Mezheb je put ili pravac kojim je neki mudžtehid išao rješavajući pitanja iz fikha; odnosno, to je način na koji je određeni mudžtehid (islamski učenjak koji je u stanju da sam, ne povodeći se za drugim, dođe do šerijatske odredbe, i to proučavanjem glavnih i sporednih izvora fikha) uzimao propise iz izvora fikha (Kur´an, sunnet, idžma (jednoglasno rješenje (konsenzus) nekog šerijatskog pitanja, nakon Poslanikove, sallAllahu alejhi ve sellem, smrti, od cjelokupne uleme jednog vremena), kijas (donošenje neke šerijatske odredbe putem analogije na temelju šerijatskog rješenja spomenutog u Kur´anu ili sunnetu, o nekom drugom pitanju, a koje ima nešto zajedničko sa pitanjem o kojem se donosi novo rješenje. Naprimjer, kažemo da je pijenje piva haram, analogno vinu jer opija kao i vino, koje je zabranjeno jasnim Kur´anskim tekstom), i dr.)
Danas kod nas, sunnijskih muslimana, postoje četiri raširena i priznata mezheba koji su nazvani po istaknutim pravnicima koji su činili idžtihad, naučnom metodologijom rješavali pravna pitanja i kao takvi stekli sljedbenike koji su slijedili i širili njihovo učenje.
1. Hanefijski mezheb
Dobio je ime po imamu Ebu Hanifi, Allah mu se smilovao. Rodio se u Kufi 80-te, a umro u Bagdadu 150-te godine po Hidžri. Ovaj je mezheb (u fikhu,op.PV) proširen u Bosni i uopće na Balkanu, zatim u Turskoj, Afganistanu, Pakistanu i kod muslimana novooslobođenih nekadašnjih ruskih republika, a ima ga i u arapskom svijetu u području Šama.
2. Malikijski mezheb
Dobio je ime po imamu Maliku, Allah mu se smilovao. Rodio se u Medini 93-će, a umro 179-te godine po Hidžri. Sakupio je poznatu zbirku hadisa ˝Muvetta˝. Ovaj mezheb je dosta proširen u afričkim zemljama.
3. Šafijski mezheb
Dobio je ime po imamu Šafiji, Allah mu se smilovao. Rođen je u Gazzi (Palestina) 150-te, a umro u Misiru (Egiptu) 204-te godine po Hidžri. Ovaj je mezheb veoma proširen u arapskom svijetu.
4. Hanbelijski mezheb
Dobio je ime po imamu Ahmedu ibn Hanbelu, Allah mu se smilovao. Rođen je u Bagdadu 164-te, a umro 241-te godine po Hidžri. Sabrao je poznatu hadisku zbirku ˝Musned˝. Ovaj mezheb je raširen u Saudijskoj Arabiji i još nekim arapskim zemljama.
Što se tiče ova četiri mezheba (islamske pravne škole), moramo znati da su sva četiri priznata među ulemom i utemeljena na islamskim principima i izvorima. Oni koriste naučnu metodologiju dokazivanja i crpe dokaze iz Kur´ana i sunneta kao dva glavna izvora Šerijata. Razlozi koji su doveli do pojedinih razilaženja među ulemom su objektivne prirode. Oni su jezičke (lingvističke) prirode ili su rezultat razilaženja oko hadisa i pravne metodologije.
Prema tome, ni u kom slučaju ne smiju se napadati oni koji za ono što rade imaju valjan dokaz kao što je dizanje ruku u namazu, izgovaranje naglas amin, nakon što imam prouči Fatihu naglas, jer su to postupci utemeljeni na sunnetu Allahovog Poslanika, a ne po nečijem nahođenju. Postojeće razlike trebaju biti podsticaj svima nama da još više proučavamo islam i upoznajemo se sa njegovim vrijednostima, a ne smijemo nikako zbog toga širiti netrpeljivost i razdor među muslimanima. Razlike utemeljene na valjanim dokazima i naučnoj metodologiji ne smiju smetati muslimanu. Svi su muslimani dužni boriti se protiv novotarija koji nemaju utemeljenja u izvorima Šerijata.
Razilaženje je počelo još od vremena Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem. Navode se mnogo-brojne vjerodostojne predaje u kojima se opisuje da su ashabi imali različita mišljenja i zauzimali različite stavove u vezi s istim pitanjima, što Poslanik, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, kada bi saznao za to ne bi osuđivao. Brojčano povećavanje i širenje muslimanske zajednice i njezine države, započeto u vrijeme Muḥammeda, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, nastavljeno je i intenzivirano u vremenu koje je slijedilo.
Nakon smrti Muḥammeda, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, došlo je do novih situacija, koje nisu bile za vrijeme njega. Bilo je potrebno iznalaziti pravna rješenja, koja nisu smjela biti u koliziji sa Kur’ānom i sunnetom Muḥammeda, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem.
Aṣḥābi su se koristili idžtihādom, ali, naravno, nakon Kur’āna i sunneta. Bilo je aṣḥāba koji su se istaki po pitanju donošenja pravnih rješenja, a samim tim nastaju i klice mezheba.
To se, također, nastavlja i u vrijeme tābi’īna, a početkom 2. stoljeća po Hidžri, pa sve do polovine 4. stoljeća, jeste period nastanka pravnih škola, odnosno dolazi do formiranja mezheba. Iz ovog perioda neki mezhebi su sačuvani i postali su slijeđeni, dok su neki iščezli.
Glavni razlozi nastanka mezheba je širenje islamske države izvan granica Arabije, kao i veliki prelazak na islām. Širenje mezheba uglavnom je bilo zastupljeno u mjestima gdje su spomenuti imami najviše djelovali. Također, utjecaj vlasti, itekeko, je doprinio širenje nekih mezheba. Rješenja nije mogao davati svako, to su bili oni koji su dobro poznavali islamske znanosti, arapski jezik i poeziju.
Pravnici su živjeli u različitim mjestima, bili su im dostupni različiti hadisi, te su se i njihova rješenja razlikovala. I tako nastaju razlike među pravnim školama. Postojanje različitih metodologija u islamskom pravu ili ono što mi obično nazivamo mezhebima, nije nikakvo opterećenje niti limitirajući faktor. Naprotiv, to je blagodat koja omogućava primjenu šerijatskih načela uvijek i gdje god to ljudi željeli, nezavisno od prostora i vremena. Različitost metodologija nije značila i različitost ciljeva. Svi su oni imali jedan cilj – ostvarenje namjere Zakonodavca da uspostavi pravni poredak među ljudima po intencijama Objave.
ŠTA SU, USTVARI, MEZHEBI I KADA SU NASTALI?
– Mezheb, lingvistički, znači put, a, pravno-terminološki, odnosi se na propise i rješenja mnogobrojnih pravnih događaja i problema.
Lingvistički i terminološki mezheb ima zajedničko značenje u činjenici da je put (mezheb) linija života, a pravni propisi usmjeravaju i određuju njegov smjer. Mezhebi, kao pravne škole, nastali su da bi odgovorili na nužne potrebe muslimana koji su željeli spoznati propise svoje vjere i primjeniti ih u datim okolnostima. Nastanak takvih pravnih škola na temeljima idžtihada nametnula je prijeka potreba za rješavanjem bezbroj novonastalih problema na koje se odgovor i rješenje nije mogao eksplicitno naći u šerijatskim tekstovima sa kojima se raspolagalo. Razvoj pravnih znanosti usko je vezan i sa društvenim razvojem mlade islamske nauke. Prostrani geografski prostori, koje je obuhvatila ova država, kao i otežane komunikacije između njenih međusobno udaljenih dijelova, učinili su da se kulturni centri dislociraju izvan Arabijskog poluotoka.
Baṣra, Kūfa, Bagdād, Sjeverna Afrika, Magrib, Endelus, te istočni i sjeveroistočni prostori od Arabijskog poluotoka, postaju žarišta mnogih islamskih znanosti.
Svi ti novi kulturni centri produkovali su nove autoritete u svim oblastima znanosti, pa tako i u pravu. Svi ovi centri, po prirodi uvjeta u kojim su djelovali, dali su svoju vlastitu metodologiju koja se često razlikovala od drugih. Različitost metodologija nije značila i različitost ciljeva. Svi su oni imali jedan cilj – ostvarenje namjere Zakonodavca da uspostavi pravni poredak među ljudima po intencijama Objave. Dakle, klice mezheba su počele još za vrijeme aṣḥāba, zatim se javljaju i za vrijeme tābi’īna, da bi kasnije doživjele svoj procvat.
Većina mezheba nije opstala u praksi, od mezheba koji su i danas prisutni su:
1. Mezheb imāma Ebū Ḥanīfe,
2. Mezheb māma Mālika,
3. Mezheb imāma Šāfije i,
4. Mezheb imāma Aḥmeda b. Ḥanbela.
KRATKA BIOGRAFIJA IMĀMA NAŠEG MEZHEBA – IMĀMA EBŪ ḤANĪFE
Puno ime Ebū Ḥanīfe je En-Nuʿmān b. Sābit b. Zūṭā b. Merzubān El-Fārisī. Rođen je 80. godine po Hidžri u Kūfi, ‘Irāku, u perzijanskoj porodici. Umro je, saglasili su se gotovo svi historičari, 150. godine u Bagdādu. Prozvan je „Najvećim imamom“. Živio je u vrijeme dva hilāfeta: emejskog i ‘abbāsijskog.
Njegov najpoznatiji učitelj je Ḥammād ibn Ebī Sulejmān, čovjek koji je u dušu mladog Nu’māna usadio racionalistički način promišljanja u oblasti pravnih znanosti.
Gledano sa historijskog stanovišta, bio je u prilici da se susretne s nekim aṣḥābima i tako zasluži epitet tābi’īna, koji predstavlja posebnu čast.
Nakon smrti Ebū Ḥanīfe, imām Šāfija je rekao: „Ljudi ovise o Ebū Ḥanīfi u fikhu.“
Sufjān Es-Sevrī je za njega rekao: „Ebū Ḥanīfe je bio najznaniji pravnik na zemlji u svom vremenu.“
UČENICI IMĀMA EBŪ ḤANĪFE
Od njega su kasnije uzeli fikh mnogi, od kojih su neki uživali zavidno počastvovan status u državi. Kao što je Ebū Jūsuf i Muḥammed Eš-Šejbānī. Najzaslužniji za očuvanje i sistematizaciju metodologije hanefijskog mezheba jeste Ebū Jūsuf. Muḥammed Eš-Šejbānī također istaknuti učenik Ebū Ḥanīfe, pripada mu velika zasluga za očuvanje Hanefijskog mezheba, posebno zbog zbirke knjiga „Zāhiru r-rivāje“.
METODOLOGIJA IMĀMA EBŪ ḤANĪFE
1. Kur’ān
2. sunnet
3. idžmā’
4. kijās (analogija) i
5. istiḥsān
Ebū Ḥanīfe je bio veoma oprezan u prihvatanju hadisa zbog toga što je u Iraku, u to vrijeme, bio centar raznih političkih frakcija i idejnih strujanja koja su se pokušala nametnuti putem lažnih hadisa.
NAPISANA DJELA IMĀMA EBŪ ḤANĪFE
Njegova najpoznatije knjige su „El-Fikhu l-ekber“ – iz apologetike i „Musned“ u ḥadīsu. Nema zabilješki niti tragova da je imao vlastitu knjigu iz oblasti fikha.
IŠČEZLE ŠKOLE „EHLU S-SUNNETA“
Pored spomenutih postojali su i drugi mezhebi koji su određeno vrijeme egzistirali, imali svoje sljedbenike, međutim uslijed djelovanja različitih faktora oni su nestali riječ je o:
• ẓāhirijskom (bukvalističkom),
• evzā’ijskom,
• sevrijskom i
• ṭaberijskom.
1. ẒĀHIRIJSKA (bukvalistička) PRAVNA ŠKOLA
Utemeljitelj ove pravne škole bio je Dāvūd b. ‘Alijj El-Iṣfahānī, poznatiji kao Ebū Dāvūd Ez-Zāhirī. Rođen u Kūfi 202. godine po Hidžri, a umro u Bagdādu 270. godine po Hidžri.
Najvažnija obilježja ovog mezheba su:
• svođenje izvora saznanja prava na obavezne tekstove (Kur’ān i Sunnet),
• idžmā’ aṣḥāba,
• odbacuje „kijās“ i „taklid“.
Ẓāhirijski mezheb je bio rasprostranjen u Španiji u III i IV stoljeću, da bi u VII potpuno nestao. Imām Eẓ-Ẓāhirī je poznat po tome što se u tumačenju slova Kur’āna i hadīsa strogo pridržavao jezičke forme značenja.
2. EVZĀ’IJSKA PRAVNA ŠKOLA
Utemeljitelj ove pravne škole je bio ‘Abdurraḥmān b. Omer El-Evzā’ī koji je rođen u Libānu 88. godine po Hidžri, a umro je 157. godine u okolini Bejrūta. El-Evzā’ī predstavlja staru sirijsku školu prava. Njegovo pravno tumačenje karakteriše u najvećoj mjeri oslanjanje na živu tradiciju pod čime on podrazumjeva neprekinutu praksu muslimana od vremena Muḥammeda, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, i prvih generacija.
Ovaj mezheb je preovladavao na Magribu (Maroku) i u Španiji, sve dok nije zamjenjen mālikijskim iza polovine III vijeka po h. Krajem IV vijeka izgubio je masovnost u Siriji, te od tada njegovo učenje nema praktični značaj.
3. EBŪ ‘ABDILLĀH SUFJĀN ES-SEVRĪ
On je utemeljitelj ove pravne škole. Rođen je 97. godine po Hidžri u Kūfi gdje je i umro 161. godine. Zauzimao je stavove slične Ebū Ḥanīfi, razlikujući se od njega u pogledu prihvatanja kijāsa i istiḥsāna. Njegova škola je nastala krajem II i početkom III vijeka po Hidžri širenjem hanefijskog mezheba.
4. ṬABERIJSKA PRAVNA ŠKOLA
Utemeljitelj ove pravne škole je Ebū Dža’fer Muḥammed b. Džerīr Eṭ-Ṭaberī. Rođen je u Ṭaberistānu 224. godine po Hidžri. Stekao je visoko obrazovanje na polju islamskih nauka, istorije i sl. Nakon svestranog upoznavanja sa različitim sistemima tumačenja Šerijata razvio je sopstvenu metodologiju. U svoje vrijeme ṭaberijski mezheb je bio jedan od najutjecajnijih mezheba u ‘abbāsijskoj državi. Iščezao je polovinom V vijeka po Hidžri. Imām Eṭ-Ṭaberī je poznatiji kao mufessir i historičar, nego kao pravnik.
RAZLOZI ŠIRENJA MEZHEBA
1. Fleksibilnost rješenja pojedinih mezheba. Iako se često ovaj razlog zaboravlja historijska je činjenica da su neki mezhebi nestali zbog krutosti svojih rješenja i nemogućnosti da prate društvene promjene.
2. Povezivanje pojedinih mezheba s državnom vlašću. Ovaj faktor je uočio još i Ibn Khaldūn i on je, bez sumnje, bio veoma djelotvoran u historiji. Poznati slučajevi državnih mezheba su hanefijski u vrijeme ‘Abbāsija i Turaka Osmanlija, šafijski u vrijeme dinastije Ejjūbija u Egiptu, mālikijski u vrijeme Emevija u Španiji.
3. Sličnost geografsko-klimatskih i društvenih uslova područija na kome je jedan mezheb nastao sa područja na kome se širi. Geografska povezanost i blizina prorodno su dovodili do širenja one pravne škole koja se nalazila na pravcu kretanja određenih naroda. Mālikijski mezheb se, tako, raširio u Africi, jer su haridžije iz tih krajeva putovali područjem na kojem je taj mezheb bio raširen.
4. Prihvatanje određenog mezheba kao oznake razlikovanja. U vrijeme kada se državna vlast povezivala sa određenim mezhebima prihvatanje nevladajućeg mezheba imalo je funkciju oznake razlikovanja. Emevije su se s malikijskim mezhebom, kao zvaničnim u Španiji, razlikovale od svojih rivala ‘Abbāsija u Bagdādu, koji su štitili hanefijski. Historičari navode da su u Berberi u Sjevernoj Africi prihvatili mālikijski mezheb da bi očuvali svoj identitet.
IZVOR: „Islamska misao“, br. 9, strana 111-121.
AUTOR: Remka Džemić
