Tajanstvene ličnosti Kur’ana: Karun – bogatstvo nevjernika je poput fatamorgane
Ovo kur'ansko kazivanje nas vodi u putovanje do čovjeka koji je dostigao vrhunac u bogatstvu imetkom, škrtosti, oholosti zbog mnoštva imetka, koji je sav svoj život posvetio sakupljanju i gomilanju blaga (a koliko je samo danas takvih), što je potpuno preplavilo njegovu pamet, dušu i srce, te ga odvelo u nevjerovanje u Gospodara Koji mu je sve to i podario .
Ovo kazivanje nam ukazuje kako negiranje Allahovih blagodati rezultira njihovim nestajanjem, te kako oholnik ni u kom slučaju nije izuzet Allahovog nadzora i kontrole (iako mi često mislimo suprotno). Ono što je posebno aktuelno jeste problem koji se javlja prilikom čitanja ovog štiva u formi pitanja: Zašto Allah nevjerniku daje tolika blaga i ostavlja ga toliko dugo u zdravlju, uživanjima i životu? Ovo kazivanje nam nudi prihvatljiv odgovor, a to je da su mu sve njegovo blago, uživanje i život samo opomena i prilika da se pokaje, a ako je ne iskoristi biva kažnjavan neopisivo žestokom kaznom i tek tada takav postaje svjestan da mu osim Allaha nema ni pomoći ni zaštite.
Ova nam priča na jako lijep način nudi primjer života u krajnosti luksuza i bogatstva, kao i primjer skladnog i lijepog života zasnovanog na pet principa koji vode ka dobrotama dunjaluka i Ahireta. Ako budemo pažljivo čitali ovo štivo, u ovom kazivanju možemo pronaći pouke, savjete i kriterije koji će, zasigurno, uljepšati i oplemeniti naš život, i uz to nas rasteretiti žaljenja nad onim što smo propustili, kao i pretjerivanja u onome što imamo, a posebno je važno da shvatimo kako imetak ne mora uvijek značiti blagodat i Allahovu milost, već da to može biti i kušnja, priprema za tešku kaznu, a ponekad i sama gorka kazna. Zato, prepustimo se kur’anskom putovanju kroz suru El-Kasas.
Kur’an o Karunu
Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čIni nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’ ‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ govorili su oni koji su čeznuli za životm na ovom svijetu, – ‘on je, uistinu, presrećan.’ ‘Teško vama!’ – govorili su učeni -, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.” I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: ‘Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?’ Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka srećan kraj. (El-Kasas, 76-83.)
Uzvišeni nam ne precizira tačan datum, kao ni mjesto zbivanja ove radnje, nego se zadovoljava spominjući nam da je Karun pripadao Musaovom narodu i da ih je tlačio, a mi u izboru između podataka o vremenu i mjestu radnje i poukama iz priče uvijek dajemo prednost poukama.
Pouke kazivanja
Kazivanje počinje sa ukazivanjem na Karunovo porijeklo kako bi nam u startu bilo jasno da porijeklo, samo po sebi, ne znači ništa i da uopće ne zaustavlja Allahovu srdžbu i kaznu, kao što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu: „Koga sporo povedu njegova djela sigurno ga neće ubrzati ni njegovo porijeklo.“ Na žalost, u razgovoru sa ljudima dok griješe često možete čuti rečenice: „Moj dedo je bio hodža!“ „Moj babo je bio hadžija.“, i sl; a time se mogu nadati da su oni svojim djelima i njemu napravili hladovinu od džehennemske kazne.
Karun je bio iz Musaovog naroda, slušao je Tevrat i sam ga primjenjivao jedan period svog života, međutim nije se okoristio tim znanjem, niti je ono ostavilo ikakvog utjecaja na njegovo ponašanje, tako da je izdao svoj narod, prepustio se zavisti prema Musau, a.s., i onome što mu je Allah podario i priželjkivao da i on bude poslanik. Isto kao što će kasnije u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., brojni bogataši Mekke priželjkivati da im bude dato poslanstvo, jer ta vrsta ljudi misli da se vjerovjesništvo, čast i veličina postižu blagom i bogatstvom.I još kažu: “Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!” (Ez-Zuhruf, 31.) Takvima Uzvišeni navodi primjer Karuna, čovjeka koji je posjedovao bogatstvo koje se moglo devet puta podijeliti svim stanovnicima Zemlje, pa mu sve to nimalo nije pomoglo pred Allahom. Bogatstvo nevjernika je poput fatamorgane u kojoj je jadni čovjek ubijeđen da je pred njim voda sve dok ne dođe do „nje“. To se desilo i sa Karunom, Ebu Lehebom i svim današnjim bogatašima. Sve što oni stvarno imaju su samo njihove misli i uobrazilje.
Da li je Karun bio vjernik
Većina mišljenja kazuje da on nikada nije vjerovao u Allaha, i da su svi njegovi postupci razni oblici licemjerja i prevara. Dokaz za to su Allahove riječi: „Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: ‘Čarobnjak i lažov!’ A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: ‘Ubijajte mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!’ – Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.“ (El-Mu’min, 23-25.)
Karun je bio faraonov ministar za Izraelćane, kako se već navodi, isto kao što je Haman bio ministar ze Egipćane. Karun je na tom položaju zaradio ogroman imetak koji se kasnije stalno uvećavao tako da ga je kasnije pohranjivao u sanduke, a sanduke je stavljao u posebne riznice i svaka riznica je bila zaključavana posebnim ključem. Njegov bogatstvo je toliko naraslo da te ključeve nije mogla ponijeti ni gomila snažnih ljudi. Ulema govori da se radi o skupini od deset do četrdeset ljudi. Pa ipak, od sve siline tog bogatstva on je imao samo ono što bi pojeo pa izbacio, obukao pa poderao, i podijelo kao sadaku i ostavio za Ahiret, ali zar ste ikada vidjeli da takve osobe nekome daju sadaku!?
Pet principa iz kazivanja
U ovih pet principa počiva najveća pouka i korist od ovog kazivanja. Oni su došli kroz formu razgovora između Karuna i njegovog naroda.
Prvi princip: “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!”Ovo je govor kojim su ga savjetovali ljudi iz njegovog naroda. Mora se reći da nema zapreke da se vjernik raduje i veseli zbog dobra koje ga snađe, međutim, kada ta radost i veselje prerastu u obijest, tu nastaju problemi, jer u tom stanju se zaboravlja sve i potpuno prekida veza sa Gospodarom, i čovjek u potpunosti počinje robovati šejtanu.
Drugi princip: Traženje Ahireta i rad za njega. „…i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet“, Kroz ovaj princip se ostvaruje ravnoteža između ovog i onog svijeta i ravnoteža između potreba duše i tijela. Čovjek koji je svojim radom usmjeren samo na dunjaluk liči na invalida koji sve svoje potrebe obavlja samo jednom rukom i hoda poskakujući na jednoj nozi, dok drugu ruku i nogu svjesno zapostavlja.
Treći princip: „…a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu.“ Dakle, ne zaboravi na svoj udio u dunjaluku koji ti je propisao Uzvišeni Allah. Trudi se i radi, jer je rad ibadet, sav život je rad i pokret i žurba za sticanje dobra, a divan li je dobar imetak u rukama dobrog čovjeka. Bez obzira koliko da naraste nečiji imetak, nema prepreka za dodatno povećanje tog imetka i nema čovjeka koji je dostigao neovisnost od Allahovog bereketa. Zahvalni bogataš je bolji od strpljivog siromaha i uopće nije pokuđeno težiti za povećanjem imetka, sve više i više, dokle god izdvaja zekat, dijeli tajnu i javnu sadaku i ne smatra se većim i boljim od ostalih zbog svog imetka. Međutim, kada čovjek počne robovati tom imetku i zaboravi na Gospodara i svoje obaveze prema Njemu, čini tešku nepravdu. Najvažnije pravo imetka je – šukr, tj. zahvalnost, jer sa zahvalnošću se imetak povećava, kao što kaže i Uzvišeni: „Ako budete zahvalni, povećat ćemo vam.“
Četvrti princip se ogleda kroz objedinjenje prethodna tri: „…i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio…“ Ihsan je riječ koja u sebi sadrži sve što je dobro i lijepo. Na Allahov ihsan prema tebi najbolje ćeš odgovoriti kroz svoju pokornost Njemu i lijep odnos prema Njegovim stvorenjima, shodno svojim mogućnostima. Uvijek budi svjestan i zahvalan na Allahovim blagodatima i sa njima lijepo postupaj, jer vlasnik imetka više je menadžer tog imetka nego što je stvarni vlasnik, jer na kraju će biti pitan za taj imetak, baš kao i menadžer za firmu koju vodi.
Peti princip: „i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” Ovaj princip je enormno težak za bogate ljude, jer pred njima se otvaraju sva vrata fesada – nereda, a imetak uvijek prati oholost koja olakšava činjenje zla. Uzvišeni Allah nepogrješivo precizno opisuje ljudsku prirodu: „Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.“( El-Alek, 6-7.) Tako da ovaj princip mogu izvršiti samo oni bogataši koji su u okrilju Allahove milosti i uz to su se oplemenili imanom, znanjem i mudrošću.
Ovih pet principa je izrekao jedan Allahov rob iz Musaovog naroda i pred njihovom gorostasnom veličinom sasvim je beznačajno puno ime i biografija tog čovjeka. On je čovječanstvu do Sudnjeg dana ostavio nešto daleko bolje od svoga imena, a to su ovi zlatni savjeti koji prostiru zeleni sag sreće svima onima koji ih se pridržavaju i nepogrješivo ih vode ka Džennetu. Na kraju, kud ćete veću počast nad time da Gospodar svjetova ističe njegove riječi i navodi ih svjetovima.
Među Izraelćanima su živjeli brojni mudraci koji su dobro poznavali Tevrat i svojim savjetima mogli razmekšati i najtvrđa srca. Bez obzira na svoju mudrost i vrijednost ovi savjeti nisu ostavili nikakvog traga na Karunovom srcu, ali su ga svakako natjerali na razmišljanje i postigli jedan drugi rezultat. Da je Karun nakon razmišljanja prihvatio te savjete, pokazao bi da njegov mozak ispravno razmišlja i da se, bez obzira na slabosti, radi o dobroj duši koja je u trenu pogriješila i sada priznaje svoju grešku. Međutim, njegov odgovor je bio pravi ključ njegove ličnosti: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim”, kojim nam ukazuje na proporcije oholosti u kojoj je potpuno ogrezlo njegovo biće. Pred sobom vidimo jedno od najvećih hvalisanja proizašlih u čovječanstvu, jer on svoj ogromni imetak veže za svoju sposobnost i znanje, ukazujući tako koliko velikim smatra sebe, a kako gleda ostale ljude koji imaju manje od njega.
Već smo rekli da imetak ne mora značiti Allahovu blagodat, međutim, ovaj prokletnik ga, uopće, ni ne priznaje kao Allahovu blagodat nego ga ističe kao sopstvenu sposobnost, znanje i vrijednost. Naravno, ovako velika oholost nije mogla nekažnjeno proći, s tim da oholniku moraju slijediti dvije kazne: prva, da vidi da nije bio u pravu, a druga je stvarna kazna. Uzvišeni Allah odmah poslije njegovih riječi ukazuje: „A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.“ Ako već ukazuje na svoje bogatstvo i moć treba biti svjestan da je Allah već uništio čitave narode koji su imali još veću moć i bogatstvo i niko Mu se nije mogao ispriječiti. Ovim je zaokružen prvi dio ovog kazivanja.
Potom dolazimo do druge slike, tj. do Karunove pojave pred ljudima u njegovoj punoj gizdavosti, sjaju i glamuru. Pred očiglednim bogatstvom zatreseno je vjerovanje i ljudi slabijeg vjerovanja čežnjivo pogledaše na njega i njegovo bogatstvo, potpuno opijeni dunjalučkim blagodatima pojedinci poželješe to isto i sebi. Međutim, skupina vjernika znalaca ih upozorava na relativnost njegovog bogatsva i savjetuje da preispitaju svoja mjerila. Uzvišeni opisuje ta zbivanja: I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ govorili su oni koji su čeznuli za životm na ovom svijetu, – ‘on je, uistinu, presrećan.’ ‘Teško vama!’ – govorili su učeni -, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena.’ Mi danas, dok u društvu stojimo pred najnovijim mercedesom i bmw-om, često možemo vidjeti ovu scenu i preispitati svoje vjerovanje, mjerila i prepoznati u kojoj od ovih kategorija pripadamo i šta nam je draže, puka mašta i sanjarenje, ili zadovoljstvo i zahvalnost na Allahovim blagodatima koje je nama i samo nama podario, bez obzira na njihov omjer u odnosu na druge.
Bogatstvo, sreća i kraj nevjernika
Cijelo ovo kazivanje je u suštini kazivanje o potrazi za srećom i upravo ono najljepše ukazuje kako bogatstvo ne mora značiti i sreću, a to je lekcija koja je prijeko potrebna svim ljudima današnjice. Prava sreća proističe iz dobre duše, a ne iz velikog bogatstva. Zbog toga su pojedini muslimani govorili: „Da kraljevi znaju kakvu sreću mi nosimo u svojim prsima, pokušali bi nam to sabljama oteti.“ Prava sreća je samo u vjerovanju i bliskosti sa Uzvišenim Gospodarom svjetova, a sve ostalo je fatamorgana.
Nakon svih ukazivanja i pojašnjenja došao je red i na oholnika. U samo jednom trenu: „I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.“ Pred Allahovom moći, sve njegovo blago, znanje i moć nisu značili ništa. To što je on negirao Allahovo postojanje nije mu značilo ništa. Propao je u zemlju sa svojom kućom i cijelim svojim imetkom i tonut će sve do Sudnjeg dana, kao što se navodi u predajama. Nestalo je svega o njemu, osim spomena za one koji žele da ga spominju. U Buharijinom ”Sahihu” se navodi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Neki čovjek je vukao svoj ogrtač pa je bio utjeran u zemlju i on će tonuti u nju do Sudnjeg dana.“ Ulema koja zastupa stav da je Karun bio savremenik Musa, a.s., i ujedno njegov amidžić, kaže da je ta kazna rezultat Musaove dove koju je proučio na njega zbog spletke koju mu je bio pripremio podmitivši prostitutku da lažno optuži Musa, a.s.. Oni kažu da se Musa, a.s., otkrivši to, silno rasrdio i proučio na njega dovu nakon čega je propao u zemlju, zajedno sa svim svojim imetkom.
Dvije vrste vjernika
Preostalo je još da se ukaže na vjernike koji su čeznuli za Karunovim bogatstvom. Kada su se našli pred njegovom propašću jednoglasno su povikali: „A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?” Oni su shvatili svoju grešku i povratili se svome vjerovanju, isto kao i mi kada vidimo da je najnoviji mercedes potpuno slupan u saobraćajnom udesu zajedno sa pijanim vozačem u njemu. Kao i u Karunovom slučaju, pred tom scenom želje se naglo mijenjaju.
Iako se sav govor ovog kazivanju odnosi na dunjaluk njegov cilj je izravno usmjeren na Ahiret. Na samom kraju kazivanja stoji zlatno pravilo vjerovanja i svjetlost radosti za sve vjerničke duše. Uzvišeni Allah nam poručuje: „Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.” (El-Kasas, 76-83.) Na kraju da zaključimo: Uzvišeni Allah dunljaluk daje i onima koje voli kao i onima koje ne voli, dok Ahiret daje samo onima koje voli, a voli samo umjerene i pokorne, one koje se ne ohole među stvorenjima, ne šire nered. Samo takvima pripada prava sreća na oba svijeta.
Piše: Nezir Halilović
