Islamski svijet se danas definira kao onaj dio svijeta na kojem postoji ili islamska većina ili znatna muslimanska populacija, bez obzira na privrženost tih “muslimana” islamu kao svom životnom opredjeljenju. Tako definiran, islamski svijet danas se proteže od Atlantika do Pacifika, od južne Indije i srca Afrike do Sibira. Poruka islama dospjela je u sve dijelove svijeta na kojem trenutno živi više od 1,3 milijardi muslimana.
Međutim, kakvo je stanje današnjeg islamskog svijeta i kakav politički, ekonomski i socijalni faktor on predstavlja na sadašnjoj svjetskoj sceni? Zašto pojam “islamski svijet” kod većine ljudi budi asocijacije na zemlje trećeg svijeta, dekadencu, zaostalost, primitivizam, inferiornost; kada su muslimani u Kur’anu spomenuti kao “najbolji narod koji se ikad pojavio”?
Neki čak postavljaju pitanje da li je sam islam kao “prevaziđen i nazadan svjetonazor” odgovoran za stanje muslimana danas. To je naravno posljedica neupućenosti i nepoznavanja suštine islama, kao i njegove historije.
Na ovom mjestu je možda prigodno napraviti kratak historijski presjek.
Naime, ubrzo nakon pojave islama u 7. stoljeću islam je zagospodario većinom svijeta superiornošću svoje civilizacije. U svakom aspektu muslimani su bili nadmoćniji u odnosu na druge narode: na vojnom i političkom planu, u ekonomiji, umjetnosti, kulturi i nauci kao najboljem pokazatelju prestiža jednog naroda.
“Nekih sedam stotina godina, od drugog do devetog islamskog stoljeća, islamska civilizacija bila je možda najproduktivnija od svih civilizacija na području nauke, a islamska nauka bila je vodeća preokupacija u mnogim oblastima, od medicine do astronomije.” (Vodič mladom muslimanu/Seyyed Hossein Nasr/ Sarajevo, 1998./ str.113)
“Muslimani su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke – uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, oftalmologiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju – i u nastavljanju Aristotelove filozofije, koja je bila zaboravljena na Zapadu. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća, čak i kad bismo samo uzeli u obzir ličnosti kao što su Ar-Razi (Rhases), Al-Biruni, Ibn Rušd (Averroes), Ibn Sina (Avicenna), Ibn Haldun, Ibn Batuta i Al-Hawarizmi.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 24)
I na vojnom planu je u historiji poznat “razvoj, posebice uspjeh i domašaj rane islamske ekspanzije … Vrlo brzo nakon Muhammedove s.a.w.s. smrti (632.), Sirija i Palestina (634./35.), Perzija (637.), Egipat (643.-649.), Armenija (652.), Kipar (653.), Magrib (od 670.) i čak Španija (od 711.) postali su islamski. Konstantinopolis je pretrpio prvu opsadu još 688.” (citirano djelo / str. 23.-24.)
Uzimajući u obzir historijske činjenice da se zaključiti da su od pojave islama pa sve do 18./19. stoljeća muslimani predstavljali jedan od najbitnijih faktora koji su činili tadašnji svijet. Tek od 18. stoljeća islamski svijet je zapao u takvo stanje stagnacije, pasivnosti, a zatim i dekadence da je njegova kolonizacija od strane Zapada u 19. stoljeću bila neizbježna. Zapad je baš u to vrijeme prošao “najvišu eksploziju razvoja nauke i tehnologije…, razvoja koji je omogućio enornman ekonomski i vojni dinamizam, kao i superiornost u odnosu na ostali svijet.” (citirano djelo / str. 25.)
Od tog doba je cijeli islamski svijet zauzeo inferioran položaj i postao samo marginalan činilac svjetske političke, vojne, ekonomske i svake druge scene.
“Danas su većina muslimanskih zemalja, barem što se njihovih trenutačnih granica tiče, obične kolonijalne tvorevine sa prilično slabom legitimnošću. Dakle, one su vrlo nestabilne.” (Znakovi vremena, vol. IV, br. 12 / Murad Hofmann (Evropa i njeni muslimanski susjedi) / str. 116.)
Na svjetskoj sceni danas nastupa zapadni neokolonijalizam. Islamske zemlje se eksploatišu od strane Zapada, na njihovom tržištu se plasira roba sa Zapada, a njihovi narodi predstavljaju jeftinu radnu snagu. Veliki mortalitet, koji je prisutan u ovim zemljama, rezultat je siromaštva, nestašice osnovnih životnih potrepština kao što su hrana i lijekovi, što opet ukazuje na to da je njihova ekonomija na daleko nezavidnom nivou. Općepoznato je da su islamske zemlje ustvari ekonomski i tehnološki skoro potpuno ovisne o Zapadu.
Nadalje, prisutna je intelektualna kriza u vidu opšte neprosvjećenosti kao i velika stopa nepismenosti u većini ovih zemalja, što olakšava prodor kulturnog imperijalizma Zapada i njegove hegemonije. Plasiranjem raznih uvezenih sistema i ideologija zapadna civilizacija se predstavlja kao univerzalna civilizacija i kao jedini orijentir u sadašnjem svijetu.
To ide dotle da veliki broj muslimana u svojoj naivnosti kompromisima želi da se usaglasi sa Zapadom svojim identitetom, kulturom, vrijednostima pa čak i samom vjerom.
Takođe i kao vojna sila islamski svijet očito nema nikakvu relevantnu moć za šta je, među brojnima, najbolji primjer “Blisko-istočni konflikt” koji traje već više od pedeset godina i koji se vodi u samom srcu islamskog svijeta. Samo četiri miliona jevreja je uspjelo osnovati svoju cionističku državu na muslimanskoj, odnosno palestinskoj zemlji, naravno uz svesrdnu pomoć Zapada ali tome je svakako znatnim dijelom doprinijela slabost i još uz to razjedinjenost muslimana. Iako se islamski svijet možda naizgled čini kao jedinstven i monolitan, on je sve drugo nego to.
Njegova razjedinjenost je između ostalog nastala pod utjecajem satelitskih vlada i režima u islamskim zemljama koje je Zapad instalirao ostvarujući tako svoju dugoročnu strategiju rušenja islama.
Općenito gledano, islamski svijet je zapao u stanje takve nesposobnosti, slabosti i ovisnosti, da u 19. i 20. stoljeću potpadaju pod apsolutnu dominaciju Zapada. Njegova nemoć se jasno primjećuje od ukidanja hilafeta u Turskoj 1924. godine, što se smatra kao smrtonosni udarac koji je Kemal Ataturk zadao islamskoj državi ostavljajući muslimane bez, kakvog-takvog, lidera i vođe.
Od tada oni predstavljaju samo bezglavu masu koju Zapad kontroliše i iskorištava održavajući status quo u islamskim zemljama.
Postavlja se pitanje šta je prouzrokovalo ovakav kolaps muslimana, njihovu slabost i podređenost i šta ih je dovelo na marginu svjetske scene?
Postoji više razloga za današnje stanje islamskog svijeta.
Još u ranim stoljećima islama, ubrzo nakon smrti Poslanika s.a.w.s. i četvorice pravednih halifa, pojavio se problem vlasti, tj. borba za funkciju halife ili vladara. Kroz historiju je ova najodgovornija funkcija često povjeravana ljudima koji za nju nisu bili kvalifikovani u intelektualnom i moralno-etičkom pogledu, što je po islamu za vladara neophodno. Na vlast se dolazilo putem raznih intriga i korupcija, a najčešće putem rodbinskih, odnosno krvnih veza.
Međutim kako je poznato, u islamu naslijedna dinastija nije validna, već se treba izabrati savjetodavno tijelo (šura) koja će imenovati halifu da vlada po propisima islama. Nepoštivanje ovog principa rezultovalo je time da su ljudi koji su imali vlast iskoristili svoju poziciju i upravljali državom ne za opšte interese islama, već za svoj vlastiti interes. A to je naravno moralo imati za posljedicu slom vojne moći koja je jedno vrijeme bila najveća sila na svijetu.
“U trinaestom stoljeću kršćanski svijet i Mongoli, oboje u isto vrijeme, slomili su islamsku vojnu moć, udarajući žilu kucavicu tako što su dva centra islamske intelektualne kulture bila pregažena gotovo u isto vrijeme – Qordoba 1236. i Bagdad 1258. godine. Do današnjeg dana se islamski svijet nije oporavio od ovih katastrofa.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 26)
I u današnjem svijetu je takođe prisutan problem vlasti u islamskim zemljama. Muslimani su dezorijentisani i izgubljeni u ovom svijetu, nemaju pravog vođe.
“Vladajuće elite su obično proizvodi zapadnih vojnih akademija i imaju jaku emocionalnu vezu sa zapadnom kulturom. Nekolicina njih ide do te tačke da smatraju da je islam prepreka razvoju, kao što je Mustafa Kemal učinio u Turskoj.” (Znakovi vremena, vol. IV, br. 12 / Murad Hofmann (Evropa i njeni muslimanski susjedi) / str. 117)
Na vlasti su dakle obično prozapadnjački režimi kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir koji su u stvari samo produžena ruka Zapada, a kroz historiju se pokazalo da Zapad nikada nije imao prijateljske namjere prema islamu.
“Koristeći se prozapadnjačkim režimima, kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Alžir, kako bi uništila islam, Zapadnjačka borba je (u određenoj mjeri) požnjela željene rezultate.” (Znakovi vremena, vol. IV, br.12 / Ghayasuddin Siddiqui / Promjena u balansu političke moći islama i Zapada / str. 119)
Pored problema vlasti, na stanje islamskog svijeta je utjecalo nepostojanje intelektualne elite koja nije prozapadnjački orijentisana, ali koja takođe nije konzervativna u shvatanju islama. Naime još “u četrnaestom stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, pružajući se na zajednicu u cjelini, da je sve što je vrijedno znanja već spoznato i bolje shvaćeno od prvih generacija koje su bile bliske izvoru. Ovo je vodilo naobrazbi baziranoj na imitaciji (taqlid) i u potpunosti neislamskoj stagnaciji intelektualnog života.” (Islam kao alternativa / Murad Hofmann / Zenica, 1996. / str. 26)
Do danas se ova ideja održala i ima mnogo svojih zagovarača. Međutim, i konzervatizam i modernizam negativni su za islam. Islamu su potrebni intelektualci koji istinski gaje na prvom mjestu vjerska, a zatim i patriotska osjećanja, i koji za cilj uistinu imaju prosperitet islamskih naroda. Ovakvi ljudi koji bi mogli poboljšati stanje muslimana rijetki su. To su samo pojedinci ili neke grupacije obično okarakterisane kao “ilegalne”, a koje vladajući režimi svim silama nastoje ugušiti. Njihovoj neefikasnosti doprinosi još i činjenica da su većinom nepovezani i samo lokalnog karaktera, tj. na nivou svoje države ili regije.
Što se ekonomskog stanja tiče, ono je u većini islamskog svijeta više nego kritično. Muslimani posjeduju znatne materijalne i ljudske resurse ali i pored toga nemaju jak i kompaktan ekonomski sistem, već samo rasparčane privredne rejone bez potrebne infrastrukture.
To je učinilo njihove prirodne resurse samo jeftinom sirovinom za izvoz na
Zapad, a njihov narod jeftinom radnom snagom.
Nedostatak dugoročnog planiranja, neorganizovanost, slab razvoj, slabo investiranje,… sve je to rezultovalo opštim siromaštvom u islamskom svijetu. Činjenica je da ekonomsko stanje presudno utiče na prosperitet jedne države u bilo kom aspektu, stoga nije ni čudo što islamski svijet zaostaje u nauci, tehnologiji; i, što je najfatalnije po muslimane, njihova vojna moć je takođe na niskom nivou.
Još jedan bitan činilac koji je uticao na stanje islamskog svijeta, a koji je proizišao iz nekoliko prethodnih, jeste skoro potpuna politička, ekonomska, tehnološka i svaka druga ovisnost o Zapadu. Otkako je Zapad ostvario enorman materijalni, naučni i tehnološki progres od 19. stoljeća, ostatak svijeta, a posebno islamski, ostao je potpuno u njegovoj sjeni i pod njegovom hegemonijom.
Međutim, vjerovatno najbitniji faktor stanja današnjih muslimana, iz kojeg svi ostali faktori proističu ili su usko vezani sa njim, jeste odsustvo istinskog islama u životima tih ljudi. Većina na islam gleda samo kao na tradiciju i kulturno naslijeđe a ne kao na presudan faktor u kreiranju ljudskog života. Otkako je islam postao sekundaran u shvatanju pojedinca i zajednice, i otkako je potisnut u drugi plan ili još niže na ljestvici prioriteta, izgubio je svoju unutrašnju snagu i svoju ulogu u mijenjanju vanjskog svijeta.
Pitanje postavljeno na početku da li je islam odgovoran za zaostajanje islamskih naroda sada se obrnulo: nije li upravo odsustvo islama u ličnom i javnom životu uzrok nazadovanja o kojem je riječ? Da li muslimani uopšte slijede poruke islama i da li postupaju u skladu s njima?
Nažalost, najveći je broj onih “koji ne rade ništa posebno islamsko osim što slijede neku vrstu ‘humanističke’ etike koja je neodređeno islamska, a koji se ipak nazivaju muslimanima i negodovali bi ako bi ih nazvali bilo čim drugim.” (Tradicionalni islam u modernom svijetu / Seyyed Hossein Nasr / Sarajevo, 1994. / str.78)
Kod većine je stepen privrženosti islamu veoma nizak, što dokazuje činjenično stanje. Islam je svojom porukom, svojim postulatima i principima, uvijek nastojao da formira pojedinca i da stvori zajednicu blagostanja i solidarnosti, u kojoj se poštuju svačija prava i ispunjavaju obaveze, gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, kakvo je stvarno stanje muslimana?
Islam je propisao bratstvo među njima, a oni su nesložni; neki čak međusobno ratuju za račun tuđina. Islam je zabranio socijalna zla kao što su prostitucija, alkohol, zelenaštvo, kamata, a to se sve pojavilo u “islamskim” zemljama, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu. Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, tj. svim muslimanima.
Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakva posjeda. Islam je proklamovao da u imanju imućnih ima dio koji pripada siromašnima, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika.
A mnogi islamski gradovi pružaju primjere istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan. Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20%. Istovremeno njihova ‘braća’ po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti. Islam je stvoro halifu, a on se pretvorio u tiranina i diktatora, koji je nesposoban da povede muslimane ka putu progresa, već eksploatiše vlastiti narod živeći rasipničkim životom na račun siromašnih narodnih masa.
Nabrajanje ovih žalosnih činjenica (koje predstavljaju sliku skorašnje stvarnosti islamskih naroda i ujedno i razloge za takvo stanje) moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene islama nego njegovog odbacivanja. Islam kao sveobuhvatan sistem života je univerzalan i savršen, ali to nisu i ljudi koji se nazivaju muslimanima.
Kada je islam bio islam, a muslimani istinski muslimani, naša zajednica je bila primjer napretka, blagostanja i idealnog društva. Za nadati se da će budućnost donijeti promjene koje će učiniti da muslimani ponovo postanu bitan faktor u kreiranju svjetskog poretka.
