Čovjekov život na ovom prolaznom svijetu se uvjek, konstantno i neminovno dotiče dvije vrste ophođenja: prije svega, ophođenja prema Uzvišenom Gospodaru svih svjetova, a onda i ophođenja prema Njegovim stvorenjima: ljudima, džinnima, životinjama, rastinju, predmetima, i sl.
Na osnovu upravo ta dva ophođenja, bit će i čovjekova ovosvjetska ili ahiretska nagrada ili kazna.Ako on bude pravičan u ophođenju prema svom Stvoritelju, Allahu subhanehu we te’ala: ako ga bude volio i veličao, zahvaljivao na ukazanim blagodatima te se pokoravao Njegovim naredbama i klonio zabrana; zatim, ako bude pravičan u ophođenju prema stvorenjima onako kako mu je Allah naredio: dakle, trudio se da im bude iskreni savjetnik i drug, činitelj dobročinstva i općekoristan u svom društvu, pravedan, blag i sažaljiv prema stvorenjima, te ako bude strpljivo podnosio eventualne neprijatnosti koje ga pogode od njih, i ako im ne bude činio nikakvo nasilje; takav će uspjeti sa sretnim životom na oba svijeta! Kod Uzvišenog Allaha će uživati visoke stepene, a i kod ljudi će sigurno imati veliko i ugledno mjesto i svi će ga voliti.
U mnogobrojnim kur’anskim ajetima Uzvišeni Allah je spojio pravo stvorenja sa Njegovim pravom, a također, ovakva veza je često neizastovna i u mnogim hadisima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem!
U prevodu značenja 36. ajeta iz sure En-Nisa, Uzvišeni je rekao: „I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugu svome, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu.“
U navedenom ajetu Uzvišeni nam oporučuje da iskreno i samo njemu ibadet činimo, te da svojim dobročinstvom obasjavamo Allahova stvorenja, poput naših dragih roditelja, zatim familije, komšija, poznanika, ali i onih kategorija ljudi, koji su u našoj zajednici iskušani sa neimaštinom i sa oskudicom u osnovnim životnim potrebama!
Ovaj kur’anski ajet je došao u kontekstu općeg značenja, te obuhvata sve navedene kategorije, bez obzira bili oni muslimani ili nevjernici, zatim, da li su dobri Allahovi robovi ili veliki griješnici, ili pak bili nam oni bliski ili ne! Prema svima njima nam je obaveza da budemo uvjek pravedni i da im činimo dobročinstvo, iako je pravo muslimana uvjek veličanstvenije i iznad prava nevjernika, a također i pravo naše familije u odnosu na druge mimo njih!
Ovakvo razumjevanje islama naučavamo i iz riječi Uzvišenog, koje u prevodu glase: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sabi čine nepravdu.“ (El-Mumtehineh, 8,9)
Vjerovatno će mnogi čitaoci primjetiti da je nakon riječi iz ajeta „da činite dobro“ izostavljeno objašnjenje kakvoće činjenja tog dobročinstva. Islamski učenjaci su kazali da je to zbog toga kako bi one, tim općim značenjem, obuhvatile sve vrste dobročinstva, kako riječima tako i djelima.
Buharija i Muslim, Allah im se smilovao, su zabilježili hadis koji se prenosi od Aiše, radijallahu ‘anha, da je kazala: „Jednom je došla delegacija židova kod Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, pa mu rekoše: Es-samu ‘alejkum! (Otrov nek’ je na vas!) Reče Aiša: „Razumjela sam te riječi, pa sam rekla: Neka je na vas i otrov i prokletstvo!“ Tad reče Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Polahko Aiša, zaista Allah voli blagost u svemu!“ Rekla sam: „Allahov poslaniče, pa zar nisi čuo šta su kazali?!“ Reče Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Odgovorio sam im riječima: We ‘alejkum! (Nek’ je i na vas!)“ U drugoj predaji istog hadisa, a koju su zabilježili imam Ahmed (vidi Musned, 13555, i 24895) i Ibn Huzejme (vidi njegov Sahih, 547), Allah im se smilovao, se navodi: „Tada je on pogledao u mene, te rekao: „Šuti! Zaista Allah ne voli razvrat niti činjenje razvrata! Rekoše te riječi, pa smo im na njih i odgovorili! One nama neće nimalo nauditi, a već njima će biti obavezujuće na Sudnjem danu!“Zamislimo i upitajmo se, ako smo Šerijatom zaduženi da obratimo pažnju na lijepo ophođenje i činjenje dobročinstva prema nevjernicima, čak i onima koji su u Kur’anu opisani kao najljući i najžešći protivnici mnogih Allahovih poslanika i vjernika, kakva bi onda trebala izgledati naša međusobna komunikacija i naš odnos prema vjernicima?!
Rekao je šejh Es-Sa’di, Allah mu se smilovao: „Obzirom da čovjek neće moći zadovoljiti ljude imetkom, naređeno mu je da čini djelo koje je u stanju da izvrši! Naređeno mu je da čini dobročinstvo svim stvorenjima, prvenstveno sa svojim riječima! U sklopu toga se razumjeva i zabrana ružnog govora, pa čak i prema nevjernicima. Zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte samo na najljepši način!“ (pr. značenja 46. ajeta iz sure El-‘Ankebut) Među moralne osobine čovjeka, a sa kojima je Uzvišeni Allah podstakao Svoje robove, spada i to da čovjek bude čestit i krepostan u pogledu svojih riječi i djela, da ne bude razvratnik niti onaj koji loše čini, zatim, da ne psuje i ne grdi, da se ne svađa, nego da bude lijepog ahlaka, velike blagosti, da se lijepo ophodi prema svakom, da bude strpljiv na svemu onome što ga zadesi od stvorenja, a sve to povodeći se Allahovom naređenju i nadajući se nagradama!“ (Tefsir es-Sa’di, str. 39)
Imam el-Kurtubi, Allah mu se smilovao, je rekao: „…Sve navedeno podstiče na lijep moral. S toga, svaki čovjek treba da bude blag prema ljudima u svome govoru, da njegovo lice bude ozareno i nasmješeno, kako prema dobročinitelju tako isto i prema velikom griješniku, zatim, prema praktikantu sunneta a isto tako i prema novotaru! Sve navedeno treba da čini ne želeći se nekome ulagivati ili govoreći riječi kako bi se nečije mišljenje zadovoljilo. To je zbog toga što je Uzvišeni Allah rekao Musau i Harunu: „I govorite mu blagim riječima…“ (pr. značenja 44. ajeta iz sure Ta-ha) Dakle, onaj koji bi tako trebao da govori zasigurno nije bolji od Musaa ili Haruna, a i onaj kome bi trebao govoriti, veliki griješnik, nije lošiji i većeg zla od faraona, a vidimo da je njima dvojici Allah naredio da prema njemu budu blagi.“
Rekao je Talha ibn ‘Umer, Allah mu se smilovao: „Rekao sam ‘Atta’u: Ti si čovjek kod koga se okupljaju ljudi svakojakih frakcija, a ja sam čovjek oštrog jezika i kazao bi im grube riječi. Na to mi on reče: Nemoj tako činiti! Uzvišeni Allah je rekao: „I govorite mu blagim riječima…“. Ovaj ajet obuhvata i židove i kršćane, pa šta misliš šta je onda sa onim koji je sljedbenik prave vjere!“ (El-džami’u li ahkami el-Kur’an, 2/16)
„…I ljudima lijepe riječi govorite!“ (pr. značenja 83. ajeta iz sure el-Beqareh), jer, lijepe riječi prosvjetljuju ljudsku dušu i otključavaju teške i zahrđale katance sa njihovih srca. One su naš nužni pomoćnik za dostavljanje ali i prihvatanje mnogih lijepih savjeta, te doprinose uvažavanju i poštivanju, ali i jačanju međuljudske ljubavi. Lijepe riječi su veliki dokaz o čovjekovoj širokogrudnosti i njegovom lijepom moralu, o ispravnosti njegovog jezika i o plemenitosti njegove duše! Ovakve osobine bi trebale biti neodvojive od svakog muslimana!Molim Uzvišenog Allaha da nas prosvjetli uputama i mudrošću iz Kur’ana i Sunneta, te da nas usmjeri ka sticanju najljepšeg morala! Neka su salawati i selami na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, njegovu porodicu, ashabe, i sve njihove sljedbenike!
