Ali ibn Ebu-Talib, je četvrti “pravedni halifa”. Oba roditelja mu potiču iz plemena Hašim. Bio je amidžić i zet Allahovog Poslanika. Od svih ashaba on mu je bio najbliži rođak. Njegova porodica je napajala vodom hadžije u danima hadža (u vrijeme prije islama). Jedan je od desetorice poslanikovih ashaba kojima je još za života obećan Džennet.
Bio je srednje visine, visokoga čela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih očiju, koje je podvlačio surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio, nego je ostavljao u njenoj svjetlini. Imao je krupne ruke i noge i jedre i istaknute mišiće. Isticao se izvanrednom fizičkom snagom, tako da u cijelom svom životu nije bio pobijeđen u okršaju.
Hodao je brzo, naročito kada bi bio u bici.
Bio je poznat među svojim narodom kao jedan od najčestitijih i najskromnijih ljudi. Govorili su za njega da u sebi nije nosio nikakvo zlo ni mržnju. Također su ga poznavali i po tome što je bio veoma pobožan i što nikada nije bio idolopoklonik prije primanja muslimanske vjere.
U historiji islama zapamćen je kao prvi dječak koji je primio islam, a rodio se u samoj Kabi.
Bio je privržen Muhamedu s.a.v.s. sa kojim se pobratimio, i to dvaput. Nosio je nadimak “Povjerljivi”, koji je dobio kada je Poslanik vršio hidžru iz Meke u Medinu. Kada su neprijateljski nastrojeni mekanci namjerili da ubiju Muhammeda, Ali se sakrio u njegov krevet i pretvarao se da je on, kako bi Poslanik mogao bezbijedno pobjeći iz Meke u Medinu. Tom prilikom mu je Poslanik ostavio u amanet da vrati sve povjerene stvari njihovim pravim vlasnicima, što je i učinio.[2]
U bici na Bedru, dobio je zadatak da izađe na dvoboj sa Velidom ibn Utbetom ibn Rebiom, pa je on izašao i ubio ga jednim udarcem. Zatim je u jeku bitke pobio najljuće neprijatelje islama, sve poznate i priznate borce. Alija je nosio zastavu crne boje, kojoj su dali naziv “Ikab”. Tako je bilo i na bici na Uhudu. Alija nije izostao ni iz jedne bitke, osim iz pohoda na Tebuk, jer ga je Muhammed a.s. ostavio kao namjesnika Medine.
U vrijeme Ebu Bekra r.a. bio je glavni savjetnik, a u vrijeme hilafeta Omera r.a. bio je savjetnik i glavni kadija. Uživao je veliko povjerenje kod ljudi zbog svoga poznavanja vjerskih propisa, što se vidi iz onoga što je Abdullah ibn Abbas rekao o njemu: “Ako bi nam Alija nešto potvrdio, ne bi tražili potvrdu ni od koga drugoga”. Čak je i Vođa Pravednih Omer r.a., kada bi naišao na kakav problem, prepuštao bi Aliji da ga on riješi. Muhammed a.s. je za njega rekao u jednom hadisu, “Ja sam grad znanja, a Alija je kapija na njemu.”
Nakon Osmanovog ubistva, Alija nije želio preuzeti hilafet. Nakon nagovaranja odlučio je popustiti, ali pod uslovom da mu svi u džamiji daju prisegu na vjernost. Prvi je dao prisegu Talha ibn Ubejdullah, a nakon njega i ostali prisutni. Na taj način Alija a.s. postade 4. halifa i ujedno i posljednji “pravedni halifa”.
Odmah po preuzimanju hilafeta, novi halifa je naišao na probleme. Smatrao je da treba smijeniti sve namjesnike koje je postavio Osman r.a., što je izazvalo velike revolte u pokrajinama u kojima su Osmanovi namjesnici vladali. Također, odbio je da odmah kazni Osmanove ubice, što je izazvalo podijeljenost ummeta na dvije grupe. Skupinu koja je smatrala da je potrebno odmah kazniti Osmanove ubice predvodio je Muavija ibn Ebu-Sufjan, koji je sa Osmanom imao rodbinsku vezu. Ova podijeljenost je rezultirala brojnim sukobima i bitkama, među kojima su Bitka kod deve i Bitka na Sifinu. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji, spletki i nereda.
Vremenom se broj Alijinih pristalica smanjivao, a broj onih koji su smatrali da Muavija ibn Ebu-Sufjan treba biti halifa rastao.
Četrdesetih godina po Hidžri sastala su se tri čovjeka iz reda Haridžija i, smatrajući da su muslimani zalutali, te da se trebaju ubiti namjesnici: Alija, Muavija i Amr ibn el-‘As. Dogovor je pao da se sva tri ubistva odigraju 17. ramazana. Pokušaj ubistva Muavije je propao, iako ga je ubica ranio zatrovanom sabljom po debelom mesu. Nakon dugotrajnog liječenja Muavija je ozdravio. Amr ibn el-‘As se razbolio, te nije izašao na sabah namaz, nego je poslao Haridžea ibn Huzejfea, kojega je Amrov ubica ubio.
Abdurrahman ibn Muldžem je sačekao Aliju r.a. ispred njegove kuće kada je ovaj krenuo klanjati sabah namaz u džamiji i udario ga sabljom po čelu. Halifa nije odmah podlegao ranama, nego je uspio poživjeti dovoljno dugo da naredi da se ne kažnjava niko osim njegovog ubice i to bez mučenja. Naredio je sljedbenicima da nipošto ne traže osvetu. Umro je neprestano ponavljajući šehadet.
Postoje različita predanja oko toga gdje je ukopan Alija. Jedni kažu da je dženazu klanjao njegov sin Hasan, i da je ukopan u Rahbi kraj velike džamije u Kufi, drugi kažu da je ukopan kod kufljanskog dvorca, treći da ga je Hasan prenio u Medinu i ukopao u Bekijju, blizu Fatime. Većina historičara se slaže da je ukopan u Nedžefu. Poslije ukopa Alije, njegov ubica Abdurrahman ibn Muldžem ubijen je i zakopan na nepoznatom mjestu.
