Isa, a.s., se u Kur’anu spominje u 15 poglavlja (sura), odnosno u više od 90 kur’anskih stavaka (ajeta). Isa, a.s., i njegova majka, časna Merjema, među najcjenjenijim su osobama u ukupnom islamskom nauku. Isa, a.s., je u Kur’anu opisan kao „Duh božiji“, kao „Duh od Njega (Boga)“, kao „Riječ Božja“, kao „Jedan od Allahu bliskih“ koji je dahom meleka Džibrila (anđela Gabrijela) bio „usađen“ u svoju majku. Za muslimanje, Isa, a.s., je čovjek, pretposljednji Božiji poslanik, u nizu poslanika koji su mu prethodili. Njemu je Allah Uzvišeni objavio Indžil (Evanđelje – Radosna vijest). Bio je musliman, što znači pokoran Allahu i Allahov odabranik. Na uopćen način, bez većih detaljiziranja, Kur’an govori o tri životne faze Isaa, a.s. Prva se odnosi na njegovo čudnovato rođenje, druga na njegovo poslanstvo i misiju ppzivanja vjeri u Jednoga Boga, Allaha, dž.š., a treća, također obavijena velom tajne, govori o njegovoj smrti. Kur’an se također osvrće na kršćanske dogme o njemu, kritizirajući kršćansko učenje o Isaovim, a.s., božanskim osobinama, smatrajući takvo učenje kršenjem čistog monoteizma.
Hronološki gledajući, Kur’an svoje izlaganje o Isau, a.s., počinje kazivanjem o njegovoj majci, časnoj Merjemi (Mariji) i njenom rađanju u obitelji Ali Imran. Ta je obitelj bila zadužena Hrama u Jeruzalemu kojeg je sagradio Sulejman, a.s., sin Davudov, a.s. (Solomon, sin Davidov). Za Merjemu Allah, dž.š., u Kur’anu Allah, dž.š., svjedoći da je najčasnija žena među svim Ademovim (Adamovim) potomcima. Devetnaesto kur’ansko poglavlje imenovano je po njoj i općenito je jedina žena imenom spomenuta u Kur’anu. Merjema (Marija) više se puta spominje u Kur’anu nego u cijelom Novom zavjetu /Biblija). O Merjemi je sve vrijeme brinuo muž njene sestre, Allahov poslanik Zekerijja, a.s., (Zaharije). I o tome nas Allah, dž.š., obavještava: „I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upitao. A ona bi odgovorila: ‘Od Allaha! Allah opskrbljuje koga hoće, bez muke.’“ (Ali Imran, 37) Uvjerivši se u poseban Merjemin status kod Allaha, dž.š., i njenu čistu i bezgraničnu vjeru, Zekerijja, a.s., koji nije imao djece, zamoli još predanije Allaha Uzvišenog da mu podari potomka: „Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: ‘Gospodaru moj’ – reče – ‘podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!’ I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: ‘Allah ti javlja radosnu vijest: rodit će ti se Jahja koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.’ ‘ Gospodaru moj’ – reče – ‘kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkninja?’ – ‘Eto tako’ – reče On – ‘Allah čini ono što On hoće.’“ (Ali Imran, 38 – 40)
U Hramu, tijekom njena uobičajenog obavljanja vjerske službe (ibadeta), Merjemi se u jednom trenutku, u liku savršena muškarca javlja melek Džibril (anđeo Gabrijel), donoseći joj od Allaha Uzvišenog vijest da će roditi sina, što kod nje izaziva šok, strah i veliko čuđenje. Kako će roditi kada ju nijedan muškaracu životu nije dotakao. Dok ju je smirivao riječima upućenim od Uzvišenog Allaha, Džibril je, prema komentatorima Kur’ana, puhnuo prema njoj od čega je Merjema zanijela Isaa, a.s.: „Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a mi smo udahnuli u nju od Našeg duha; i ona je posvjedočila istinitost riječi svoga Gospodara i Njegove objave, i bila je od istinski predanih (robova).“ Merjemin porođaj bez doticanja muškarca bila je mudžiza (nadnaravno djelo) i jedno od središnjih učenja islama.
Optužbe za blud
Merjema je pretpostavljala da će biti uznemiravana i provocirana zbog trudnoće, uvjerena da ljudi neće provjerovati da je njen slučaj izravna Allahova odredba, iako su je poznavali kao pobožnu, bogobojaznu i čestitu ženu. Zato je krila svoju tajnu dok trudnoća nije postala očita. Znajući da će je njen narod optuživati za preljub, Uzvišeni Allah joj je naredio da šuti i ništa ne objašnjava, jer opravdati se u njenoj situaciji, koju obični ljudi nisu mogli razumjeti, nije imalo smisla. Merjem je rodila Isa, a.s. O rođenju, tj. dolasku Isaa, a.s., na ovaj svijet, Allah, dž.š., kaže: „Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi (rodi se).“ (Ali Imran, 59) Isaovo, a.s., progovaranje iz kolijevke će ujedno biti i prvi dokaz (mudžiza) njegova poslanstva. Kur’an o tome kazuje: „’Ja sam Allahov rob’, rekao je Isa, a.s. ‘Učinit će me blagoslovljenim gdje god da bio i naredit će mi da, dok sam živ, molitvu obavljam i zekat dajem i da majci svojoj dobar budem. I neka je mir s mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih proživljen.’ To je Isa, sin Merjemin. To je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, Uzvišen je On, kada nešto odredi, On za to samo kaže: ‘Budi!’ i to bude.“ (Merjem, 28 – 35)
O kršćanskoj dogmi trojstva govori više kur’anskih ajeta. U kur’anskom poglavlju En – Nisa Uzvišeni Allah kaže: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.’ Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti.“ (En – Nisa, 171 – 172)
Nisu svi kršćani u početku vjerovali u tri božanske osobe. Tek s vremenom, vodeći ljudi Crkve, potpomognuti tadašnjim vlastima, utemeljuju službeno učenje o trojstvu. Prvi su kršćani bili proganjani više od dvjesto godina. Nova religija postala je javna tek kada je rimski imperator Konstantin 313. godine Milanskim ediktom prihvatio novu vjeru i učinio je službenom vjerom Carstva organizirajući crkveni kler i udarivši temelje današnje kršćanske dogme. No među brojnim kršćanskim sljedbenicima i frakcijama i dan – danas postoje različite verzije, vjerovanja i tumačenja. Tako katolici vjeruju da je Sveti Duh nastao uzajamnim dahom Boga oca i boga sina, a pravoslavni da je Svei Duh nastao samo dahom Boga oca.
S druge strane, današnji protestanti imaju uvelike drugačije viđenje dostantnosti i autoriteta Svetoga pisma, uloge Crkve i pape u životu kršćana, statusa Marije, statusa i štovanja kršćanskih svetaca, spasenja, sakramenata, čovjekove sudbine nakon smrti od onoga što ga imaju katolici. Ukratko, kršćansko vjeovanje ističe da je Krist tijelom čovjek, a duhom bog. Po kršćanstvu, on je, nakon raspeća na križu, uskrsnuo i objavio se svojim pristalaicama kao Krist, spasitelj i iskupitelj čovječanstva od „istočnog grijeha“.
(Nastaviće se inšAllah)
Izvor: „Isa/ Isus, poslanik islama“
Autor: Mirza Mešić
Pripremila: Adela Kukić
