja prva dva ajeta sure Tekasur, kao naprimjer: ‚zaokuplja vas nadmetanje imecima i djecom, sve dok ne umrete i u kabure pokopani ne budete‘. Komentatori redovito naglašavaju da je to put čovjekove propasti jer želja za nadmetanjem odvraća ga od onoga što bi ga stvarno trebalo zanimati. Pod tekasurom-nadmetanjem i umnožavanjem se misli, navode komentatori Kur’ana, na ono što čovjeka zaokuplja od Allaha. Izraz elhakum-zaokuplja vas je specifičan za ono što zaokuplja od zikrullaha/spominjanja Allaha i spremanja za ahiret. Ako se, pak, dunjaluk koristi za spominjanje Allaha onda dunjaluk nije pokuđen, i tada on nije zabava. Zbog toga je u hadisu rečeno: „Dunjaluk je proklet. Prokleto je sve što je na njemu osim spominjanja Allaha/zikrullaha i onoga što je njemu u službi.“
Koji su to vidovi današnjeg međusobnog nadmetanja, odnosno, šta je to što ponajviše danas zaokuplja čovjekovu pažnju, odvraćajući ga od vjere u Uzvišenog Boga? Ako pozornije posmatramo današnju situaciju, prekomjerne ljudske želje koje su puki izrazi zabave i igre (lehv ve le’ib), njihove težnje u vidu pohlepe i isticanja u imetku, broju djece, u znanju, časti i dostojanstvu, zaista se pitamo šta je današnji tekasur i koje je njegove značenje i manifestacije? Ako imamo na umu da se ljudi danas sve više povlače u sebe, udaljuju se jedni od drugih, gubi se osjećaj međusobne solidarnosti, jednostavno vrijeme je nedostatka vremena (svakome fali vremena a vrijeme je konstanta kao i prije stotinu godina, ne mjenja se vrijeme već se ljudi mjenjaju), lahko možemo napraviti link između neutaživih ljudskih želja i poriva (rekli bismo, današnjih tekasura) sa neminovnim posljedicama koje smo već neke nabrojali. Evo konkretne posljedice: mi kao vjemici smo zaduženi djeljenjem milostinje/sadake. Koliko toliko ispunjavamo tu dužnost. Međutim, u svijetu takasura zaboravljamo na osnovno islamsko pravilo: osmijeh je sadaka. To smo izgubili u međusobnim komunikacijama. Ko nas više pita šta je sa nama iako je sasvim primjetno da baš nije sve u redu. A kamo li da ga interesuje da nam matrijalno pomogne! Ovo su očite posljedice naše zaokupljenosti sa dunjalukom.
Navedimo još jedan slikovit primjer. Počesto smo u situaciji kada ljudi iz tih razloga, sasvim svjesno i savjesno prešućuju istinu, primjerice, neće da kaže ni ono šta misle niti da javno posvjedoči istinu pred svojim pretpostavljenim, šefom ili direktorom iz bojaznosti da će biti uskraćene njegove pohlepne i neutažive želje. Šta nam nedostaje? Nedostaje nam iskrenosti koja se izgubila u našem tekasuru. Onaj koji nema iskrenosti u srcu, širi neiskrenost u svom okruženju. U konačnici, niko nije osvojio dunjaluk, a dunjaluk je svakog (ko se upuštao u borbu) pobjedio. Čovjekovim spuštanjem u mezar, ostavlja ga dunjaluk, prijatelji (koji su ga lažno bodrili u borbi), rodbina, uža porodica, a samo ostaju dobra djela i istinska spoznaja o sebi.
Jedno je sigurno, postoji neutaživa žeđ današnjeg čovjeka za međusobnm nadmetanjem. Samo što danas još fizički ne prebrojava svoje mrtve kako bi se i tim hvalisao. Nadmetanje u imetku, u znanju, u porijeklu je odlika današnjeg čovjeka. Ta osobina je prisutna u tolikoj mjeri da se ne odvaja od ljudi do zadnjeg momenta u života na ovom svijetu. Kako kaže Poslanik, a.s.: „Čovjek stari i oronjava, ali dvije osobine uz njega ostaju: pohlepa i nada u dug život.“ (Buhari i Muslim)
(Tekst je objavljen u: Islamske informativne novine „Preporod“, br. 7/969 od 01. aprila 2012. god.)
„Tekasur“ – borba za dunjalučki prestiž
Autor: Dr. Rifet Šahinović
