Različite & Teme

Babo, šta je to terorizam

Terorizam je smišljena uporaba nezakonitog nasilja

Jednog dana sin je prišao svome ocu i zatražio od njega da porazgovaraju o nekim stvarima koje su cijepale njegovo mlado srce…
SIN: Babo, mogu li te nešto pitati?

OTAC: Reci.

SIN: Nije mi jasno zašto je Amerika ratovala protiv Afganistana i pobila u njemu toliko ljudi?
OTAC: Sine, to je bila samo odmazda i borba protiv terorizma.

SIN: Ali oni još nisu stali. Sad hoće da udare i na Irak, u cijelom svijetu vlada neka napetost i hapsi se svako na koga iole sumnjaju da bi mogao biti terorista?
OTAC: Moraš sinko shvatiti da se danas vodi opći rat protiv terorizma i zbog toga zatvaraju svakoga ko im je iole sumnjiv.
SIN: A šta je to, zapravo, terorizam?

OTAC: Eh, sad me pitaš o nečemu gdje se ni svjetski političari nisu precizno složili… Otkuda da ja onda znam šta tačno znači taj pojam?

SIN: Pa dobro, kad ti ne znaš, ali zašto ni ostali muslimani ne znaju šta tačno znači biti terorista? Zašto muslimani šute? Muslimane ubijaju u Afganistanu, sutra će u Iraku, već decenijama ubijaju Palestince, ubijaju muslimane u Kašmiru, Čečeniji… zatvaraju i bestragom odvode muslimane u Americi, Britaniji, Egiptu, Afganistanu… u Bosni…

Ondje gdje su muslimanske većine nastoje postaviti svoju vlast a ako to ne uspijevaju tada ubijaju redom od najmlađeg do najstarijeg muškarca ili ženu, a tamo gdje Amerika ima svoje poltrone u zatvor odvode svakog muškarca za kojeg, čak bez ikakvog pravog osnova, posumnjaju da je povezan s muslimanskim organizacijama. Ako ustanove da je povezan s muslimanskom organizacijom, terorista je i organizacija je teroristička

OTAC: Reci.
SIN: Nije mi jasno zašto je Amerika ratovala protiv Afganistana i pobila u njemu toliko ljudi?
OTAC: Sine, to je bila samo odmazda i borba protiv terorizma.
SIN: Ali oni još nisu stali. Sad hoće da udare i na Irak, u cijelom svijetu vlada neka napetost i hapsi se svako na koga iole sumnjaju da bi mogao biti terorista?
OTAC: Moraš sinko shvatiti da se danas vodi opći rat protiv terorizma i zbog toga zatvaraju svakoga ko im je iole sumnjiv.
SIN: A šta je to, zapravo, terorizam?
OTAC: Eh, sad me pitaš o nečemu gdje se ni svjetski političari nisu precizno složili… Otkuda da ja onda znam šta tačno znači taj pojam?
SIN: Pa dobro, kad ti ne znaš, ali zašto ni ostali muslimani ne znaju šta tačno znači biti terorista? Zašto muslimani šute? Muslimane ubijaju u Afganistanu, sutra će u Iraku, već decenijama ubijaju Palestince, ubijaju muslimane u Kašmiru, Čečeniji… zatvaraju i bestragom odvode muslimane u Americi, Britaniji, Egiptu, Afganistanu… u Bosni…
Ondje gdje su muslimanske većine nastoje postaviti svoju vlast a ako to ne uspijevaju tada ubijaju redom od najmlađeg do najstarijeg muškarca ili ženu, a tamo gdje Amerika ima svoje poltrone u zatvor odvode svakog muškarca za kojeg, čak bez ikakvog pravog osnova, posumnjaju da je povezan s muslimanskim organizacijama. Ako ustanove da je povezan s muslimanskom organizacijom, terorista je i organizacija je teroristička.
Danas su za svijet teroristi muslimani Afganistana, Palestine, Pakistana, Amerike, Britanije, Čečenije, Turske, Bosne, Kašmira, Somalije… Izgleda da je danas terorizam imati dugu bradu, biti pokrivena hidžabom, biti mudžahid i boriti se za vjersku slobodu muslimana… tako bar izgleda sve što se danas dešava. Ne znam zašto muslimani šute?
Zašto uvijek Zapad mora biti taj koji nama i drugima kroji zakone i postavljaju definicije za određene pojmove? Čekamo da krstaši postave definiciju terorizma, a kad se i mi nađemo u toj definiciji biće već kasno.
Toliko smo pasivni i bezobzirni prema samima sebi da ne pomičemo “ni malim prstom” da šta promijenimo. Samo na sijelima jezicima “blebećemo” o krizi koja vlada među muslimanima, a kad vidimo neki krvav prizor iz Palestine ili Iraka, bilo to na slici ili ekranu, mnogi od toga bježe pogledom jer ne žele da im to remeti san, žele lijepo u postelji utonuti u more lijepih snova. Molim Allaha Uzvišenog da nas sačuva te pasivnosti, jer aktivni su uvijek bili uzdignuti, a pasivni poniženi.
OTAC: Sine, slušaj me bolan, nije moje i tvoje da se bavimo politikom! Pusti to na stranu, imaš prečega posla.
SIN: Zašto nije naše da se bavimo politikom? Zar moja prošlost i budućnost, kultura i tradicija, komad hljeba kojeg moram zaraditi, zar nisu stvari na koje utiče politika? Ako se time neću baviti, o čemu to onda treba da se brinem?
OTAC: Pobrini se za svoju školu i biće ti i toga previše za brigu…
SIN: Kako, oče moj? U školi učim upravo suprotno onome čemu danas politika vodi! Učim o muslimanskim osvajanjima svijeta, o moćnom hilafetu i islamskoj (ne američkoj i ne kafirskoj) pravdi i čestitosti kojom su se odlikovali muslimani. Učim da je Halid ibn Velid bio pravedan i sposoban ratnik čije se taktike danas izučavaju po evropskim vojnim školama.
Ali bojim se, ako politika ovako nastavi, da ću sutra učiti da je Osmansko carstvo bila teroristička imperija, da su Halid ibn Velid, Salahuddin Ejjubi i Omer ibnu-l-Hattab bili teroristi, a da je Hansa majka terorista…
Džihad se danas naziva terorizmom, na svakom koraku slušamo i čitamo o “ludim ubjeđenjima muslimanskih mudžahedina o rajskim blagodetima i 72 djevice”, šehide nazivaju “preminulim pobunjenicima iz terorističkih organizacija”, islam se danas ponižava na svaki mogući način…
Dakako, za sve ovo veliki dio krivice snosite vi, vaša genaracija i one prije vas, jer ste se ušutjeli i zaboravili ko vam je Gospodar a ko doživotni neprijatelj…
Moja genaracija, današnja omladina, nemamo više ni u koga dovoljno povjerenja, život nam je pretrpan raznim pustim lažnim pričama i obećanjima, jer su u zadnjim desetljećima širom svijeta najviše maltretirani i uništavani niko drugi do muslimani.
Odgojeni smo da ne razmišljamo svojim razumom. Odgojeni smo da čekamo sve gotovo da nam se samo servira. Prepiremo se i međusobno katkad do krvi zaratujemo radi onih par zrna kukuruza što nam iz svojih džepova sipaju Ameri i ostali zapadnjaci… Kafir se lijepo spremio i nije mu žao pile prije klanja dobro nahraniti.
I tako, dok se mi oko dunjalučkig kukuruza gložemo oni drugi samo ponekad viknu: “Mir u klaonici! Svi ćete doći na red.”
Sin je ustao i otišao, a otac ga je samo šuteći i duboko zamišljnim pogledom odpratio… Nije više znao šta je rekao niti je uspio naći ijednu riječ da kaže ne sve što je sin rekao.
Na osnovu priče dr. Adila Šelbija, priredio Nadarević Osman.

Učimo o Islamu
Back to top button