O tesbihu poslije salavata Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Da izgovorim: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illallāhu vallāhu ekber (Neka je slava i hvala Allahu, nema drugog boga osim Allaha, Allah je najveći), draže mi je od svega što Sunce obasjava.“ Ebu Hurejre, r.a, prenosi da mu je Muhammed, a.s., jedne prilike rekao: „Što više govori: Lā havle vela kuvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm, jer je to džennetska riznica.“
Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilahe illā hū, el-Hajjul-Qajjūm…) muslimani u Bosni i Hercegovini nakon namaza uče nadajući se Božijoj blagodati i Džennetu, jer Ebu Umame, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog propisanog namaza prouči Ajetul-kursijju samo ga smrt dijeli od ulaska u Džennet.“ Zar za vjernika postoji veći poticaj od toga?
Predanje o tesbihu poslije Ajetul-kursijje veoma je interesantno i poučno. Ebu Hurejre kazuje da su se siromašni muhadžiri požalili Allahovom Poslaniku, a.s., kazavši: ‘Bogataši nas pretekoše u visokim deredžama i vječnim uživanjima.’ Muhammed, a.s., ih upita: ‘Kako to?’ Rekoše: ‘Klanjaju kao i mi, poste kao i mi, dijele sadaku, a mi je dijelimo i oslobađaju robove, a mi ih ne oslobađamo. Muhammed, a.s., reče: ‘Hoćete li da vas podučim nečemu čime ćete stići one koji su vas prestigli, još više prestići one koji su iza vas i niko neće biti bolji od vas, osim onoga ko uradi isto što i vi?’ Rekoše: ‘Hoćemo, Allahov Poslaniče!’
On im reče: ‘Poslije svakog namaza proučite 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh i 33 puta Allāhu ekber.’ (Prošlo je određeno vrijeme, pa) Siromašni muhadžiri ponovo dođoše do Božijeg Poslanika, a.s., i rekoše: ‘Naša braća bogataši čuli su šta mi radimo, pa su i oni počeli raditi to isto.’ Muhammed, a.s., tad reče: „To je Allahova blagodat, daje je onome kome On hoće.“ I, zaista, to je Allahova blagodat, a On je daje onome kome On hoće. Mnogo je onih koji znaju za ovaj hadis, pa ipak, odmah nakon farza izlaze iz džamije, kao što je mnogo i onih koji ne znaju za tekst hadisa, ali poslije svakog namaza ostaju u džamiji i uče ovaj zikr.
I ashabi su koristili tespih
Muhammed, a.s., je ponekad riječi ovog tesbiha brojao na prste. Abdullah ibn Amr kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako riječi tesbiha izgovara brojeći ih na (prste) svoje ruke.“ Ovaj tesbih se u džamijama u Bosni i Hercegovini uči uz pomoć tesbiha – brojanice sa 33 ili 99 zrna ili bobaka napravljenih od raznih materijala. U vrijeme Muhammeda, a.s., pojedini ashabi su koristili neku vrstu tesbiha sačinjenog od košpica hurmi i sl. Vjerovjesnik, a.s., je znao za to, ali nije smatrao da je to pogrešno, pa se može konstatovati kako je korištenje tesbiha tokom zikra poslije namaza u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. Sad ibn ebi Vekas kazuje kako je jednog dana ušao, zajedno s Allahovim Poslanikom, a.s., kod neke žene, a pred njom su bile košpe od hurmi ili kamenčići na koje je učila Subhanallāh. Muhammed, a.s., joj je rekao: „Hoćeš li da ti kažem šta ti je lakše i bolje od toga?“
A zatim je dodao: „Subhānallāhi adede mā haleka fis-semāi, subhānallāhi adede mā haleka fil-erdi, subhānallāhi adede mā bejne zālike subhānallāhi adede mā huve hālikun. Na isti način prouči: Allāhu ekber, Elhamdulillāhi, Lā ilāhe illāllāhu i Ve lā havle ve lā kuvvete illā billāh.“ Dakle, Pejgamber, a.s., nije kritikovao ovu ženu zbog toga što je koristila tesbih, već je nastojao da je pouči jezgrovitijem zikru od onog koji je ona učila.
Poslije zikra mujezin uči i poučava pristune riječima: Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. I dodaje: Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-‘ālemīn. To je zbog toga što je Muhammed, a.s., poučavao svoje ashabe da često izgovaraju ove riječi, a u vezi s tesbihom poslije namaza i ovim zikrom Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog namaza prouči 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh, 33 puta Allāhu ekber, to je 99, a zatim izgovori: ‘Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr’, oprostit će mu se grijesi, pa makar ih bilo koliko je morske pjene.“’
Nakon toga u Bosni i Hercegovini uči se namaska dova. Buharija bilježi da je Verrad, pisar Mugire ibn Š'ube, r.a., rekao: „Mugire b. Š'ube diktirao mi je pismo za Mu'aviju (pa je rekao) da je Vjerovjesnik, a.s., poslije svakog propisanog namaza učio: ‘Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘āla kulli šejin qadīr. Allāhumme lā mani'a limā ‘atajte ve lā m'utije limā men'ate ve lā jenfe'u zel-džedi minkel-džeddu. (Nema boga, osim Allaha. Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala. On je svemoćan. Allahu moj, ono što Si kome dao, to ne može niko spriječiti, a ono što Si spriječio, niko ne može dati. Bogatstvo kod Tebe neće koristiti bogatom, osim dobrih dijela.)'“ Na drugom mjestu Buharija bilježi predanje od Enesa ibn Malika, r.a., koji je rekao: „Najčešća Vjerovjesnikova, a.s., dova bila je: ‘Allahumme Rabbena ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-āhireti haseneten ve qinā azāben-nār (O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri).'“
Najčešća namaska dova bosansko-hercegovačkih muslimana je: „E'ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm. Bismillāhir-rahmānir-rahīm. El-hamdu lillāhi rabbil-‘ālemīn. Ves-salātu ves-selāmu ‘alā sejjidinā Muhammedin ve ‘alā ālihi ve sahbihi edžme'īn. Allāhumme Rabbenā tekabbel minnā salātenā inneke entes-semī’ul-‘alīm. Ve tub ‘alejnā jā mevlānā inneke entet-tevvābur-rahīm. Allāhumme Rabbenā ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-āhireti haseneten ve qinā ‘azāben-nār. Rabbena-gfirlī ve li vālidejje ve lil-mu’minīne jevme jekūmul-hisāb. Subhāne rabbike rabbil-‘izzeti ‘ammā jesifūn. Ve selāmun ‘alel-murselīn. Vel-hamdu lillāhi rabbil-’ālemīn. El-Fātiha. (Tražim Allahovu zaštitu od prokletog šejtana.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam donosimo na našeg gospodina Muhammeda, a.s., njegovu rodbinu i sve ashabe. O Allahu, Gospodaru naš, molimo te da primiš naš namaz. Uistinu Ti sve čuješ i sve znaš. I oprosti nam, o Zaštitniče naš, zaista Ti primaš pokajanje, Milostivi. O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i saučvaj nas patnje u Vatri. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim vjernicima na Dan polaganja računa…). Kratka i divna dova insiprisana kur'anskim ajetima i željom da Allah, dž.š., primi namaz.
Podizanje ruku prilikom učenja dove
Sadržaj namaske dove i način učenja s podignutim rukama i dlanovima okrenutim prema nebu nije sporan. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kad bi Allahov Poslanik, a.s., podigao ruke prilikom dove, ne bi ih spuštao dok njima ne bi potrao lice.“ Selman, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: „Allah, dž.š., je Stidljiv i Plemenit. Stidi se Svog roba kad podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne.“ Ibn Abas, r.a., prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Nemojte zastirati zidove! Onaj ko pogleda u knjigu (pismo) svog brata bez njegove dozvole, doista je pogledao u Vatru.
Molite Allaha unutrašnjošću svojih šaka, a nemojte Ga moliti njihovom poleđinom, a kada završite, potrite njima svoja lica.“ Uz ove, u zbirkama hadisa može se pronaći tako velik broj hadisa o podizanju ruku prilikom učenja dove da se može govoriti o predanju u koje nema nimalo sumnje. Ono što je, eventualno sporno kod učenja namaske dove u bosansko-hercegovačkom kontekstu jeste zajednička dova. Istina i pojedine zajedničke dove, poput dove za kišu ili kunut dovā koje je Vjerovjesnik, a.s., jedno vrijeme učio na nekim namazima, temelje se na praksi Allahovog Poslanika, a.s. No, ostaje činjenica da nigdje ni u jednoj zbirci hadisa nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., za 12 godina koliko je od M'irādža do smrti predvodio namaz nikada nije zajedno sa svojim ashabima proučio namasku dovu.
Možda je to Allahov Poslanik, a.s., izbjegavao činiti, kao što je izbjegavao zajednički izvršavati niz drugih ibadeta. Hazreti Aiša, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., ostavljao je neki ibadet, premda ga je volio raditi, bojeći se da isti taj ibadet ljudi ne počnu izvršavati, pa da im se propiše kao obavezan.“ Napoznatiji slučaj izbjegavanja zajedničkog ibadeta je klanjanje teravih-namaza. Naime, Hazreti Aiša, r.a, pripovijeda da je Allahov Poslanik, a.s., jedne noći klanjao (dobrovoljni) namaz u džamiji. Za njim su ljudi klanjali isti taj namaz. Klanjao je i sljedeće noći, a za njim je bilo još više ljudi. Treće i četvrte noći ljudi su se iskupili, ali Allahov Poslanik, a.s., nije izašao da klanja s njima.
Kad je svanulo Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Vidio sam šta ste uradili. Nisam izašao da klanjam s vama samo zato što sam se bojao da vam se (ovaj dobrovoljni namaz) ne propiše kao obavezna dužnost.“ Aiša, r.a., dodaje: „To je bilo u ramazanu.“ Godinama kasnije, u vrijeme halife Omera muslimani su počeli klanjati teravih-namaz zajednički u džematu. Moguće je da je Vjerovjesnik, a.s., u ona teška vremena kada se svaki trenutak koristio za prikupljanje opskrbe, o čemu i Kur'an govori, smatrao da bi predstavljalo poteškoću ljudima insistirati da ostanu u džamiji radi zikra i dove, pa im je ličnim primjerom pokazivao šta da čine. Kasnije, kada se materijalna situacija popravila, a sve više ljudi počelo ostajati u džamiji poslije namaza u zikru i dovi, ljudi su, analogno hadisima o zajedničkoj kišnoj dovi ili kunut dovi, počeli zajedno s imamom učiti dovu.
