Razne Predaje

Kazivanje o Hūdu a.s (2.dio)

Pozivi Hūda, alejhisselam, svome narodu

Iz Kur’ana se razumije da je narod Ada bio nastanjen u Ahkaf-u.
“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao…“ (El-Ahkaf:21) Ahkaf, jezički označava brijeg, a Kur’an ne određuje gdje se to mjesto nalazi, dok neki historičari kažu da je područje koje obuhvata Jemen, Oman, Hadramevt i Šihr.

Ad su sagradili grad Irem[1], koji se spominje u Kur’anu:
“…sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima.“ (El-Fedžr:6-7)
Geolozi su pronašli u svojim istraživanjima mnoge tragove koji ukazuju da je Irem bio nastanjen na brdu Rumkoje je udaljeno dvadeset i pet milja južno od Akabe, a na jednoj strani tog brda su pronađeni drevni džahilijetski tragovi.
Historičari tvrde da su Ad obožavali tri kipa: Suda’a, Samuda i El-Heba’a.

Pozivanje ka Allahu

Hud je pozivao svoj narod ka robovanju u Allaha, ‘azze ve dželle, i napuštanju vjere u kipove, jer je to put ka spasu od vatre na Sudnjem danu.
“I spomeni brata Adovog, kad je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja zaista strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!“ (El-Ahkaf:21)

Ad je obožavao kipove i smatrao ih Allahovim drugovima koji će se za njih zauzeti kod Allaha.
Hud im je govorio da je laž ono što oni tvrdeida jedino
Allah, dželle šanuhu, zaslužuje da se Njemu robuje.
“I Adu – brata njihova Huda. “O narode moj“, -govorio je on -“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite.“ (Hud:50)
To nije djelovalo na njih i ponižavali su Huda smatrajući ga ludim i lažovom. Hud je to zanijekao i govorio im da je on poslanik od Allaha, dželle šanuhu, i da ih želi posavjetovati.
“Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su:
“Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.“

“O narode moj“, – govorio je on – “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik.“ (El-Eraf:66-67)
Skretanje pažnje na Allahove blagodati

Nakon toga Hud se obraća svome narodu ukazujući im na Allahove blagodati kako bi ih vratio na pravi put. Pitao ih je zašto se oni čude što im je Allah, dželle šanuhu,
poslao čovjeka, jednog od njih, kao poslanika?

Zar se ne sjećaju kako je Allah, ‘azze ve dželle, prije njih uništio Nuhov narod zbog njihovih grijeha, a oni su njih naslijedili, a Allah, dželle šanuhu, im je povećao snagu i vlast. To su Allahove blagodati i oni zbog toga trebaju davjeruju u Njega i budu Mu zahvalni, a ne da Ga niječu. Njegov savjet je bio da se sjećaju Allahovih blagodati, jer će jedino tako biti spašeni.
“Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta – Njegovo je djelo. I nek su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da bi ste postigli ono što budete željeli.“ (El-E’raf:69)

Ad se nije zahvaljivao Allahu na blagodatima, već su u svojim strastima uživali oholeći se na Zemlji, pa je Hud pitao zašto oni grade visoke građevine sa kojima se ponose i uzdižu, zar to nije djelo onih koji misle da će vječno živjeti na Zemlji. Oni su bili silnici koji nisu znali za milost. Oholili su se, pa im je Hud rekao da se boje Allaha i da mu budu pokorni u onome što im on naređuje. Spominjao im je blagodati koje su oni primili sa nevjerovanjem i silništvom, a takve čeka kazna.
“Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući,
i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti,
a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici?
Bojte se Allaha i meni budite poslušni!
Bojte se onoga koji vam daruje ono što znate:
daruje vam stoku i sinove,
i bašče i izvore.

Ja se, doista, za vas bojim na Velikom danu patnje.“ (Eš-Šuara’:128-135)

Razgovor sa neznabošcima

Narod Ada odbija da prihvati Hudovo pozivanje, a njihove glavešine su bile uporne u vjerovanju u kipove i govorili su Hudu da on nema dokaza za ono čemu ih poziva i da oni neće napustiti svoju vjeru. Oni mu nisu vjerovali i smatrali su da ga je jedno od njihovih božanstava obuzelo sa zlom.

Hud je uzeo Allaha za svjedoka da govori istinu i da je on čist od širka kojeg oni čine. Rekao im je da se oni potpomognu sa svojim božanstvima i da mu nanesu zlo, ako mogu. Hud se oslanja na Allaha koji svim upravlja, jer mu oni ne mogu naštetiti. On im je dostavio objavu od Allaha, a Allah je kadar da ih uništi i zamijeni sa drugim narodom koji će ih naslijediti.
“O Hude“, – govorili su oni – “nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo.
Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlim pogodilo.“ “Ja pozivam Allaha za svjedoka“ – reče on -, “a vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate,
pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte,
ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara!

Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.
Pa ako okrenete leđa, – a ja sam vam saopćio ono što vam je po meni poslano -, Gospodar moj će umjesto vas narod drugi dovesti, i vi Mu nećete ničim nauditi; Gospodar moj zaista bdi nad svim.“ (Hud:53-57)

Svi Hudovi savjeti im nisu bili dovoljni i dalje ostaju u svom nevjerstvu, te traže od Huda ono sa čim im prijeti. Njegov odgovor je bio da će se nad njima izliti Allahov gnjev i neka to sačekaju.
“Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?“ – govorili su oni.
“Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što nam govoriš!“

“Već će vas snaći kazna i gnjev Gospodara vašeg!“ – govorio je on. “Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i vaši preci nazvali, a o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!“ (El-E’raf:70-71)
I u ovom tekstu vidimo duhovnu odsutnost Hudova naroda. Oni su slijepo slijedili svoje pretke i nisu razmišljali, a Hud im navodi čvrste dokaze ukazujući im da njihova božanstva nemaju imena i da ona u biti ne postoje, već su to samo izmišljena imena koja nemaju dokaza o svojoj postojanosti.

Poziv ka tevbi

Nakon što je Hudov narod pozvan na pravi put i njihova odbijanja istine, tri godine im nije pala kiša. To je bila opomena njima pred nastupajuću kaznu. Iu tom periodu Hud nije prestajao da ih opominje i govorio im je da traže oprosta od Allaha, subhanehu ve te’ala, da Njemu čine tevbu; i ako tako postupe Allah, dželle šanuhu, će im poslati kišu, daće im svako dobro i osnažiće ih, a teško njima ako to odbiju i budu uporni u svome nevjerovanju.
“O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i daće vam veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!“ (Hud:52)

Spas vjernika, a propast nevjernika

Nakon tri godine suše dolazi Allahova naredba o spuštanju kazne na Hudov narod koji je nijekao svog poslanika i bio uporan u svom nevjerovanju.
“I kad je došla kazna Naša, mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli.“ (Hud:58)
Kur’an nam ne spominje način na koji je Hud spašen. Neki historičari smatraju da je spas Huda bio njegovim odvajanjem iz njegova naroda koji odbija da prihvati njegovo pozivanje u vjeru. U takvom očajuon ih napušta i odlazi sa onima koji su vjerovali u Mekku. Tu on živi sa njima i tu umire.

A Ad, na njih je Allah, dželle šanuhu, poslao vjetar koji je sedam noći i osamdana ništio sve pred sobom. Njihova tijela su bila povaljana po zemlji poput šupljih palminih debla. Od njih niko to nije preživio, a iza njih su ostali samo njihovi domovi.
“A Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,

Kome je on vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio,
…i vidiš li da je iko od njih ostao?“ (El-Haqqa:6-8)
I Allah Uzvišeni kaže:

“I o Adu, kada na njih vjetar poslasmo u kome nije bilo nikakva dobra.“ (Ez-Zarijat:41)
[1] Poznati historičar Ibn-Haldun smatra da ne postoji grad po imenu Irem. To prenose samo neki pripovjedači i to od njih neki mufessiri, a riječ Irem spomenuta u ajetu: “Sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima.“ – označava pleme, a ne grad.

Islamski Forum
Back to top button