Unatoč industrijskom i tehnološkom napretku svijeta, milioni ljudi širom svijeta žive u zatvorenom svijetu sihra, magije i vradžbine. Čitali smo da neki ugledni svjetski političari imaju svoga posebnoga sihirbaza i vračara koji ih obavještavaju o nekim stvarima koji će se desiti u budućnosti.
Sihr je stvarnost, a njegovo učenje i bavljenje njime je nevjerstvo, kao što Allah kaže:
„I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini.“ (El-Bekara, 102)
Uzrok njihovog nevjerstva je bilo podučavanje ljudi vradžbini.
Poslanik, s.a.v.s., je zabranio sihr, proricanje budućnosti i vradžbinu rekavši: „Nije od nas onaj koji proriče i kome se proriče, onaj koji gata i kome se gata, onaj koji pravi sihr i onaj za koga se pravi sihr (tj. naručilac sihra).“1
I rekao je: „Klonite se sedam upropaštavajućih grijeha“. Rečeno je: „O Allahov Poslaniče, a koji su to grijesi?“ On je kazao: „Pridruživanje druga Allahu, sihr, bespravno ubijanje, kamata, jedenje imetka siročeta, bježanje sa bojnog polja, i potvora čestitih vjernica.“2
Poslanik, s.a.v.s., je sihr spomenuo odmah nakon širka koji je najveći grijeh.
Poslanik, s.a.v.s., je zabranio da se ide onima koji proriču sudbinu i gatarima, kazavši: „Ko ode gataru pa ga upita o nečemu, namaz mu neće biti primljen četrdeset noći.“3
Još je većim grijehom učinio ukoliko čovjek povjeruju gataru rekavši: „Ko ode gataru pa mu povjeruje u ono što kaže, negirao je ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.“4
Neki ljudi govore da sihirbazi nekada kažu istinu i to je dokaz da je istina ono što oni govore, a odgovor na to pitanje jeste govor Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada su ga neki ljudi upitali o vračarima. On je kazao: „Oni ne predstavljaju ništa.“ Pa su ljudi kazali: „Oni nekada kažu nešto pa se ispostavi da je to istina“, a On je odgovorio: „To je riječ istine koju džin ukrade pa je ubaci u uho svome pristalici i uz nju doda još stotinu laži.“5
A u predaji kod Buharije stoji da je Aiša, radijallahu anha, čula Poslanika, s.a.v.s., kako veli: „Meleki se spuštaju na oblake pa spomenu nešto po pitanju čega je donešena presuda na nebesima, a zatim to šejtan prisluškuje i čuje, te nakon toga obavijesti vračara spominjući mu uz to još stotinu laži.“6
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijllahu anhu, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Nema (natprirodne) infekcije i zaraze, nema sujevjerja, nema vjerovanja u sovu, niti je ispravno vjerovanje u safer.“7
Poslanikove riječi nema infekcije i zaraze, se ne odnose na to da se bolest ne može prenijeti, jer je on u drugim hadisima potvrdio da se bolest može prenijeti, kao što kaže: „Pobjegni od gubavog kao od lava.“8 A u drugom hadisu veli: „Neka se ne miješa bolestan sa zdravim“,9 tj. neka vlasnik bolesne deve ne miješa tu devu sa zdravom, kako se ne bi prenijela zaraza. Dakle, Poslanikove riječi: „Nema infekcije i zaraze“, se odnose na to da se bolest prenosi sama po sebi, da je ona ta koja to radi i da je njen utjecaj neminovan, a to nije tako, jer se bolest nekada prenese, a nekada ne i zato kada je Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Nema infekcije i zaraze“, neki čovjek mu je rekao:
„O Allahov Poslaniče, nekada deva bude zdrava kao antilopa, pa se sastane sa devom koja je krastava pa se ova zdrava razboli.“ Tada je Poslanik, s.a.v.s., upitao: „A ko je zarazio prvu?“,10 tj. ona prva deva se razboljela bez bilo kakve zaraze i njoj je Allah odredio tako, te ukoliko bi se zaraza prenijela to bi bilo samo Allahovom odredbom, jer bolest se nekada prenosi, a nekada ne, sve je to u Allahovim rukama.
Poslanikove, s.a.v.s., riječi nema sujevjerja, se odnose na pesimizam, a njegove riječi nema vjerovanja u sovu, se odnose na to da su Arapi imali neku vrstu sujevjerja kada je ona u pitanju. Poslanikove riječi niti je ispravno vjerovanje u safer, znače da su Arapi vjerovali da se događaju određene nesreće u mjesecu saferu, a sva ova iskrivljena vjerovanja Allahov Poslanik, s.a.v.s., je dokinuo, jer su ona povezivala ljude sa mitovima, proricanjima i magijom.
Iz knjige Muhammed – Allahov Poslanik
Autor: Abdu-l-Muhsin el-‘Abbad el-Bedr
