Propisano je da onaj ko se zaklinje da se zakune Allahovim imenom. Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.
Pa tako onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur’anom ili Mushafom da će nešto uraditi, a zatim to ne uradi, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret. Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk” (Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani). S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.
Također, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, Kabom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: “Nije od nas ko se zakune emanetom” (Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri).
Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna. Dozvoljeno je zaklinjati se Kur’anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.
Vrste zakletvi
A što se tiče zakletve, učenjaci dijele zakletvu na tri vrste:
Prva – zakletva LAGV (nenamjerna i neciljana zakletva, tj. uzrečica), tj. zakletva za koju se ne veže nikakav propis, ona se ne smatra zakletvom, niti se zbog nje vrši kefaret. Primjer takve zakletve je ono što se izgovori na jeziku bez ciljanja njegovog značenja poput onih koji se često zaklinju iz navike: tako mi Allaha, Allaha mi. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. – A Allah prašta i blag je” (El-Bekare, 225).
Druga – zakletva GAMUS, tj. zakletva u kojoj se čovjek namjerno lažno zakune da je nešto uradio a nije ili obrnuto. Za ovu zakletvu se ne vrši kefaret (otkup) jer nju kefaret ne može iskupiti zbog toga što je ona jedan od najvećih grijeha pri čemu se uspoređuje sa širkom, ubistvom i neposlušnošću roditeljima. Veličina grijeha se ogleda u tome što se namjerno i svjesno lažući poziva na ime Uzvišenog Allaha što predstavlja omalovažavanje i poigravanje sa Allahom. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Veliki grijesi su: širk Allahu, neposlušnost roditeljima, ubistvo i zakletva gamus (zakletva na laž)”.
Treća – ispravna zakletva, tj. da se zakune da će nešto u budućnosti uraditi ili da neće uraditi, pa ako ne izvrši ono na što se zakleo vadžib je da učini kefaret (otkup). Onaj ko se namjerno i svjesno zakune da će nešto što je moguće uraditi (ili ne uraditi) u budućnosti. Kaže Uzvišeni: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno” (El-Maide, 89).
Kefaret zaklinjanja
Od Allahove milosti prema Njegovim robovima je da im je propisao kefaret, odnosno otkup za grijeh kršenja onoga na što su se zakleli. Kaže Uzvišeni: “Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite” (Et-Tahrim, 2).
Uzvišeni Allah pojašnjava u čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, pa kaže: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni” (El-Maide, 89).
Po kur’anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu.
Tako da onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:
Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu (oko 1250 grama), ili da ih nahrani gotovom hranom (jedan obrok) sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje ako se u njima hrane muslimani. Džumhur (većina) učenjaka je na tome da miskini (siromasi) moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani, a bliže ispravnom je ono na čemu je džumhur učenjaka.
Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz, tj odjeći koja minimalno pokriva ono što je između pupka i koljena.
Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova ne potrebe da se o tome detaljiše). A ako nije u stanju uraditi ništa od ovoga troga onda je na toj osobi da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kiraeta Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”.
Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari. Zato je greška ono što mnogi muslimani misle i rade da za kefaret zakletve mogu odmah postiti. Pa ko tako uradi a bio je u mogućnosti nahraniti i odjenuti siromahe, njegov kefaret je neispravan. A Allah najbolje zna.
