Osman ibn Affan vodi porijeklo od Umejje, jednog od najčasnijih kurejševićkih plemena, koje je nosilo zastavu u ratovima i imalo neka vjerska zaduženja oko Kabe. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen kao 3. halifa i kao pisar, koji je zapisivao Objavu dok je silazila Poslaniku s.a.v.s.. Imao je dva nadimka: Ebu-Abdullah i Ebu-Amr. Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan Džennet.
Osman r.a. prije islama
Osman ibn Affan je rođen u bogatoj trgovačkoj kući. Bio je lijepog ahlaka, pravedan iskren i pouzdan. Nije volio oružje. Izbjegavao je svaku svađu, prezirao nasilje. Nastojao je mirno riješiti probleme. Bio je veoma stidljiv.
Živio je čisto i uredno, za razliku od većine Mekanskih mladića toga doba. Nije pio alkohol, niti je bludničio. O sebi je znao govoriti: “Allaha mi, nisam počinio blud, ni u džahilijetu ni u islamu.” Održavao je rodbinske veze i pomagao je svoju rodbinu. Iako je rođen u blagostanju i bogatstvu, ipak je bio darežljiv.
Život u islamu
Osman r.a. je primio islam još u vrijeme kada je na svijetu manje od 40-tak muslimana. Još u vrijeme džahilijeta, želio se oženiti Rukajjom, kćerkom Poslanika s.a.v.s., no ona se udala za Utbu ibn Ebu-Leheba. Kako je islam rastao, tako su Kurejšije pokušavale na svaki mogući način spriječiti to širenje. Tako je Ebu-Leheb, Poslanikov amidža, koji je već ranije bio oženio svoja dva sina sa Poslanikovim kćerkama, riješio da ih razvede kako bi na taj način
Muhammeda a.s. pozabavio ličnim problemima. No, Poslanik se veoma obradovao time što su mu se kćerke razvele od mnogobožaca. Nešto kasnije, Osman r.a. se oženio Rukajjom. Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane, Osman i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju, i tamo provode neko vrijeme. Tamo su dobili sina kojemu dadoše ime Abdullah. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Medinu, Osman i njegova žena su bili prvi koji su je izvršili.
Osman r.a. nije učestvovao u bitki na Bedru jer mu je žena Rukajja bila bolesna, pa je ostao uz nju. Nakon sretnog završetka bitke Rukajja umire. On nije želio da prekida rodbinske veze sa Poslanikom a.s., te zatraži ruku njegove druge kćerke Ummu Kulsum. Vjenčanje je bilo u rebiul-evvelu 3. godine po Hidžri, a dogovoren je isti mehr kao i za Rukajju.
No, nije prošlo mnogo, a Osmanu r.a. je umro sin Abdullah u svojoj 6. godini i nedugo nakon toga, 9. godine po Hidžri umrla je i Ummu Kulsum, sa kojom nije imao djece. Kada je druga Resulullahova kćerka preselila na Ahiret, on je rekao Osmanu: “Kada bih imao i treću kćerku dao bih je za tebe.” Zbog činjenice da je bio oženjen sa dvije Poslanikove kćerke, Osman r.a. dobio je nadimak “Zun-nurejn”, što znači vlasnik dvije svjetlosti.
Za vrijeme života, obradovan je viješću da je zaslužio mjesto u Džennetu. Nije se pročuo smjelošću ni slavom u ratu. Bio je u bitkama na Hendeku, Hudejbijji, Hajberu, učestvovao je u osvajanju Meke, Hunajnu, Taifu i Bici na Tebuku i na Uhudu, za koju se priča da je pobjegao. No, kako nije bio pretjerano hrabar, on je činio sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je jednom prilikom donirao 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik a.s. na to rekao: “Šta god Osman od danas uradi, neće mu naškoditi”
Nakon smrti Omera r.a, okupilo se vijeće kako bi izabrali novoga halifu. Bilo je predloženo šest ashaba, da bi nakon rasprave trojica odustala, a ostali su: Osman ibn Affan, Alija ibn Ebu-Talib i Abdurrahman ibn Avf. Abdurrahman ibn Avf je tada rekao: “Ja ću preuzeti na sebe izbor, i odredit ću onoga ko je preči od vas dvojice”, pa je ispitivao stanovništvo u nadi da će volja naroda odlučiti. Međutim, kada ni jednom od njih dvojice narod ne ukaza povjerenje, on se odluči da okupi vjernike u džamiji, te sa minbera zatraži od kandidata da se zakunu Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika a.s. da će raditi kao Ebu-Bekr i Omer ibn el-Hattab. Alija ibn Ebu-Talib odgovori da se ne može zakleti, ali da će uložiti sve od sebe, a Osman izreče zakletvu, te tako postade treći halifa.
Za vrijeme Osmanovog hilafeta nastavljena su osvajanja na istoku. Osvojena je Armenija i Azerbejdžan, a stanovnici Taberistana i Gruzije su se dobrovoljno predali. Period hilafeta Osmana r.a. je period kada su muslimani bili najjači, i kada su živjeli u najvećem blagostanju. To vrijeme je zapamćeno po sljedećem:
Kovan je novac koji je dopro u sve krajeve hilafeta.
Formirana je mornarica koja je izvojevala mnoge pobjede.
Medina je postala prijestolnica
Kur’an je sastavljen u jednu zbirku po pravilima koja važe i danas.
Izmjenjivao je namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev prerastao je u pobunu. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. Iako je bio svjestan teškoće u kojoj se našao halifa nije htio preći u Šam gdje bi mu bila pružena zaštita, nego je govorio: “Allah mi je dovoljan, a divan je On zaštitnik”
Preseljenje (smrt)
Pobuna je prerasla u opsadu Osmanove r.a. kuće. Okupili su se stanovnici Egipta, Kufe i Basre, a bilo je i nekolicina muhadžira i ensarija koji su se kasnije razišli zbog obavljanja Hadždža. U petak 8. zul-hidžeta 35.HG pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. U kuću su upali: Muhamed ibn Ebu-Bekr, Kenane ibn Bišr ibn Itab, Sevdan ibn Hamran i Amr ibn el-Hamk. Zatekli su Osmana r.a. kako čita Kur’an. Kenane je željeznom šipkom udario halifu, oborivši ga na stranu, a Amr ibn el-Hamk mu je sjeo na prsa i devet puta ga probo nožem. Halifa je umro sa riječima: “Neka je slavljen uzvišeni Allah”
